< <
3 / total: 7

HISTORIJA BOLJŠEVIČKOG VANDALIZMA

Dvadeseto stoljeće je najkrvaviji period u historiji čovječanstva. U ovom stoljeću su se pojavile metode do tada neviđenih brutalnosti kao što su svjetski ratovi, genocidi, koncentracioni logori, hemijska i nuklearna naoružanja, bombardiranja, gerilski ratovi i terorističke akcije. Broj ljudi pobijenih navedenim metodama u tom stoljeću izražava cifrom od preko 100 miliona.

Josif Staljin: ubica 40 miliona ljudi

Postoje dva osnovna razloga zbog kojih je XX stoljeće bilo toliko krvavo. Prvi razlog je što je razvijena tehnologija omogućila proizvodnju oružja koje je daleko ubitačnije u odnosu na oružje iz pretodnog perioda. A drugi razlog - a  to je, zapravo, stvarni razlog - su ideologije koje su služile kao povod korištenju ovog naoružanja i tehnologije, i to na najsvirepiji i najokrutniji način. Različiti "izmi", čiji su temelji zakopani u XIX stoljeću, svoje su krvavo ubiranje plodova obavili u narednom, XX stoljeću.

Od svih ovih "izama" komunizam je najkrvaviji, najbespoštedniji i sa najširim kalibrom. Broj žrtava koje su u XX stoljeću izgubili živote od strane komunističkih režima ili organizacija iznosi približno 120 miliona! Samo u ime ove ideologije 120 miliona ljudi je strijeljano i ubijeno iscrpljujućim radom u koncentracionim logorima, pod izgovorom "progona" odvođeno od kuća i uništeno u stepama Sibira, ubijeno glađu u namjerno izazvanoj neimaštini, pogubljeno u strašnim torturama zloglasnih zatvora, strijeljano od strane komunističkih militanata ispranog mozga, zadavljeno, zaklano i raskomadano. Strahote, koje su započele 1917. g., nakon ruske Boljševičke revolucije,  prvo su se proširile po cijelom, tek formiranom Sovjetskom Savezu, a potom na prostore Istočne Evrope, Kine, Koreje, Vijetnama, Kambodže, Kube, na zemlje Latinske Amerike i Afrike.

Prijeđimo sada na detaljniju analizu ovog crvenog užasa.

Lenjinova krvava revolucija

Karl Marx nije bio lider političke partije. Bio je samo teoretičar. Bavio se postavljanjem historije čovječanstva u zakone koji su u skladu s dijalektičkim materijalizmom i, shodno tome načinio određene komentare i predskazanja vezana za budućnost. Najveće Marxovo predskazanje je bila revolucija. Obećao je da će kapitalistički sistem biti uništen od strane pobunjenih radnika i da će se, zajedno sa ovom revolucijom, roditi "besklasno društvo".

Godine 1883. Marx je umro. Unatoč tome što su nakon toga prošle godine, čak decenije, nikako da se dogodi revolucija koju je Marx predskazao. Nastranu revolucija, u kapitalističkim zemljama Evrope su se, iako neznatno, dogodila određena poboljšanja u uvjetima života i rada radnika te je došlo i do smanjenja zategnutosti između radnika i buržoazije. Nije bilo revolucije, a niti naznaka da bi moglo doći do njezine realizacije.

U ovakvom okruženju, skoro dvadeset godina nakon Marxove smrti, u Rusiji se javlja drugo značajno ime Vladimir Ilič Lenjin, čiji je ugled vremenom porastao u Socijaldemokratskoj partiji, koja je u Rusiji formirana od strane marksista, donio je novu interpretaciju marksističke misli. Prema Lenjinu, nemoguće je da se revolucija desi sama od sebe pošto je radnička klasa Evrope opijena olakšavajućim uvjetima koje im je pružila buržoazija. Što se tiče ostalih zemalja, one inače nemaju radničku klasu vrijednu pažnje. Za ovaj problem Lenjin je predložio militantno rješenje: revoluciju ne bi trebali izvesti radnici, kako je to Marx predvidio, već bi ona trebala biti realizirana od strane Komunističke partije, koja posjeduje vojnu disciplinu koju čine profesionalni revolucionari i koja će djelovati u ime radnika (odnosno, u ime "proleterijata", prema marksističkoj literaturi). Koristeći oružanu borbu i metode propagande, Komunistička partija će izvesti jednu političku revoluciju, od trenutka preuzimanja vlasti bit će uspostavljena autoritativna vlast, koju Lenjin naziva "proleterskom diktaturom", opozicionari režima će biti uklonjeni, ukinut će se privatno vlasništvo i osigurat će se napredovanje zajednice ka komunističkom uređenju.

Zajedno sa ovom Lenjinovom teorijom, komunizam je došao u poziciju ideologije naoružanih terorističkih grupa. Poslije Lenjina se širom Svijeta pojavilo na desetine komunističkih ili radničkih partija koje su se zavjetovale na izvođenje revolucije uz prolivanje krvi.

Ideologiju koju je Marx ostavio iza sebe nakon njegove smrti interpretirao je Lenjin. Dok je na jednoj strani radio na popuni nedorečenosti i proturječnosti, Lenjin je u isto vrijeme radio i na razvijanju formula za komunističko oružano preuzimanje vlasti. Gore: Lenjin (u sredini) i ostali komunistički militanti na fotografiji snimljenoj 1897. godine u St. Petersburgu. Dolje: rusko izdanje Marxovog Kapitala.

Dobro, koje metode bi Komunistička partija trebala slijediti prilikom izvođenja revolucije? Na ovo pitanje Lenjin je odgovorio i teoretski i praktično: Komunistička partija bi trebala proliti što je moguće više krvi!!!

Još 1906. g., dakle jedanaest godina prije Boljševičke revolucije, Lenjin je, u časopisu Proletari, pisao slijedeće:

Djelo za koje se mi zanimamo je oružana borba; ova borba se realizira od strane pojedinaca i malih grupa. Dok jedan dio pripada revolucionarnim organizacijama, ostali dijelovi (većina u određenim dijelovima Rusije) nisu vezani ni za koju revolucionarnu organizaciju. Oružana borba je usmjerena ka dva različita cilja, koji se apsolutno moraju odvojiti jedan od drugog: kao prvo, ova borba ima za cilj izvršavanje atentata na pojedince, lidere, vojne i policijßske službenike, a kao drugo, konfiskovati vladin izvor prihoda, a i izvore prihoda privatnih lica. Dio konfiskovanog novca će ići u partijsku kasu, dio za cilj specijalnog naoružavanja i priprema za ustanak, a dio za životne troškove učesnika u borbi koju definiramo.14 

Velike konfiskacije (kao one u Kafkazu koje iznose 200.000 rubalja i Moskvi od 875.000 rubalja) doista su i otišle prvenstveno revolucionarnim partijama, a veći dio malih, a ponekad i u cijelosti su išle za životne troškove konfiskatora.

