< <
2 / total: 7

Rađanje Komunizma

KDa bi se ispravno shvatilo rađanje komunizma, neizostavno je potrebno baciti pogled na evropsku kulturu XVIII i XIX stoljeća. Počevši od drugog stoljeća nove ere, Evropa je postepeno prihvatala kršćanstvo, koje je do "epohe prosvjetiteljstva" postalo preovladavajuće na prostoru cijelog kontinenta. Prosvjetiteljski pokret koji je svoju rasprostranjenost doživio u XVIII stoljeću,  počeo je sa ateističkim istupima određenih evropskih umjetnika i mislilaca insipiriranih starogrčkom i rimskom paganskom kulturom. A najveći rezultat prosvjetiteljskog pokreta je Francuska revolucija koja je, u isto vrijeme, i "antireligijska revolucija".

Charles Darwin, Leon Trotsky, Fried Engels, Karl Marks

Infrastruktura Francuske revolucije formirana je na kroz pouke ateističkih filozofa kao što su Voltaire, Diderot i Montesque. A tokom te revolucije antireligijske i paganske tendencije prosvjetiteljskog pokreta postale su sasvim očite. U ishodu povećane propagande jakobinaca, koji su predstavljali revolucionarnu avangardu, razvio se veoma popularan pokret "odricanja vjere". Štaviše, radilo se na formiranju nove paganske vjere. "Revolucionarni kult", koji je svoje prve znakove pokazao 14. jula 1790. g. prilikom proslave federacije, brzo se širio. Jedan od zlokobnih revolucionarnih lidera, Robespierre,  "revolucionarnom kultu" dodao je neka nova pravila. Načela ovog kulta je iznio u vidu referata koga je nazvao "Uzvišeni kult postojanja". Poznata pariška crkva Notre Dame je preobraćena u, prema riječima Robespierrea, "hram razuma"; sva kršćanska obilježja su poskidana sa zidova crkve, a na sredini je postavljen kip žene, koja je navodno predstavljala "boginju razuma". Za vrijeme Francuske revolucije pobijeno je mnogo svećenika, opljačkane su i uništene vjerske institucije.

Zajedno sa Francuskom revolucijom, u Evropu je došla i jedna nova filozofija koja se vremenom raširila na čitavom njezinom prostoru: materijalizam. Ova filozofija, koja priznaje postojanje samo materije i koja, također, predviđa da je svijest živih bića i čovjeka načinjena samo od "materije koja je u stanju kretanja", je, zapravo, prvi put iznesena od strane određenih filozofa koji su živjeli još u staroj Grčkoj. Dva poznata imena koja su u XVIII stoljeću prihvatila materijalizam i naturala ga masama su Dennis Diderot, jedan od prethodnika Francuske revolucije, i njegov veoma bliski prijatelj Baron d'Holbach. U svojoj knjizi Sistemi prirode (Systéme de la Nature), objavljenoj 1770. g., pozivajući se na određene hipoteze za koje je tvrdio da su "naučne činjenice", Baron d'Holbach je iznio da ne postoji ništa drugo izvan materije i energije. Fanatični ateist d'Holbach se također usprotivio i poimanju morala; branio je stav da čovjek treba ostvariti što je moguće više užitaka i da zbog toga mora oprobati sve puteve.

Korijeni komunizma protežu se do krvave Francuske revolucije. Neprijateljstvo prema vjeri, koje se, tokom Francuske revolucije, izražavalo ilustracijom ''boginje mudrosti'', kasnije se koristilo na komunistički posterima.

Materijalizam, koji je u XVIII stoljeću prihvaćen i branjen od strane nekoliko filozofa, u XIX stoljeću se još više razvio i, ne ograničavajući se samo na prostor Francuske, svoje korijene pustio i u ostalim zemljama Evrope. Početkom XIX stoljeća u Njemačkoj su se pojavila dva veoma značajna materijalistička filozofa: Ludwig Büchner i Karl Vogt. Objašnjavajući ljudski intelekt, Vogt je rekao: "Kako god jetra luči žučnu tečnost, isto tako i ljudski razum luči misli". Ova krajnje apsurdna komparacija nije naišla na podršku čak ni od strane materijalista toga vremena.

Iako se pojavio sa ovakvim i sličnim tvrdnjama, materijalizam je prihvaćen od strane ateističkih krugova i polahko se počeo nametati evropskim zajednicama. Materijalizma je predstavljen kao osnova nauke i mudrosti. Ova varljiva propaganda se brzo proširila među francuskim, potom njemačkim, a zatim i među intelektualcima širom Evrope. Nesumnjivo je da je u svemu tome veliku ulogu imao i masonski pokret, koji je bio veoma popularan među evropskim intelektualcima XIX stoljeća i koji je materijalizam prihvatao kao svoju dogmu.

