Etika i ljudskost blijede u ratu

Poznato je da su pravila i etika u ratu uvijek bile izdati. Štaviše, 21. stoljeće  nam je sasvim jasno dalo do znanja kako užasan i nemilosrdan rat može biti.

Citat iz Tolstojevog djela objašnjava kako se ljudi osjećaju dok drugi ginu u ratu. “Rat me oduvijek zanimao; ne rat u smislu poteza koje su smislili veliki generali…nego realnost rata, samo ubijanje. Više me zanimalo na koji način i s kojim osjećajima jedan vojnik ubija drugoga, nego kako su vojske raspoređene kod Austerlitza i Borodina.”

Situacija je sada još strašnija. Prije možda nekih desetak godina, nismo mislili da će ljudi koji bježe iz svoje zemlje biti zadržani na graničnim prelazima, da će mora izbaciti beživotna tijela djece, da će stotine migranata biti prevareni jer su im dati neispravni prsluci za spašavanje, zbog čega su prepušteni na milost i nemilost moru, dok cijeli svijet posmatra njihovu dramu i pri tome ne čini ništa. Masakr u Halabdži je ostao upamćen u historiji zahvaljujući odluci psihopatskog diktatora, ali nadamo se da se takvo što nikada neće ponoviti. Međutim, tragedija u Ghouti, u Siriji dešava se na očigled svih nas. Granatiranje domova, bolnica, škola, pekara i tržnica nije rat kakav poznajemo. Gotovo da možemo reći da su upravo civili glavna meta u ratovima 21. stoljeća. Ovi ratovi su vođeni u atmosferi u kojoj okrutnost ne poznaje granice, a čovječnost je izgubljena.

Zar ne biste rekli da je izgladnjivanje civila do smrti vrhunac okrutnosti? Nismo vjerovali kada su ljudi u Yarmouku bili ostavljeni da umru od gladi. Ovo užasavajuće mučenje je postalo dijelom tradicije u Siriji – pozorište u kojem se vodi prljavi rat. Smrt usljed izgladnjelosti u Madayi privukla je pažnju svijeta. Ovo područje izmučeno glađu, pod blokadom je posljednjih sedam mjeseci, koliko od strane opozicionih strane koje djeluju iznutra, toliko i Hezbolaha i snaga Bashara Assada s vana. Na žalost, ljudi su počeli umirati prije nego što je to svijet primjetio. Sve do nedavno, kilogram šećera se mogao kupiti za 60 000 sirijskih lira (što iznosi oko 145 dolara), litar ulja za oko 70 000 lira (oko 170 dolara), te kilogram riže za oko 40 000 lira (oko 100 dolara). Međutim, sada se više ni to ne može. Travu je sada prekrio snijeg, uništivši tako i nadu za opstanak. Nada da će pomoć od strane UN-a i dalje nastaviti stizati u ovo područje neće nestati.

Situacija nije ništa drugačija ni u okolnim selima. Iako je pomoć nedavno stigla, situacija je jako ozbiljna u selima Kefraya i Foah, udaljenim od sjevera Idliba nekih 7 kilometara. Užasna drama se odvija u mnogim područjima u Siriji. Utisci svjedoka ili poneka fotografija koja procuri u javnost, najbolje ukazuju na strahotu zlostavljanja koje se tamo odvija. Pawel Krzysiek, glasnogovornik Crvenog Križa koji je dostavljao pomoć u Madayu i okolna sela, izjavio je da je vidio mnogo ljudi na ulici, da su se neki od njih “smiješili i  mahali, ali da su mnogi od njih bili isuviše umorni da bi reagovali.” Nije ovo prvi put da svijet okreće glavu u ovakvoj situaciji. Neki od njih na društvenim mrežama dijele slike hrane u kojoj uživaj, a da možda nisu svjesni strašne drame koja se dešava u Siriji.

Na žalost, problem je u tome što neki ljudi ne misle da svi imamo pravo na život. Prema takvom razmišljanju, rat je način da se riješimo svih onih koji su slabi i koje treba iskorijeniti. Iz tog razloga u njihovim očima nema puno razlike u tome da li se neko ko “zaslužuje” da bude iskorijenjen, utopi u moru, pogine na pijaci ili umre od gladi. Ni koalicija niti humanitarna pomoć nisu proizvele rezultate kakve smo željeli. Potrebna nam je drugačija strategija. Postoji jedan mnogo veći problem od rata, a to je opasnost da ćemo zaboraviti biti ljudi. Rješenje, stoga, treba doći iz nekog drugog pravca.

Prije svega, potrebno nam je razotkrivanje. Ukoliko je neki gnusni čin razotkriven, on se neće smjeti ponoviti. Otkriće o onome što se dešavalo u područjima gdje su ljudi gladovali od mjeseca jula, omogućilo je dotok pomoći, mada se i to desilo kasno. Oni koji su bili odgovorni za to su izbjegli odgovornost, barem na papiru. To ne mora spriječiti nove, isto tako okrutne, radnje, ali reakcija svijeta može, barem donekle, spriječiti nemilosrdnost.

Drugo, što je bitno istaći, jeste da se mora pregovarati o hitnoj evakuaciji civila iz tih područja. Zaštita civila tiče se ljudskog prava. Zanemarivanje istog i nemogućnost da se poduzmu mjere predstavlja kršenje tog istog prava. Moramo osmisliti program koji bi omogućio hitnu evakuaciju građana iz te regije i doveo ih do granice da Libanonom, i to uz pomoć ruskog pasoša ukoliko ima potrebe za tim.

Naša glavna odgovornost, međutim, jeste da razvijemo onu vrstu jezika koji ljude podsjeća na vrijednosti koje su zaboravili. Potrebno je uložiti trud kako bi se eliminisao politički jezik, kao i jezik mržnje. Nedostatak brze akcije će ohrabriti neke ljude da totalno zaborave koncept čovječnosti.

Arab News:

http://www.arabnews.com/columns/news/864801

2016-01-19 19:53:23

O ovoj stranici | Postavi kao pocetnu stranicu | Dodajte u favorite | RSS Feed
Sav materijal koji se nudi na ovoj stranici se moze kopirati i iskoristiti pod uslovom da se prikaze izvor
(c) All publication rights of the personal photos of Mr. Adnan Oktar that are present in our website and in all other Harun Yahya works belong to Global Publication Ltd. Co. They cannot be used or published without prior consent even if used partially.
© 1994 Harun Yahya. www.harunyahya.com
page_top