Ruski vojnici, koji su, pod utjecajem Trockog, u Petrogradu podržali ustanak protiv cara, 1917.

U Socijaldemokratskoj partiji Rusije, u čijoj upravi se nalazio i Lenjin, početkom 1900-tih godina desilo se jedno veoma značajno idejno razilaženje. Dok je grupa pod vodstvom Lenjina zagovarala podizanje revolucije uz upotrebu sile, druga grupa je, u kontekstu uvođenja marksizma u Rusiji, zastupala demokratičnije metode. Unatoč tome što su u stvarnosti brojčano bili manji, raznim metodama pritisaka lenjinisti su došli u položaj "većine" i počeli se spominjati kao "boljševici", što je pak ruski izraz za "većinu". Druga grupa je nazvana "menjševici", riječju koja znači "manjina".

U skladu sa prethodno navedenim Lenjinovim citatom, boljševici su krenuli sa organiziranjem atentata, konfiskacijom vladinog novca, pljačkanjem zvaničnih ustanova i sl. Nakon godina koje su većinom prošle u izgnanstvu, planiranu revoluciju boljševici su izveli 1917. g. Te godine su se dogodile dvije različite revolucije. Prilikom prve, koja je realizirana u februaru, sa prijestolja je skinut car Nikola Drugi, zatvoren je zajedno sa članovima porodice i formirana je demokratska vlada. Boljševici su, međutim, bili odlučni u formiranju ne demokracije, već "diktature proleterijata". Oktobra iste, 1917. g., dogodila se planirana revolucija. Predvođeni Lenjinom i njegovim najbližim saradnikom Leonom Trockim, komunistički militanti su prvo zauzeli Petrograd, gdje je bila smještena centralna vlada, a potom i Moskvu. U ishodu sukoba u oba ova grada formiran je prvi komunistički režim na Svijetu.

Nakon Oktobarske revolucije Rusija je postala poprište velikog građanskog rata. Rat, koji je vođen između "Bijele armije", koju su oko sebe okupili generali vjerni caru, i Crvene armije pod komandom Trockog, trajao je pune tri godine. Jula 1918., naredbom Lenjina, od strane boljševičkih militanata strijeljanjem je izvršena smrtna kazna nad carem Nikolom Drugim i cijelom njegovom porodicom (zajedno sa troje maloljetne djece). Tokom cijelog građanskog rata boljševici se nisu ustezali da nad opozicionarima režima provode najkrvavije zločine, pokolje i mučenja.

I jedinice Crvene armije, a i tajna policijska organizacija, "Čeka", koja je osnovana na Lenjinovu inicijativu, primjenjivali su veliki teror prema svim grupama koje su vidjeli kao moguću opasnost po režim. Boljševički teror je na slijedeći način opisan u Crnoj knjizi komunizma, poznatom djelu o svjetskom komunističkom teroru:

Boljševici su odlučili eliminirati, legalno ali i fizički, svaku opoziciju i svaki, čak i pasivni otpor njihovoj hegemoniji, i to ne samo kada se radilo o grupi političkih opozicionara, nego i o društvenim grupama kao što su plemići, buržoazija, inteligencija, Crkva itd., i profesionalnim kategorijama (oficiri, žandarmerija...), a ponekad su tome davali i genocidnu dimenziju. Već od 1920., "dekozakizacija" u mnogo čemu odgovara definiciji genocida: cijela populacija jake teritorijalne determinacije, Kozaci, istrijebljena je kao takva, muškarci strijeljani, žene, djeca i starci deportirani, sela sravnjena ili predata novim okupatorima koji nisu Kozaci. Lenjin je držao Kozake u istoj ravni kao što su bili Vandeji u vrijeme Francuske revolucije i namjeravao je na njima primijeniti tretman koji je Gracchus Babeuf, "izumitelj" modernog komunizma, već 1975. kvalificirao kao populicide (narodoubistvo).15

Nakon ulaska u svaki grad boljševici su činili masakre nad svim grupama koje se nisu blagonaklono odnosile prema njihovom režimu, provodili su pretjeranu brutalnost s ciljem ulivanja straha u narodu. U istom izvoru se na slijedeći način opisuju brutalnosti koje su boljševici proveli na Krimu:

NEUKI KOMUNISTIČKI MILITANTI

Neukim narodnim masama boljševici su se obratili jednostavnim sloganima i, zahvaljujući velikoj propagandi, za veoma kratko vrijeme veliki broj ljudi su primili u svoje redove. Neobrazovano i siromašno stanovništvo je s lahkoćom povjerovalo u laži komunista koji su im obećavali kruh i mir. Komunističku propagandu je, također, učvršćivao i ateizam na koji je huškao darvinizam. Na fotografiji se vide seljaci i radnici koji su u ishodu aktualne propagande za svega nekoliko dana prešli u komunističke redove.

Identična nasilja desila su se u većini krimskih gradova koje su okupirali boljševici: Sebastopol, Jalta, Alušta, Simferopol. Isti užasi, od aprila do maja 1918. g., dogodili su se u velikim kozačkim varošima koje su se bile pobunile. Vrlo precizni dosjei Denikinove komisije opisuju "leševe svezanih ruku, slomljenih kostiju, razbijenih glava i vilica, odrezanih genitalnih organa".16

I S. P. Melgunov je, također, u svom djelu La Terreur rouge en Russie, 1918-1924 (Crveni teror u Rusiji, 1918.-1924.) pisao da je u ishodu "akcije suzbijanja svjedočenja preživjelih" grad Sevastopolj pretvoren u "grad povješanih":

Ulica Nahimovski bila je načičkana povješanim tijelima oficira, vojnika i civila uhapšenih na ulici. Grad je bio mrtav, narod se skrivao po podrumima i u hambarima. Svi stubovi ograda, svi zidovi kuća, telegrafski stubovi, izlozi trgovina bili su prekriveni plakatima sa natpisom 'smrt izdajicama'. Radi upozorenja drugima, ljude su vješali po ulicama.