Dok se na takav način širio materijalizam, kao jedna antička dogma, sa druge strane su se poduzimali razni koraci u nastojanjima da se materijalizmu prilagode različite naučne grane. U tom kontekstu moguće je iznijeti slijedeće konstatacije:

 

 

1. Materijalizam je prilagođen prirodnim znanostima, a autor ovog projekta je engleski prirodnjak Charles Darwin;
2. Materijalizam je prilagođen socijalnim naukama, a autori toga su njemački filozofi Karl Marx i Friedrich Engels.

Darwinova adaptacija je poznata kao "teorija evolucije", a Marxova i Engelsova kao "komunizam".

Marx i Darwin

Moguće je reći da Darwinova teorija evolucije, zapravo, u sebi sadrži i Marxovu i Engelsovu teoriju, pošto je komunizam "teorija evolucije", odnosno oblik teorije evolucije prilagođene historiji i sociologiji. Ova činjenica je na slijedeći način rezimirana u Marxism and Darwinism, knjizi autora Antona Pannekoeka, jednog od vodećih darvinista i marksista s početka XX stoljeća:

Naučni značaj marksizma, a, u isto vrijeme, i darvinizma je u tome što obje ove naučne grane slijede teoriju evolucije. Jedna od njih je to realizirala u sferi organskog svijeta, na živim bićima, a druga na polju ljudske zajednice... Učenja i Darwina i Marxa, dvije teorije koje su se, dakle, razvile na polju prirodnih nauka i ljudskih zajednica, teoriju su evolucije transformirale u jednu pozitivnu nauku. Time su mase ubijedili u teoriju evolucije kao temeljni pojam socijalnog i biološkog razvoja.1

U kontekstu dva osnovna pitanja, između darvinizma i marksizma također je uočljiv potpuni sklad:

1.    Darvinizam iznosi da je sva živa bića oformila "materija u pokretu", da je ova materija organizirana, a nije stvorena od strane Boga, da su, prema tome, sva živa bića nastala u ishodu slučajnosti i da je čovjek jedna vrsta životinje koja je također evoluirala iz drugih životinja. Ove tvrdnje, koje nisu zasnovane ni na kakvim naučnim činjenicama i koje će se narednih godina pobiti naučnim otkrićima, u potpunom su skladu sa idejama Marxa i Engelsa koji su vjerovali samo u postojanje materije i koji su cijelu povijest čovječanstva nastojali objasniti materijalnim faktorima.

2.    Darvinizam ističe "sukob" kao pokretačku snagu koja osigurava razvoj u živom svijetu. Najosnovnija hipoteza Darwinove teorije glasi da su prirodni izvori nedovoljni za živi svijet, da je, prema tome, stalno prisutna jedna "borba za opstanak" i da ova borba također predstavlja jednu evolucionu snagu. A to isto predviđa i princip "dijalektike" koji su prisvojili Marx i Engels. Prema dijalektici, sukob među suprotnostima je jedina pokretačka snaga razvoja u Kosmosu. Povijest čovječanstva se, također, razvila zahvaljujući sukobu; čovjek je napredovao zahvaljujući upravo ovom sukobu.

Analiziraju li se učenja Marxa i Engelsa i Darwinove teorije, uočit će se da među njima vlada jedan veliki sklad, kao da potiču iz istog centra. Materijalističku filozofiju Darwin je prilagodio prirodi, a Marx i Engels historiji.

U kontekstu komunističke teorije, Engels (desno) je Darwina i Marxa (lijevo) držao na istoj razini. Prema Engelsu, Marx je materijalizam primijenio na društvene, a Darwin na prirodne nauke.

Upravo je Karl Marx bio taj koji je prvi shvatio značaj ovog velikog Darwinovog doprinosa materijalizmu. Marx je studiozno iščitao knjigu Porijeklo vrsta, koja je objavljena 1859. g., i uvidio da je riječ o djelu koje predstavlja veliki oslonac za njegovu teoriju. U pismu koje je 19. decembra 1860. g. napisao Engelsu on za Darwinovu knjigu piše da ona “implicira temelj historije prirode našeg učenja”.2 A u pismu koje je 16. januara 1861. napisao Lasseleu piše slijedeće: "Darwinovo djelo je kapitalno djelo. Sa aspekta prirodnih nauka, ono predstavlja temelj borbe klasa kroz povijest."3 

Svoje simpatije prema Darwinu Marx je izrazio i kroz posvetu svog najvećeg djela Das Kapital. Poklanjajući mu njemačko izdanje Kapitala, Marx je u posveti napisao: "Charlesu Darwinu od Karla Marksa, jednog vatrenog obožavatelja."

Rus komünizminin öncüsü Plekhanov'a göre "Marxizm, Darwinizm'in sosyal bilimlere uygulanmasıdır".

Što se pak tiče Engelsa, on je svoju naklonost Darwinu izrazio na slijedeći način: "Priroda ne funkcionira kao metafizika već kao dijalektika. U vezi s tim, prije svih treba spomenuti ime Charlesa Darwina."4 Engels se o Darwinu toliko pohvalno izražavao da ga je dovodio u isti nivo sa Marxom: "Kako god je Darwin otkrio zakon evolucije u organskom svijetu, tako je i Marx otkrio zakon evolucije kroz povijest čovječanstva."5

A Georgi Valentinovich Plehanov, pionir ruskog komunizma koga je Lenjin okarakterizirao kao "najvećeg poznavaoca cijele svjetske literature o marksizmu", u aktualnom je kontekstu iznio najkoncizniji komentar tvrdeći da je marksizam "prilagođavanje darvinizma društvenim naukama".6 

Jedan od profesora Vatikanskog univerziteta, historičar prof. Malachi Martin, na slijedeći je način objasnio vezu između Marxa i Darwina:

Kada je obznanjena Darwinova teorija, Marx ju je vidio kao nešto što je daleko od teorije. To je prihvatio kao "naučni" dokaz da izvan "materijalnog svijeta" ne postoji nikakav "duhovni svijet". Darwin je stvorio podlogu Marxove opravdanosti odbijanja Hegelovog idealizma... Marx, koji je apsolutno zanemarivao da je Darwinova teorija samo jedna teorija... mogućnost da je daleko od osnovanosti sa socijalnog aspekta, Darwinove je ideje prilagodio socijalnim klasama svoga vremena... Kao i u Darwinovoj teoriji evolucije, Marx je mislio da i socijalne klase, kao i cijela materija, moraju biti u jednoj stalnoj borbi za život i dominaciju.7

Prema pioniru ruskog komunizma, Plehanovu, "marksizam je prilagođavanje darvinizma društvenim naukama".

Ova tijesna veza između darvinizma i marksizma ističe se i od strane savremenih evolucionista. Jedan od danas najvatrenijih branilaca teorije evolucije, biolog Douglas Futuyma, na tu činjenicu upozorava u uvodu svoje knjige Biologija evolucije: "Zajedno sa Marksovom materijalističkom teorijom, koja objašnjava povijest čovječanstva, Darwinova teorija evolucije je jedan veliki stepen u osnovi materijalizma."8 A jedan drugi veoma poznati evolucionist, paleontolog Stephen J. Gould, kaže da je "komentirajući prirodu, Darwin primijenio jednu veoma konsekventnu materijalističku filozofiju".9 I Leon Trocky, koji je, zajedno sa Lenjinom, jedan od dvojice najvećih neimara ruske komunističke revolucije, iznio je slijedeći komentar: "Darwinovo otkriće je najveća pobjeda dijalektike (dijalektičkog materijalizma) na polju cijele organske materije."10 

Sve ovo jasno ukazuje da su darvinizam i marksizam u jednoj veoma bitnoj povezanosti. Sa lahkoćom je moguće iznijeti konstataciju: da nije bilo darwinizma, ne bi bilo ni marksizma. Ako čovjek shvati i dokuči neosnovanost darvinizma, izvjesno je da će poimati i neutemeljenost marksizma. Sasvim je sigurno da je i obrnuta postavka također ispravna: ako je u nekoj zajednici darvinizam široko prihvaćen, onda je neizbježno da se u toj zajednici razvije i marksizam.

Zbog toga, uvidjeti da je darvinizam naprihvatljiv i neosnovan sa naučnog, a i sa sociološkog stanovišta za čovječanstvo je veoma značajno pitanje. Iznošenjem ove činjenice, onemogućit će se ponovno jačanje marksizma, koji proističe iz darvinizma i koji danas čeka u zasjedi, osujetit će se ponovno događanje patnji koje je ova dogma  u proteklom stoljeću priredila velikom dijelu čovječanstva.

Upravo i povijest ukazuje na činjenicu: bez darvinizma neće  biti ni marksizma.