Sve one koje su namjeravali likvidirati boljševici su žigosali određenim kategorijama. Naprimjer, "buržoazija" ili "menjševici", koji su branili pristup socijalizmu različitom od boljševičkog, bili su glavni neprijatelji novoformiranog režima. Brojčano najveća i ona koja je ciljala na najviše mete bila je kategorija "kulak". Riječ kulak je ruski izraz za bogate zemljoposjednike. Tokom Revolucije i građanskog rata, Lenjin je izdao na stotine naređenja o primjeni bespoštednog terora nad kulacima. Ilustracije radi, u jednom telegrafu, koga je poslao Upravnom komitetu sovjeta Penze, pisao je slijedeće:

Drugovi! Ustanci kulaka u vaših pet distrikta moraju biti nemilosrdo ugušeni! Interesi čitave Revolucije to zahtijevaju, jer "posljednja borba" sa kulacima posvuda je otpočeta. Potrebno je formirati jedan model: objesiti (kažem objesiti tako da ljudi to vide) kulake, bogataše i krvopije čiji broj ne smije biti manji od 100, objaviti njihova imena i dočepati se sveg njihovog žita... Učinite to tako da na okolnih stotine milja ljudi vide, drhte, znaju i da u sebi kažu: Oni ubijaju i nastavit će ubijati kulake žedne krvi. Pošaljite mi telegraf da ste primili i izvršili ove instrukcije. Vaš Lenjin.17

Lenjinove direktive su, uz veliko zadovoljstvo, izvršavane od strane boljševičkih militanata. Čak su razvili i specijalne stilove brutalnosti i iživljavanja. Poznati ruski pisac, Maxim Gorki, na slijedeći način opisuje određene metode čiji je i sam bio očevidac:

 

Vojni lider krvave Boljševičke revolucije bio je Leon Trocky. Trocky, koji je nakon Lenjina bio na poziciji drugog čovjeka, sa Crvenom armijom, na čijem čelu se nalazio, vodio je građanski rat koji je cijelu Rusiju oblio krvlju. Gore: jedan prizor od hiljada nevinih pobijenih u građanskom ratu.

 

U Tambovu, na visini od jednog metra iznad zemlje, komunisti su u lijeve ruke i noge zatvorenika zakucavali velike eksere, koji se koriste na prugama, i svjesno posmatrali patnje ovih ljudi. Razrezali su stomak jednog zatvorenika, izvadili tanko crijevo, prikovali ga za jedno drvo i sve to posmatrali. Sa nekih su, pak, skidali odjeću i, počevši od ramena, gulili im kožu.18

Boljševici su započeli čistku svih onih koji nisu htjeli prihvatiti komunizam. U ishodu prethodno navedenih, a i mnogih drugih Lenjinovih naredbi i prakse, na desetine hiljada ljudi je strijeljano i to bez ikakvog sudskog postupka. Veliki broj opozicionara režimu je, također, otpremljeno u "gulage", koncentracione logore gdje su, pod nepodnošljivim uvjetima, bivali nasmrt upošljavani. Većina njih se nije uspjelo spasiti iz ovih kampova. Na kraju, pobijeno je na stotine hiljada radnika i seljaka, koji su se, u periodu između 1918. i 1922. g., pobunili protiv boljševičkog režima.

U svojoj knjizi The Unknown Lenin (Nepoznati Lenjin), koju je napisao pozivajući se na tajnu sovjetsku arhivu, historičar Richard Pipes iznosi nebrojeno mnogo primjera naredbi za izvršenje zločina, pokolja i mučenja, koje je Lenjin izdao boljševicima, te na kraju daje slijedeći komentar:

Nakon navedenih dokaza postaje nemoguće negirati da je Lenjin, ne idealist, nego masovni ubica koji vjeruje da najbolji put za rješavanje bilo stvarnih ili imaginarnih problema leži u ubijanju ljudi koji ih prouzrokuju. On je prvi donio/započeo praksu političkog i socijalnog istrebljenja, uništenja na desetine miliona života u XX stoljeću.19 

Pavlovovi psi i Lenjinovi planovi "evolucije čovjeka"

Ruski vojnici, koji su, pod utjecajem Trockog, u Petrogradu podržali ustanak protiv cara, 1917.

Potrebno je veoma dobro shvatiti razloge brutalne komunističke prakse koju smo vidjeli kroz primjer Lenjina i kroz još stravičnije primjere koje ćemo navesti na narednim stranicama. Šta je to bilo presudno da komunistički lideri poput Lenjina, zatim Staljina, Maoa i Pola Pota, kojima ćemo se kasnije pozabaviti, postanu izbezumljene ubice?

Odgovor na ovo pitanje leži u njihovoj privrženosti materijalističkoj filozofiji i stajalište ove filozofije o pitanju čovjeka. Kao što smo naglasili i na početku: komunizam je adaptacija materijalističke filozofije na društvenom nivou, koji je u potpunom skadu sa Darwinovom teorijom evolucije, koja, opet, predstavlja prirodnu adaptaciju ove filozofije u okvirima prirode. Određene temeljne postavke ovih izopačenih učenja mogu se rezimirati u slijedećem:

1.    čovjek je materijalno biće koje ne posjeduje dušu;

2.    čovjek je napredna vrsta životinje. Jedina razlika od ostalih životinja je u tome što su uvjeti u kojima se nalazi čovjek malo više "pripitomili". U suštini, ne postoji razlika između čovjeka i životinje;

3.    "sukob" je jedini nepromjenjljivi zakon i u prirodi i u ljudskoj zajednici. Sukob nastaje uslijed međusobnog podudaranja interesa. To što u ishodu sukoba jedna strana izlazi kao gubitnik, osjeća bol i umire krajnje je prirodno, čak i potrebno;

4.    prema tome, realiziranjem jednog razvoja, na primjer "komunističke revolucije", prema komunistima, neizbježno je, čak i potrebno da ljudi umiru u velikom broju, da pate i da prolaze kroz mučenja.

Maxim Gorki

Da bi ozvaničili gore navedene stavke, komunizam - i sve ideologije koje prihvataju materijalizam - koristi se metodom uništavanja vjere u Boga, koja je prisutna u društvu. Cilj materijalizma, zapravo, i jeste da iz društva udalji vjeru u Boga, etičke i vjerske vrijednosti i na taj način oformi mase koje definira kao "zajednice bezdušnih životinja". Misle da će tako s lahkoćom vladati aktualnim masama, da će osigurati svoju vlast, da će pripremiti zakonsku osnovu za sve svoje nemoralnosti i tiraniju.

Najveći poduhvati komunističke ideologije koja tako gleda na čovjeka su: što je moguće više izvršiti "animalizaciju" ljudi, okovati ih u lance kao divlje zvijeri, "vaspitati" ih metodama bola i straha i, po potrebi, svirepo ubijati.