Širenje darvinizma i veza između komunizma i kapitalizma

Analizirajući političke utjecaje darvinizma, potrebno je obratiti pažnju na jednu tačku: ne samo sa jednom, ova teorija je u uskoj povezanosti sa nizom ideologija koje  su naizgled krajnje različite jedna od druge. Istražimo li ideologije koje podržava darvinizam, pored komunizma susrest ćemo se sa širokom lepezom ideologija kao što su rasizam, imperijalizam, kapitalizam i fašizam. Zajednička je strana ovih ideologija, koje na prvi pogled izgledaju neovisne jedna od drugi i, štaviše, oprečne jedna drugoj, njihovo protivljenje Božijim vjerama i moralnim principima koje one nalažu. Začetnici ovih ideologija u vjeri i njezinim normama vidjeli su smetnju za sebe te su zbog toga darvinizam koristili kao oružje za uklanjanje ove barijere. Zanimljivo je u svemu tome da su, dok su na jednoj strani na taj način otvarali životni prostor za svoje ideologije, s druge strane jačali konkurentske ideologije. Ilustracije radi treba navesti primjer kapitalista, koji su, radi ozakonjenja slobodnog tržišta u kome se, u pogledu njihovih tvrdnji, vodi bespoštedna "borba za opstanak",  podržavali darvinistički moral, a koji su, isto tako, s druge strane, podržavali komunizam, ideju kojoj su se u biti protivili.

Lenjin je pisao da su komunisti i buržoazija bili u istim redovima u borbi protiv religije. Lenjinovi komentari ukazuju na činjenicu da je sukob između komunizma i buržoazije u biti samo jedan "unutarnji sukob", da su ove dvije materijalističke ideologije partneri, a da im je stvarni neprijatelj religija.

 

Marksistički filozof, Anton Pannekoek, u svojoj knjizi Marxism and Darwinism skreće pažnju na ovu zanimljivu činjenicu i na slijedeći način objašnjava podršku koju je buržoazija, odnosno bogati kapitalistički sloj Evrope, pružala darvinizmu:

Svima je poznato da za svoj značaj i poziciju marksizam može zahvaliti jedino svojoj ulozi koju je imao u klasnoj borbi proleterijata... Nije teško uočiti da je i darvinizam također preživljavao isto iskustvo kao i marksizam. Darvinizam nije konkretna teorija koja je prihvaćena nakon provedenih testiranja i diskutiranja uz objektivan pristup naučnih krugova. Ne, nakon što je načinio prvi korak, darvinizam je naišao na entuzijastične simpatizere i žestoke protivnike. Darwinovo ime je uzdignuto zahvaljujući ljudima koji vrlo malo razumiju njegovu teoriju... A što se tiče darvinizma, on je odigrao jednu ulogu u klasnoj borbi i, zahvaljujući toj ulozi, brzo se proširio, pridobio strastvene simpatizere i tvrde neprijatelje.

Darvinizam je služio kao oruđe za buržoaziju, koja se protivila pravima Crkve i aristokraciji. Cilj buržoazije je uklanjanje starih vladajućih snaga, koje su predstavljale barijeru na njihovom putu... Zahvaljujući religiji, svećenici su pod svojom kontrolom držali velike mase i na taj su se način mogli buniti volji buržoazije... Prirodne nauke su dovedene na nivo oružja uperenog protiv religije, isticana je nauka i novootkriveni prirodni zakoni i buržoazija je ratovala tim oružjem...

Darvinizam je došao u pravo vrijeme; Darwinova teorija, koja pretpostavlja da je čovjek nastao iz nižih životinja, uništila je cijelu osnovu kršćanskog učenja. Upravo je to razlog zbog koga je buržoazija veoma strastveno usvojila darvinizam u trenutku njegovog pojavljivanja... Pod ovim okolnostima, sa strašću i fanatizmom klasne borbe, vođene su čak i naučne rasprave. Tekstovi o Darwinu, unatoč činjenici što nose imena autora naučnika, nose karakteristike društvenih polemika.11 

Doista, širenje darvinizna se odvijalo na ovaj način. Snage koje su vladale Evropom podržavale su i doživljavale darvinizam kao nepropustivu priliku za ozakonjenje kako kapitalističkog sistema koga su uspostavili u svojim zemljama, tako i imperijalističkih, kolonijalnih sistema koje su uspostavili širom Svijeta. (Radi detaljnijih podataka v. Harun Yahya, Darwinovo neprijateljstvo prema Turcima,1999.) Besmislene tvrdnje, imaginarne pretpostavke i naučne protivurječnosti darvinizma u potpunosti su se zanemarivale i darvinizam, koji je tretiran kao neophodno oružje protiv religioznih ubjeđenja i moralnih kriterija koje nalaže religija,  raširio se zahvaljujući ideološkim ciljevima.