Obratimo li pažnju na Lenjina, sasvim jasno ćemo uočiti prisustvo aktualne materijalističko - darvinističke filozofije koja čovjeka definira samo kao jednu vrstu životinje. Štaviše, Lenjin je obavio i specijalni razgovor sa ruskim naučnikom, I. P. Pavlovim, koji se proslavio ispitivanjem uvjetovanog refleksa kod životinja i pokušao inicirati primjenu Pavlovovih metoda na ruskoj populaciji. U svojoj knjizi A People's Tragedy, A History Of The Russian Revolution (Tragedija jednog naroda: historija ruske Revolucije), historičar Orlando Figes na slijedeći način ističe Lenjinov cilj dresiranja ruskog naroda i darvinističke korijene toga:

Prema određenim predanjima, oktobra 1921. Lenjin je načinio tajnu posjetu laboratoriji velikog fiziologa I. P. Pavlova da bi saznao mogu li, u kontroli ponašanja ljudi, biti od pomoći njegova otkrića vezana za uvjetovani refleks. "Želim da ruske mase razmišljaju na komunističkoj liniji i da se ponašaju u skladu s tim," objasnio je Lenjin... Pavlov je ostao zaprepašten. Ono što je on pravio nad psima, Lenjin je tražio da to primijeni na ljudima! "Hoćete reći da ruski narod želite dovesti pod jedan standard? Hoćete da se svi ponašaju na isti način?" upitao je Pavlov… "Upravo to," odgovorio je Lenjin. "Ljudi bi trebali biti čestiti. Moraju se dovesti u oblik kakav mi hoćemo"...

Mijenjanje ljudske prirode bio je konačani cilj komunizma. Bio je to cilj kome su težili i ostali totalitarni režimi. Kao što je 1920. godine rekao jedan od predvodnika eugenetičkog pokreta u nacističkoj Njemačkoj: "Skoro da smo bili svjedoci jedne promjene u pojmu ljudskog roda... Zahvaljujući strašnoj ratnoj eugenetici, primoravani smo biti različite jedinke u odnosu na pređašnje"...

Posredstvom prosvijećenih masa, ideja o stvaranju nove ljudske vrste uvijek je bila spasilačka misija ruskih intelektualaca XIX stoljeća - od kojih i potječu boljševici. Marksistička filozofija također na isti način uči da je ljudska priroda produkt povijesnog razvoja i da ju je zbog toga moguće pobijediti. Darwinov i Huxleyov naučni materijalizam, koji je, u Lenjinovoj mladosti, među ruskim intelektualcima imao gotovo svetost religije, branio je ideju da se čovjek određuje prema svijetu u kome živi. Iz tog razloga, boljševici su vjerovali da će njihova revolucija, uz pomoć nauke, stvoriti novu vrstu čovjeka...

POUČAVANJE UVJETOVANOM REFLEKSU

Lenjin i Trocky vjerovali su da će ljude, kao životinje, moći preodgajati uz pomoć uvjetovanog refleksa. Organiziranje Komunističke partije u Sovjetskom Savetu se usmjeravalo prema ovoj logici. Na slici: Trocky na Crvenom trgu u trenutku propagandnog obraćanja masama koje ga slušaju, 1918.

Unatoč tome što je uvijek kritizirao Revoluciju i što mu je prijećeno protjerivanjem, boljševici su se uvijek blagonaklono odnosili prema Pavlovu. U Moskvi su mu, nakon dvije godine, dodijelili veliki apartman. Za Pavlovljeva istraživanja Lenjin je govorio da "za Revoluciju imaju veliki značaj". Buharin je to nazivao “čeličnim arsenalom” materijalizma.20 

Najveći Lenjinov pomoćnik i značajni teoretičar komunističke ideologije, Trocky, također je dijelio Lenjinovo mišljenje darvinističkog porijekla o "izmjeni ljudske prirode". Trocky je pisao slijedeće:

Šta je čovjek? Još je nesposobno i neformirano biće. Kao životinja čovjek nije evoluirao sistematično, već na spontan način. A razvilo se i mnogo oprečnosti. Pitanje kako kontrolirati i odgajati, kako se razvio i upotpunio duhovni i fizički sistem čovjeka je veliki problem koji je moguće obraditi samo na temeljima socijalizma. Možemo izgraditi prugu u pustinji, podići Ajfelovu kulu, direktno razgovarati sa New Yorkom, ali ne možemo usavršiti čovjeka, je li tako? Ne, čovjeka možemo usavršiti. Proizvesti novu i izmijenjenu verziju čovjeka - to je slijedeći zadatak komunizma... Čovjek bi sam sebe trebao posmatrati kao neobrađeni materijal, ili polovično proizvedenu materiju. I trebao bi reći ovako: "Dragi homo sapiens, radit ću za tebe".21

Zbog toga što su čovjeka doživljavali kao životinjsku vrstu i smatrali ga gomilom materije, Lenjin, Trocky i ostali boljševici ljudskom životu nisu pridavali nikakav značaj. Za uspjeh revolucije jednostavno se mogu žrtvovati milioni ljudi, smatraju oni. Prema historičaru Richardu Pipesu, autoru knjige The unknown Lenin, "Lenjin za čovječanstvo uopće nije gajio nikakve emocije izuzev nipodaštavanja, Pisma potvrđuju tvrdnju Gorkog da za Lenjina ljudi 'gotovo nemaju nikakav značaj' i da se on prema radničkoj klasi odnosi kao što se metalski radnik odnosi prema rudi željeza."22

Lenjinova svjesna politika izglađivanja naroda

Kao rezultat svoje privrženosti darvinizmu, Lenjin je narod doživljavao kao krdo stoke. Prema tome, nije se ustezao da se na najsvirepiji način odnosi prema ljudima nad kojima vlada.

Gotovo zajednička karakteristika komunističkih režima XX stoljeća je primoranost njihovih naroda na veliku glad. U vrijeme Lenjina vladala je glad koja je na području cijele Rusije prouzrokovala smrt pet miliona ljudi. U većoj mjeri se ova katastrofa ponovila i u vrijeme Staljina, u periodu 1932.-1933. g., i samo u Krajini je tada zbog gladi umrlo preko šest miliona ljudi. Kao što ćemo se u to uvjeriti na narednim stranicama, i u Maovoj crvenoj Kini i Pol Potovoj Kambodži je također, zbog gladi život izgubilo nekoliko miliona ljudi.

Treba pomno razmisliti o tome šta znači glad i oskudica. Za nas, danas okružene supermarketima, pekarama, slastičarnicama i restoranima, riječ glad je strani pojam. Prema tome, kada čujemo riječ glad, mnogi od nas to shvatamo kao "privremeno ostati gladan". Međutim, glad koja je doživljavana kroz primjere Rusije, Kine i Kambodže je stanje dugotrajne gladi koje je trajalo mjesecima i godinama. Iz ruku seljaka koji su se hranili samo svojim proizvodima (žitom i rižom) silom je oduzeta sva ljetina. Nakon toga su ostali bez bilo kakve hrane. Ljudi su prvo brali voće i povrće i klali stoku čije je meso bilo jestivo. To se odmah potrošilo. Potom su krenuli sa varenjem lišća, trave i kore drveta. Nakon nekoliko sedmica tijela počinju slabiti, mršati. Ljudi su stalno gladni. Neki su počeli hvatati i jesti pse i mačke. To se produžilo i na ostala živa bića, sve do buba i insekata. Na kraju, iznemogli i iscrpljeni, ljudi su počeli umirati jedni za drugima. Nije ostao niko snažan da bi mogao pokopati umrle. I javlja se konačno, najužasnija dimenzija gladi: kanibalizam. Prvobitno su počeli jesti mrtve, a potom i napadati jedni na druge, međusobno otimati, klati i jesti djecu. Izgubili su ljudsko obilježje i animalizirali se.

Zbog neimaštine koju je Lenjin svjesno inicirao, unutar sovjetske teritorije, 1921. i 1922. g., 29 miliona ljudi se borilo sa glađu. Od toga, njih pet miliona je zbog gladi izgubilo živote.

A to i jeste cilj komunističkog režima!

Navedeno - ma koliko izgledalo nevjerovatno - prvi put u XX stoljeću se desilo u boljševičkoj Rusiji na čelu sa Lenjinom.

Izvjesno vrijeme nakon dolaska na vlast, 1918. g., odlukom donesenom od strane Lenjina, počinje primjena politike ukidanja privatne svojine. U ishodu ovakve politike izvršena je nacionalizacija seljačke zemlje i zapljena ljetine. Vršeći upade u sela, boljševički militanti, jedinice Čeke i Crvene armije su, silom oružja, počeli oduzimati ljetinu, jedini izvor prehrane seljaka, koji su inače živjeli u veoma teškim uvjetima. Za svakog zemljoradnika je propisana određena kvota koju je morao dati boljševicima, a da bi upotpunili ovu kvotu, većina njih je morala dati cijeli urod. Seljaci koji su se nastojali usprotiviti tome bivali su ušutkani na najsvirepiji način. Da im ne bi bila oduzeta sva pšenica, neki seljaci su je skrivali u tajne hambare. Međutim, ove i slične pojave boljševici su tretirali kao "izdaju Revolucije" i za njih su primjenjivali do nepojmljivosti svirepa kažnjavanja. O dešavanjima na području Omska jedan inspektor je 14. februara 1922. g. napisao slijedeće:

Zloupotrebe odreda za zapljenu dostigle su nezamisliv stepen. Seljake sistematski zatvaraju u hangare bez grijanja, bičuju ih i prijete im pogubljenjem. Oni koji nisu u potpunosti ispunili kvotu poreza pritežu, tjeraju ih da nagi trče duž glavnog seoskog sokaka, a zatim ih zatvaraju u hangar bez grijanja. Veliki broj žena bile su tučene sve dok nisu izgubile svijest, a zatim su ih nage bacili u rupe od snijega...23

Lenjin bi bjesnio kada bi vidio da seljaci nisu ispunili zadatu kvotu. Na kraju je, 1920., strašnom kaznom kaznio seljake iz određenih područja koji su se protivili ovoj nasilnoj pljenidbi: ne samo urod, od ovih seljaka će, u isto vrijeme, biti oduzeto i sjeme. Oduzimanje sjemena je značilo da seljaci neće imati nove ljetine i da će pomrijeti od totalne gladi. Upravo se tako i desilo. Unutar sovjetske teritorije, 1921. i 1922. g., 29 miliona ljudi se borilo sa glađu! Od toga, njih pet miliona je zbog gladi izgubilo živote!

LJUDOŽDERI UHVAĆENI DOK SU JELI KIDNAPIRANU DJECU

U vrijeme gladi, koju je Lenjin smatrao veoma "korisnom", pojavili su se slučajevi kanibalizma. Na slici snimljenoj 1921. g. na području Volge se vide dvoje ruskih seljaka - ljudoždera uhvaćenih u trenutku dok su komadali i jeli tijela djece koju su prethodno kidnapirali. Ova slika užasa je dokument "modela čovjeka" koji su komunisti namjeravali stvoriti.

Kada ja za glad u Rusiji saznala svjetska javnost, u zemljama Zapada su organizirane kampanje za pomoć u obuzdavanju ove katastrofe i, iako neznatno, uspjeli su je ublažiti. Ali, dosta su zakasnili, pošto su, da bi prikrili katastrofu agrarne politike, boljševici zabranili objavljivanje vijesti koje govore o gladi. Istrajno su nijekali postojanje takve pojave. U svojoj knjizi A Coincise History Of The Russian Revolution (Kratka historija ruske Revolucije) Richard Pipes piše slijedeće:

LENJINOVA SMRT KAO OPOMENA DRUGIMA

Lenjin je umro poremećenog uma. Ova fotografija snimljena izvjesno vrijeme prije njegove smrti pokazuje njegovo opominjujuće okončanje. Ovo je primjer patnje koju je Bog na ovom svijetu priredio za one koji prednjače u negiranju Njegovog postojanja. O ovakvom kraju smo obaviješteni u slijedećem ajetu: "Oni koji su zlo činili završit će najužasnijom patnjom, zato što su Allahove riječi poricali i što su ih ruglu izvrgavali" (Ar-Rum, 10).

U proljeće 1921. g. seljaci su zbog gladi jeli travu, koru drveća i glodare. Bilo je i slučajeva kanibalizma. Za vrlo kratko vrijeme milioni bijednih ljudi su pohitali prema najbližim željezničkim stanicama u nadi da će otići negdje gdje će uspjeti naći hranu. Prebacivanje ovih ljudi nije prihvaćeno pošto je Moskva do jula 1921. nijekala postojanje katastrofe. Čekali su voz koji nikada neće doći ili smrt koja je za njih bila neizbježna. Oni što su posjećivali gradove odlazili su prije nego što su vidjeli bilo kakve tragove života; ljudi su otišli odatle ili su ležali kod kuća oslabjeli toliko da nisu bili u stanju da se kreću. Leževi su zagađivali ulice grada.24

Koji je bio cilj ove politike gladi? Nedvojbeno da je Lenjin išao za tim da, oduzimanjem ljetine od seljaka, sa ekonomskog stajališta ojača boljševički režim i da, ukidanjem privatne svojine, realizira komunistički san. Postoji, međutim još jedan razlog zbog koga su mase svjesno gurnute u glad. Lenjin je znao da će glad načiniti određena oštećenja u ljudskoj psihi; na taj način je planirao kod naroda uništiti vjeru u Boga i započeti akciju protiv Crkve. Ove Lenjinove bezdušne nakane su na slijedeći način opisane u knjizi Crna knjiga komunizma:

Mladi advokat Vladimir Uljanov Lenjin boravio je početkom 1890. g. u Samari, glavnom gradu jedne od najpogođenijih pokrajina glađu 1891. On je bio jedini predstavnik lokalne inteligencije koji ne samo da nije prisustvovao socijalnoj pomoći gladnim, nego se kategorično izjašnjavao protiv takve pomoći. Kao što je podsjetio jedan od njegovih prijatelja, "Vladimir Iljič Uljanov imao je hrabrosti otvoreno izjaviti kako je glad imala mnoge pozitivne posljedice kao, na primjer, pojavljivanje industrijskog proleterijata, tog grobara buržoaskog poretka. (...) Uništvajući zaostalu seljačku ekonomiju, “glad nas” - objašnjavao je on - “objektivno približava našem krajnjem cilju, socijalizmu, kasnijoj etapi kapitalizma. Glad također uništava vjeru ne samo u cara, nego čak i u Boga."25 

Trideset godina kasnije, mladi advokat, koji je postao šef boljševičke vlade, ponovo se pozvao na svoju ideju: glad je mogla i trebala poslužiti kao 'smrtni udarac neprijatelju u glavu'. A neprijatelj je bila Pravoslavna crkva.26

U jednom pismu upućenom članovima Politbiroa 19. marta 1922. g., Lenjin je na slijedeći način objašnjavao kako će se putem gladi slomiti privrženost naroda religiji, da će mase postati inertne i na taj način će se lakše realizirati planirani atak na crkvene institucije:

Fotografija snimljena neposredno prije Lenjinove smrti.

Uistinu, aktualni moment je krajnje povoljan za nas, a ne za njih. Mi imamo 99% šanse da usmrtimo neprijatelja udarcem u glavu, da garantiramo pozicije za sebe, i samo za sebe u decenijama koje dolaze. Sa svim tim gladnim ljudima koji se hrane ljudskim mesom, sada kada su putevi prekriveni stotinama, hiljadama leševa, sada i samo sada mi možemo (i znači moramo) konfiskovati imovinu Crkve žestokom i nemilosrdnom snagom. Upravo sada je trenutak kada će nas ogromna većina seljačkih masa podržati ili, još tačnije, neće biti u mogućnosti da podrži tu šačicu sveštenstva Sto-Crnih i male reakcionarne buržoazije. (...) Sve indicira kako u nekom drugom trenutku mi ne bismo uspjeli, jer samo beznađe od gladi može povući blagonaklon, ili bar neutralan stav masa prema nama.27

Zajedno sa praksom sve ove tirnije, Lenjin je pokazao prvi veliki primjer komunističke surovosti. Granice brutalnosti, kojoj je on prvi udario temelje, još više će uvećati njegovi idejni nasljednici, komunistički diktatori kao što su Staljin ili Mao. Što se tiče Lenjinovog okončanja, bio je veoma značajan. Bolest koja se od 1922. g. značajno pogoršavala počela ga je polahko paralizirati. Veliki dio 1923. g. proveo je na kolicima boreći se sa teškom glavoboljom. Marta iste, 1923. godine pretrpio je jednu vrstu krize, nakon čega je izgubio moć govora. Oni koji su Lenjina vidjeli u posljednjim mjesecima njegovog života bili su zaprepašteni; njegovo lice bilo je prekriveno izrazom prestravljenosti i djelovao je poluizbezumljen. Umro je 21. januara 1924. g. nakon izliva krvi u mozak.

Boljševici su mumificirali Lenjinovo tijelo, a, za njih veoma važan, njegov mozak su stavili pod specijalnu zaštitu. Tijelo pohranjeno u mauzolej na Crvenom trgu koji podsjeća na starogrčki hram posjećivale su mase koje su formirale velike redove. Sa strahom su ga posmatrali.

Njihov strah će narednih godina još više rasti. Zbog toga što je nakon Lenjina vlast u Sovjetskom Savezu preuzeo Josif Staljin, koji je čak i od Lenjina bio veći tiranin i sadist. Za veoma kratko vrijeme formirao je "imperiju straha", najveću u savremenoj povijesti.

Kako je Staljin postao komunist?

Staljin je odgojen kao sveštenik. Ali, određene knjige koje je pročitao u mladosti od njega su načinile ateista, a potom i komunista. Na vrhu liste ovih knjiga nalazila se Darwinova knjiga Porijeklo vrsta

Kao dijete siromašne porodice, Staljin je rođen 1879. g. u malom mjestu u Gruziji. Ime mu je bilo Iosif Visarionovič Džugašvili. Ime "Staljin", koje na ruskom znači "čelični čovjek", počeo je koristiti nakon 1913. g.

Staljinova majka bila je pobožna žena. Željela je da njezin sin, koga je odhranila uz mnogo poteškoća, bude sveštenik. Iz tog razloga ga je upisala u crkvenu školu u Gori. Nakon okončanja petogodišnjeg školovanja u Gori, Staljin se upisuje na vjerski institut u Tiflisu i, da bi mogao biti sveštenik, počinje raditi u Gregorijanskoj ortodoksnoj crkvi. Međutim, određene knjige koje je pročitao baš u tom periodu promijenile su njegov pogled na Svijet. Staljin, koji je do tada bio pobožno dijete pobožne majke, apsolutno je izgubio vjeru u Boga i postao ateist.

Knjiga koja je bila presudna u Staljinovom gubljenju vjere bila je Darwinova knjiga Porijeklo vrsta.

U svojoj knjizi Stalin and The Shaping of the Soviet Uninon (Staljin i formiranje Sovjetskog Saveza) historičar sa Oxford univerziteta, Alex de Jonge, naglašava da je Darwin odigrao važnu ulogu u Staljinovoj mladosti. Prema Jongeu, to što je za vrijeme vjerskog obrazovanja Staljin izgubio vjeru u Boga i što se, umjesto toga, opredijelio za ateizam, desilo se iščitavanjem Darwina. Što se tiče njegovog prihvatanja marksizma, ono je došlo nakon toga. Jonge također saopćava da je to činjenica koju je i sam Staljin često isticao prilikom privatnih razgovora.28

Nakon što se pridružio komunističkom kadru, Staljin je nekoliko puta hapšen od strane carskog režima. Lijevo: fotografija snimljena u vrijeme jednog od ovih hapšenja.