Međutim, "buržoazija", odnosno kapitalistička klasa, koja je na ovaj način širila darvinizam, u isto vrijeme, ovom je teorijom podržavala i svoga rivala - zbog toga što je širenje darvinizma i na taj način uništavanje religioznih ubjeđenja - koliko kapitalizmu, toliko isto je koristilo i marksizmu. Nakon uklanjanja moralnih odlika poput milosrđa, suosjećanja, nesebičnosti, bratskih odnosa, poniznosti, umjerenosti i skromnosti, koje je čovjeka poučila vjera, zajednica poprima oblik jedne divlje arene. U ovoj areni, koliko "borba za život" među kapitalistima, toliko se također razvija i "klasna borba za opstanak" između komunista i kapitalista.

Njemački državnik i prirodnjak, Virchow, koji je u jesen 1871. g. uzeo riječ na jednom međunarodnom kongresu, koji je okupio evropske naučnike iz oblasti prirodnih znanosti, rekao je: "Pazite, ova je teorija u veoma tijesnoj povezanosti sa jednim učenjem koje je prouzrokovalo veoma velike nedaće u susjednoj zemlji!"12 Zemlja o kojoj je pričao Virchow bila je Francuska, a učenje na koje je upozoravao bila je francuski komunizam, koji je te godine inicirao krvavu Parišku komunu. (Pariška komuna je revolucionarna vlada pariških radnih masa koje su ustale na oružje 1871. g. nakon francuskog poraza u ratu sa Njemačkom, u periodu slabljenja državnog autoriteta. Mjesecima se gradska uprava nalazila u rukama čelnika komune i organizirani su napadi širokih razmjera na vjerske centre i crkvena lica.)

Na kraju, moguće je iznijeti konstataciju da su se, unatoč međusobnim sukobima, komunizam i kapitalizam, u kontekstu neprijateljstva prema vjeri, susreli na zajedničkoj osnovi i da su u aktualnom kontekstu jednu veliku podršku dobijali od darvinizma. Upravo je to razlog što komunisti smatraju da je u pripremi društva za komunističku revoluciju prije svega potrebno izvršiti njegovu kapitalizaciju. Prema tome, uporedo sa širenjem kapitalističkih etičkih normi - gdje darvinistička propaganda ima egzistencijalni značaj! - zajednica će se prvenstveno ateizirati, a potom će doći  komunizam. U tekstu pod naslovom "Stav proleterske partije o pitanju religije", koga je napisao 1909. g. lider ruske revolucije, Vladimir Ilič Lenjin, na slijedeći način objašnjava ovu ulogu koju je buržoazija (kapitalistička klasa) odigrala u borbi protiv religije:

Prvo, sa aspekta historije, obaveza borbe sa religijom je obaveza revolucionarne buržoazije, i na Zapadu je buržoaska demokracija, u periodu svoje revolucionarne borbe protiv feudalizma i srednjovjekovnog poretka, ovu obavezu u velikoj mjeri izvršila... Kako u Francuskoj, tako i u Njemačkoj postoji tradicija borbe buržoazije protiv religije, i to je započelo mnogo prije socijalizma (prije enciklopedista i Feuerbacha). Što se tiče Rusije, zbog specifičnosti naše revolucije, i ova obaveza je također gotovo u cijelosti natovarena na pleća radničke klase.13

Kao što se da uočiti, Lenjin objašnjava da "obaveza rata protiv religije" pripada kapitalistima, da su u Evropi oni ovu obavezu izvršili, ali da u Rusiji, zbog toga što ne postoji ova klasa, obaveza borbe protiv religije pripada njima samima. Ove Lenjinove riječi sasvim jasno stavljaju do znanja da je borba između kapitalizma i komunizma zapravo samo jedan "unutarnji sukob" i da je religija zajednički i stvarni neprijatelj ovih dviju snaga.

Sasvim je očito da oni ulažu napore kako bi degenerirali svoje zajednice i udaljili ih od istinskog puta kako bi ih oslabili sa etičkog i humanog aspekta i na taj način nametnuli svoj ateistički, komunistički sistem. Međutim, nemoguće je da bilo koja od antireligijskih operacija ovih ljudi postigne uspjeh. Ne smije se gubiti iz vida da su i u prošlosti živjeli narodi koji su se borili protiv vjere, koji su bili neposlušni prema Božijim vjerovjesnicima i koji su okretali glavu od Božijih Objava. I ovi narodi su na svoj način pokušavali uništiti vjeru. Međutim, ove narode je očekivao sličan završetak: nekima od onih koji se bore protiv Njegove riječi Allah je poslao kaznu na ovom svijetu, a neke je obavijestio da ih na budućem svijetu čeka teška patnja. Ova činjenica je na slijedeći način istaknuta u Kur'anu:

O Allahovim ajetima raspravljaju samo oni koji ne vjeruju, pa neka te ne obmanjuje to što se oni po svijetu kreću. I Nuhov narod je prije njih poricao, a i poslije njega oni koji su se bili protiv poslanika urotili. Svaki narod nastojao je da se domogne svoga poslanika i trudio se da neistinom uguši istinu, pa sam ga Ja kažnjavao, - a kakva je bila kazna Moja! I tako će se riječ Gospodara tvoga ispuniti da će oni koji nisu htjeli da vjeruju - stanovnici u vatri biti. (Al-Mu'min, 4-6)

ZAJEDNIČKA BESMISLICA FAŠIZMA I KOMUNIZMA: DARVINISTIČKI SUKOB

Začetnik komunizma, Marx, tvrdio je da je sukob jedini put koji vodi ka razvoju povijesti. Smatrao je da zajednice, misao i ideje mogu napredovati jedino sukobom, ratom i revolucijom. "Da nije rada i sukoba, sve bi ostalo onako kako je bilo u svom prvobitnom obliku," govorio je. Štaviše, govoreći da je "sila trudna jednim novim, a babica svakom starom društvu", Marx je milione ljudi pozivao u rat, pokolje i prolivanje krvi.

Marxove ideje su vremenom zadobile veoma veliki broj pristalica. Lenjin, komunistički lider koji se potpisao iza najsurovijih pokolja, ovo objašnjava riječima da je "razvoj borba oprečnosti" (V. I. Lenjin, Odabrana djela, tom 11, str. 81). Zastupao je također mišljenje da se ova borba mora voditi uz prolivanje krvi. Poput komunističkih, i fašistički lideri su također vjerovali da jedini put ka napretku vodi kroz silu, revoluciju i rat. "Nacije se mogu razvijati jedino surovim rivalstvom koje liči na Darwinovu borbu za opstanak", govorio je najznačajniji Hitlerov idejni oslonac, njemački historičar Heinrich von Treitschke (Burns, Savremena politička misao 1850-1950, str. 446). Drugi fašistički lider koji je također vjerovao da je primjena sile pokretna snaga za povijest i da rat donosi reformu bio je Mussolini. Slabljenje engleske imperije dovodio je u vezu sa njihovim "naporima u izbjegavanju ratovanja, što je, pak, najznačajnija poticajna snaga evolucije".

Temeljni oslonac obje ideologije je ideja "borbe za opstanak" za koju je Darwin tvrdio da je prisutna u prirodi. Marxova tvrdnja o sukobu kao osnovi dijalektičkog materijalizma, a i fašistička tvrdnja da je rat poticajna snaga nije ništa drugo do prilagođavanje Darwinove teorije evolucije društvenim naukama. Što se tiče rezultata ovih ideologija, on je sasvim očit: braniti potrebu konstantnog sukoba je nepregledni "potok krvi", jedan korak načinjen u smjeru totalnog uništenja ljudske rase. Neizbježno, svi oni koji slijede ove ideologije su u konstantnom međusobnom sukobu, tiranisanju i uzajamnom prolivanju krvi u ime napretka. Oni gube humane emocije kao što su ljubav, poštovanje, požrtvovanost, saučesništvo, koje je Allah, dž. š., naredio čovjeku, a u potpunosti prestaje okruženje mira i spokojstva. Upravo iz tog razloga, zbog ovih ideologija je proteklo XX stoljeće bilo period bola i nesreća.

A, zapravo, uopće nije bila potrebna proturječnost i nepotrebno je bilo inicirati strahote i pokolje. Oprečnosti su uvijek i na svakom mjestu prisutne. Uvijek je postojala dan i noć, svjetlo i tama, negativnost i pozitivnost, hladno i vruće, dobro i zlo. Sve ove oprečnosti su stvorene da bi se naglasila ljepota, da bi inicirale etičke odlike kao što su tolerancija, mir i opraštanje. Ista situacija važi i za idejno polje. To što ljudi različito misle ne smije biti povod za međusobno ubijanje, njihovo nemilosrdo pogubljenje. Allah, dž. š., naređuje da se čak i prema neprijatelju odnosimo na dostojanstven i lijep način, da drugima govorima samo lijepe riječi:

Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati (Fussilat, 34).

Sve proturječnosti, kao što je to i u Kur'anu naglašeno, među ljudima obdarenim razumom i savješću rješavaju se u sferi uzajamnog spokojstva i tolerancije. Pripadnici naroda koji ovo nisu mogli pojmiti i koji su vjerovali u obmane dijalektičkog materijalizma godinama su međusobno ratovali, tukli se poput divljači i na kraju samo padali u tegobe. Na taj način su manifestirali činjenicu na koju je Allah, dž. š., upozorio u narednom ajetu: I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih (Al- Anfal, 46).

Kao što je saopćeno u ajetu, ljudi su odstupili od Allahovog Puta, na koji su upućivali Njegovi poslanici, i umjesto da na Zemlji siju mir, oni su je pretvorili u leglo nasilja. Zbog toga su gubili snagu, sami sebe su gurnuli u propast. Ne smije se gubiti iz vida da je Kur'an, koji naređuje kvalitete poput saosjećanja, merhameta, požrtvovanosti, tolerancije i pravičnosti, jedini izvor koji ljudima i narodima daje snagu. A paralogizmi proizvedeni ateističkim besmislicama, kao što je materijalistički dijalektizam, čovječanstvu donose jedino propast i bol. Jedini put da čovjek nađe spas, da na Zemlji živi spokojno i u sigurnosti je življenje u skladu s etikom koju je Allah, dž. š., naredio u Kur'anu.

Krvava dijalektika darvinizma

Sliku koju smo iznijeli dovdje, zapravo, koncizno ilustrira i razvoj komunizma u svijetu: gotovo u svim zemljama komunizam je dolazio kao suprotnost kapitalizmu i fašizmu. Naizgled oprečne, ove krajnosti su inspirirane sa istog izvora - darvinizma. Kapitalizam i fašizam su formirali desno, a komunizam lijevo krilo darvinizma. Širenje darvinizma u jednoj zemlji kao posljedicu ima istodobno širenje oba krila. Prema tome, oni koji koriste darvinizam da bi potkrijepili fašizam ili kapitalizam, htjeli ne htjeli oni pružaju podršku i komunizmu.

U ovom ateističkom okruženju gdje dominira darvinizam, desnica rađa i hrani ljevicu, a također i ljevica desnicu. A, isto tako, obje strane su i u konstantnom međusobnom sukobu. Što se pak tiče sukoba, to je inače okruženje za koje darvinizma tvrdi da je potrebno i korisno za ljudsku zajednicu.

Obratimo li pažnju na izloženu shemu, sasvim je moguće konstatirati da je, na političkoj platformi, darvinizam formirao izvjesnu "dijalektiku". Dijalektika je teorija "sukoba" koju je prvi iznio njemački filozof Hegel, a koja je potom usvojena od strane Marxa i Engelsa. Dijalektika predviđa da su svi razvoji u kosmosu mogući jedino uz pomoć sukoba. Prema ovoj teoriji, svaka pozicija ili ideja je jedna "teza". Potom se pojavljuje "antiteza" koja se suprotstavlja tezi. Teza i antiteza se sukobljavaju, a u ishodu sukoba stvara se "sinteza". Nakon određenog vremena sinteza također postaje teza, kojoj se ponovo suprotstavlja nova antiteza. Prema teoriji dijalektike, ovaj sukob se tako nastavlja.

Uporedo sa darvinizmom, koji negira kreacionizam i koji je bio razlogom da se na čovjeka gleda kao na razvijenu životinjsku vrstu, svijet je postao mjesto sukoba ove darvinističke dijalektike. U mnogo zemalja, a prvenstveno u zemljama Evrope prethodno su prednjačili darvinisti desnog krila, koji su, uništavanjem ili iskrivljavanjem vjerskih učenja i etike, uspostavili brutalni kapitalizam, a nakon njega i surovi fašizam. Kao suprotnost ovoj ideologiji organiziraju se i darvinisti lijevog krila, odnosno komunisti, i obje strane ulaze u jedan dugotrajan sukob. Što se tiče sinteze ove darvinističke dijalektike, ona je uvijek ista: krv, bol, torture, ratovi, suze...

Teror i strahote koje su proizveli predstavnici desnog krila darvinističke dijalektike (fašisti) smo iznijeli u drugim našim djelima. Što se tiče narednih poglavlja ove knjige, u njima ćemo iznijeti teror i strahote komunizma.

ONI KOJI SU OPREČNE IDEJE NASTOJALI UĆUTKATI "DIJALEKTIČKIM SUKOBOM" SU KROZ POVIJEST UVIJEK PORAŽAVANI

Prema darvinizmom nadahnutom dijalektičkom materijalizmu, povijest je sukob i bespoštedna borba oprečnih ideja. Shodno ovim ubjeđenjima, proteklo, XX stoljeće obilježeno je međusobnim obračunom fašista i komunista, ljudi iste države su postali međusobni neprijateljima, a Svijet je pretvoren u ogromno jezero krvi. U ishodu svega toga, također, vjerovali su u pobjedu svoje ideologije. Međutim, iz ove borbe komunizam nije uspio izaći kao pobjednik, pobijene su tvrdnje o materijalistič- koj, a također i historijskoj dijalektici. Kroz povijest je uvijek postojao sukob pozitivnog i negativnog. Ova borba između dobrih i loših se odigravala i na idejnom polju. Pozitivne snage su uvijek izlazile kao pobjednici iz ovog sukoba. Metode borbe na koje Allah, dž. š., upozorava u Kur'anu su uperene ka uklanjanju proturječnosti i neprijateljstva i uspostavi mira, spokojstva i prijateljstva među ljudima.

Faraon je posjedovao jednu tiransku i surovu upravu kojom se, na svojevrstan način, ponosio. Kraj je, međutim, bio poražavajući. Na reljefu gore prikazan je faraon u okrutnom obračunu sa neistomišljenicima ili podanicima.

Ilustracije radi, Allah, dž. š., naložio je Musau, a. s., da faraona pozove na Pravi Put. Musa i faraon bili su pristalice dviju oprečnih ideja. Međutim, upoređujući ove dvije oprečne strane, Allah, dž. š., se na slijedeći način obraća Musau i njegovom bratu Harunu, a. s.:

Idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite ne bi li razmislio ili se pobojao! (Ta Ha, 43-44)

Zajedno sa svojim bratom, Musa, a. s., koji je ispunjavao Božije naredbe, izašao je pred faraona i, isprobavajući razne metode, objasnio mu Allahove naredbe, Pravi Put i dobro- činstvo. Na kraju ove njegove idejne borbe faraon, koji nije mogao vidjeti Istinu i koji je bio naklonjen tiraniziranju dobronamjernih, utušio se u moru, a Musa i njegove pristalice su se spasili. Ovaj primjer je jedan siže povijesti čovječanstva. Kroz povijest niko nije izišao kao pobjednik iz brutalnog rata i okršaja uz prolivanje krvi. Ako su čak i bili oni koji su izgledali kao pobjednici u sukobu ove vrste i koji su na taj način došli na vlast, ni oni, a niti njihovi podanici nisu mogli voditi spokojan život u miru. Naprotiv, uvijek su bili izloženi neprilikama i duhovnoj i materijalnoj bijedi. Stvarni pobjednici su oni koji uvijek pozivaju na mir i spokojstvo, vjernici koji, vodeći svoju borbu na idejnom polju, upućuju ljude na razmišljanje.

 

BILJEŠKE

1. Anton Pannekoek, Marxism and Drawinism, Translated by Nathan Weiser. Transcribed for the Internet by Jon Muller, Chicago, Charles H. Kerr & Company Co-operative Copyright, 1912 by Charles H. Kerr & Company. (http://www.marxists.org/archive/ pannekoe/index.htm)

2. Marx Engels, Pisma, str. 426

3. Marx Engels, Pisma, tom 2, str. 126

4. Friedrich Engels, Utopijski socijalizam - naučni socijalizam, str. 85

5. Gertrude Himmelfarb, Darwin and the Darwinian Revolution, Chatto & Windus, London, 1959, str. 348

6. Robert M. Young, Darwinian Evolution and Human History, Radio talk given in an Open University course on Darwin to Einstein: Historical Studies on Science and Belief, 1980

7. Malachi Martin, The Keys of This Blood: The Struggle for World Dominion Between Pope John Paul II, Mikhail Gorbachev, and the Capitalist West, New York: Simon & Schuster, 1990, str. 203-5

8. Douglas Futuyma, Evolutionary Biology, 2nd ed., Sunderland, MA: Sinauer, 1986, str. 3

9. Alan Woods and Ted Grant. "Marxism and Darwinism", Reason in Revolt: Marxism and Modern Science, London, 1993

10. Ibid

11. Anton Pannekoek, Marxism and Darwinism. (http:// www.marxists.org/archive/ pannekoe/index.htm)

12. Ibid

13. Vladimir Iljič Lenjin, "Stav Proleterske partije o pitanju religije", Proleterya, Broj: 45, 13 (28. maj 1909, Eriš Yayinlari)

2 / total 7
Knjigu “Komunizam u Zasjedi” Haruna Jahje možete čitati online, podijeliti na društvenim mrežama kao što su Facebook i Twitter, sačuvati na svoj kompjuter, korisiti u svojoj zadaći i drugim radovima, i objavljivati, kopirati i reproducirati je na svojoj web stranici ili blogu bez ikakve naknade, uz jedinu obavezu navođenja ove stranice kao izvora.
O ovoj stranici | Postavi kao pocetnu stranicu | Dodajte u favorite | RSS Feed
Sav materijal koji se nudi na ovoj stranici se moze kopirati i iskoristiti pod uslovom da se prikaze izvor
(c) All publication rights of the personal photos of Mr. Adnan Oktar that are present in our website and in all other Harun Yahya works belong to Global Publication Ltd. Co. They cannot be used or published without prior consent even if used partially.
© 1994 Harun Yahya. www.harunyahya.com
page_top