U knjizi Hitler and Stalin: Parallel Lives (Hitler i Staljin: paralelni životi), u kojoj je komparativno analizirao živote Staljina i Hitlera, engleski historičar Alan Bullock također saopćava da je Staljin u mladosti pročitao ruske prijevode djela Darwina, Augustea Comtea i Karla Marksa i da je ostao pod njihovim utjecajem.29

Zapravo, ne samo Staljinu, ova zabluda se desila većini mlade i obrazovane generacije u Rusiji. Darwinove, Huxleyove i Lamarckove ideje, koje su u to vrijeme smatrane naučnim faktima, bile su razlog što su mnogi mladi Rusi postali ateisti. Na to je mislio historičar Orlando Figes kada je u svojoj knjizi A People's Tragedy, A History Of The Russian Revolution (Tragedija jednog naroda: historija ruske revolucije) rekao da je "u Lenjinovoj mladosti Darwinov i Huxleyov naučni materijalizam imao gotovo svetost religije među ruskim intelektualcima"30 U istom djelu kroz slijedeći primjer Figes objašnjava kako je, pod utjecajem evolucionističke propagande, ateiziran mladi radnik, Semen Kanatchikov, koji će se potom priključiti boljševicima:

Pokazujući mu kako se, držeći je toplom, u kutiji napunjenoj zemljom formiraju gliste i insekti, jedan mladi radnik mu je rekao da čovjeka nije stvorio Bog. Sirova nauka ovog tipa, koja se nalazila u ljevičarskim brošurama tog vremena, imala je veliki utjecaj na mlade radnike kao što je bio i Kanatchikov. "To što sam se oslobodio starih predrasuda usmjerilo me ka jednom uzlaznom tempu" - pisao je poslije. "...Više ne idem u crkve i jedem ono što sam nekada vjerovao da mi je zabranjeno."31

Međutim, primjeri poput ovoga iz prethodnog citata, koji se ističu kao dokaz tvrdnje da "živa bića nisu stvorena od strane Boga, već da su se slučajno formirala" puka su praznovjerja i neutemeljene besmislice. Gliste i insekti se ne formiraju u zemlji slučajno i iz ničega, kako se tada vjerovalo, već izlaze iz jaja koja su se već prije nalazila u zemlji. Međutim, zbog toga što nauka tada još nije bila dokučila činjenicu da "život nikada ne nastaje iz nežive materije", praznovjerja slična navedenom su isticana i širena velikom brzinom i poluobrazovanu rusku omladinu vodila u ateizam.

Ova ateistička generacija, odrasla u Rusiji krajem XIX stoljeća, početkom XX stoljeća pojavila se na sceni kao vatreni komunisti.

Približavajući se Lenjinu posljednjih dana njegovog života, Staljin je imao cilj napredovanja unutar Partije. Savladavši sve protivnike, nakon Lenjinove smrti Staljin postaje jedini vladar Sovjetskog Saveza.

Jedan od tih vatrenih komunista bio je i Staljin. Godine 1898 uključuje se u jednu tajnu komunističku organizaciju. Od 1901. počinje objavljivati tekstove u komunističkom časopisu Brdzola (Borba). Od tada do 1917. g. bio je aktivni militant komunističkog pokreta koji se nalazio pod liderstvom Lenjina. Nakon Oktobarske revolucije 1917. g., izabran je u petočlano članstvo Politbiroa, najvišeg tijela Komunističke partije. Uporedo sa Lenjinovom bolešću iz 1923. g., Staljin je sve više učvršćivao svoju poziciju i moć u Partiji. A nakon Lenjinove smrti dolazi u poziciju najmoćnijeg čovjeka. U periodu od pet godina, od 1924. do 1929., metodama kao što su atentat, smrtna kazna i progon, riješio se svih opozicionara unutar Partije. Čak je i jedan od neimara Oktobarske revolucije, Trocky, bio žrtva Staljinovog bijesa i protjeran je iz Sovjetskog Saveza.

Nakon što je ovako učvrstio svoju vlast, Staljin je posegao za narodom. Lenjin je riješio nacionalizirati sve agrarne sfere, međutim, nakon velikih šteta i gladi 1920. i '19. g. bio je primoran odustati od ove nakane. Staljin je pak bio krajnje odlučan da ovaj posao do kraja realizira. Počeo je sa oživotvorenjem politike zvane "kolektivizacija". Cilj ove politike je bio: nacionalizacija sve imovine seljaka, zapljena njihove ljetine te njenim izvozom formirati izvor za jačanje sovjetske industrije i armije.

Svoju kolektivizaciju Staljin će provesti ubijanjem, torturama i mučenjem glađu i, dok će šest miliona ljudi mukotrpno umirati od gladi, on će izvan Sovjetskog Saveza izvesti na stotine hiljada tona žita. Staljinova vlast će još jednom dokumentirati strahote materijalističkodarvinističke misli koja ljude tretira kao stoku koja se patnjama mora dresirati.

Strahote kolektivizacije

Politiku kolektivizacije Staljin je započeo 1929. g. Prema odredbama ove politike, ukida se sva privatna svojina zemlje, svaki seljak će biti dužan određenu kvotu dati državi i neće moći sam prodavati svoju ljetinu. Određena kvota je opet bila veoma visoka i, da bi je ispoštovali, seljaci su morali dati sve što imaju. Ponavljala se tiranija koju je 1920. g. započeo Lenjin.

Da bi proveo kolektivizaciju, Staljin je naredio primjenu najnemilosrdnijih metoda. Ubijani su oni koji su se suprotstavljali; deportirani su u Sibir (dakle, ubijani su dugoročno) ili bivali podvrgavani gladi (dakle, lagahno umiranje). Na području cijele zemlje započeta je hajka na "kulake" (bogate zemljoposjednike) koji su se opirali kolektivizaciji ili komunizmu uopće. Ova politika se na slijedeći način opisuje u knjizi Crna knjiga komunizma.

Kulaci koji su pružali otpor kolektivizaciji strijeljani su, drugi su deportirani sa ženama, djecom i starcima. Svakako, svi nisu bili direktno istrijebljeni, ali prisilni rad na koji su ih tjerali, u nenaseljenim zonama Sibira i Velikog Crnila, davao im je malo izgleda da prežive. Više stotina hiljada tu je ostavilo svoje živote, ali tačan broj žrtava ostaje nepoznat. Velika ukrajinska glad između 1932. i 1933. g., koja je vezana sa otporom ruralne populacije prisilnoj kolektivizaciji, prouzrokovala je, u nekoliko mjeseci, smrt šest miliona osoba.32 

Teror koji se primjenjivao nad kulacima sadržavao je najokrutnija mučenja. Na primjer, u kolhozu Napolovski, neki Plotkin, "opunomoćenik" Komiteta distrikta, tjerao je članove kolhoza da legnu na uzavrele peći, zatim ih je "hladio" zatvarajući ih gole u hangar.33

Poput prethodne, Lenjinove uprave, i Staljinov režim je pod imenom "kulak" sebi stvorio imaginarnog neprijatelja i svi oni koje je trebalo ukloniti bili su  žigosani kao "kulaci". U sve distrikte se šalju zapovijedi, naređuje se hapšenje i strijeljanje određenog broja kulaka i sve one koje su smatrali nepoželjnima sa lahkoćom su stavljali u kategoriju "kulak". Ova situacija se na slijedeći način ističe u knjizi Crna knjiga komunizma:

U tim uvjetima nije bilo čudno što su u nekim distriktima između 80 i 90% dekulakiziranih seljaka bili serednjaki, ni bogati ni siromašni. Trebalo je dostići, i ako je moguće prevazići, "indikativni" broj kulaka koji su naznačile lokalne vlasti! Seljaci su hapšeni i deportirani, neki zato što su tokom ljeta prodavali žito na pijaci, neki zato što su tokom dva mjeseca 1925. ili 1926. zapošljavali jednog poljoprivrednog radnika, neki zato što su posjedovali samovare, neki zato što su u septembru 1929. ubili jednu svinju "s ciljem da je pojedu kako bi izbjegli njezino otuđivanje". Neki seljaci bili su uhapšeni pod izgovorom da su se "odali trgovini", a radilo se o običnim siromašnim seljacima koji su prodavali proizvode vlastite proizvodnje; neki su bili deportirani pod izgovorom kako su njihovi stričevi bili carski oficiri; drugi su bili etiketirani kao kulaci zbog "čestog posjećivanja crkve". Ali, najčešće, oni su ih klasirali kao kulake jer su se otvoreno protivili kolektivizaciji. U brigadama za dekulakizaciju vladala je takva konfuzija da je često dolazilo do vrhunaca apsurda. Tako je u jednoj varoši Ukrajine, da samo navedemo taj primjer, jedan srednjak, član brigade za dekulakizaciju, bio uhapšen kao kulak od predstavnika jedne druge brigade za dekulakizaciju koja je vladala na drugoj strani varoši!34

Među osobama etiketiranim i ubijenim kao "kulaci" prednjačili su sveštenici. Tako, "prema nepotpunim podacima, više od 13.000 sluga kulta bili su "dekulakizirani" u 1930. g. U mnogo sela i varoši kolektivizacija je simbolično počela zatvaranjem crkve i dekulakizacijom popa".35

Kolektivizacija je imala dva velika rezultata: glad i deportaciju.

Glad - Staljinov proizvod

Rusko dijete koje je, zbog Staljinove namjerne politike nestašice, preživljavalo glad i čije su noge izgledale skoro kao dvije grančice.

Isto kao i Lenjin, Staljin je imao namjeru koristiti kolektivizaciju kao oružje protiv naroda. Sa teritorije koju odredi po ličnom nahođenju mogao je skupiti žita koliko god je želio i na taj način je glađu mogao ubijati ljude u bilo kojem dijelu zemlje. Upravo je tako i uradio. Ukrajina, koja se opirala komunističkom režimu, putem kolektivizacije uzeta je na nišan. Najveća "glad ljudske proizvodnje" u historiji zabilježena je na ovoj teritoriji: ukupno šest miliona ljudi je umrlo zbog gladi!

Razvoj događaja je veoma zanimljiv. Prvo je, 1931., u skladu sa generalnom politikom kolektivizacije, država od Ukrajine, koja godišnje ubire ukupno 18 miliona tona, zatražila isporuku 7.7 miliona tona žita. To je za seljake, koji su se i inače teško održavali u životu, gotovo značilo smrtnu presudu glađu. U skladu s tim, ukrajinski seljaci se počeše opirati Staljinovim jedinicama. Ova situacija je, međutim, Staljina učinila još više nemilosrdnim. Jula 1932. izdao je smrtnu presudu za cijelu Ukrajinu: na prethodnu kvotu zatražio je dodatnih 7.7 miliona tona žita. Milioni ukrajinske populacije bilo je time osuđeno na smrt glađu. Rezultati ovakve politike se na slijedeći način opisuju u knjizi The Russian Century: A Photographic History of Russia's 100 Years (Ruska era: historija 100 posljednjih godina) autora Briana Moynahana:

Zvanične komunističke snage su oružjem opkolile Ukrajinu. "Pretresali su kuće, spremišta i kolibe", pričao je jedan od žrtava. "Potom su izišli vani i pretresali hambare i kokošarnike." Na njivama su postavljene osmatračnice. Naoružani stražari su odatle posmatrali one koji kljune žito; uhvaćeni bi osuđivani na najmanje 10 godina zatvora, a neki su na licu mjesta ubijani. Na jednom sudu u Harkovu je u toku jednog mjeseca izrečeno 150 smrtnih kazni; jedna žena je osuđena na 10 godina zatvora zato što je, nakon što joj je muž umro od gladi, iz svoje njive otkinula 10 klasova kukuruza.

Preostale kokoši i svinje su također pojedene početkom zime 1932. g., potom i mačke i psi. "Njih je teško uhvatiti. Životinje su se već plašile ljudi i širom su otvorile oči. Ljudi su ih varili", pisao je Vasily Grossman. Do pred kraj 1932. Moskvi su uspjeli isporučiti svega 4.7 miliona tona žita. Proglašena je nova kampanja prisilnog skupljanja. Meteorolozi su pohapšeni zbog što su dali pogrešne vremenske prognoze koje su prouzrokovale oštećenje žitarica. Veterinari su strijeljani pod izgovorom da su na gazdinstvima sabotirali životinje. Stručnjaci iz agronomije su optuženi i etiketirani kao "kulaci" i deportirani u Sibir. Kada su se 1933. otopili snjegovi, počela je masovna glad. Ljudi su jeli miševe, mrave i gliste. Od maslačka i koprive su pravili čorbe. The New York Evening Journal je posjetio jedno selo dvadeset milja udaljeno od Kijeva. "U jednoj kolibi su varili nešto poput smeća. U loncu je bilo nešto nalik na kosti, kožu i čizme. Ljudi su napuštali svoja sela. Klečali su na koljenima pored pruge i kroz prozore prosili komad kruha. Noću su po Kijevu hodala kola skupljajući tijela umrlih. Djeca su imala mršava i izdužena lica nalik mrtvoj ptici."

Činovnici su i dalje tražili ljetinu; ubijane su majke kod kojih su u kazanima nalazili krompir. Zbog toga što nisu otkrivali izvor hrane, strijeljane su osobe koje svojim debelim tijelima nisu pokazivale tragove gladi. "Provodimo historijsku neminovnost! Izvršavamo našu revolucionarnu zadaću! Pribavljamo žito za našu socijalističku zemlju", govorili su. "Vidio sam žene, djecu nabubrenih stomaka, očiju poplavljelih kao da su mrtve. I leševe... u kolibama seljaka, na otopljenom snijegu Stare Volge, vidio sam leševe ispod mosta u Harlovu", pisao je Lev Kopolev, jedan od službenika...

Putem diplomatskih izvještaja i stranih kompetentnih lica, vijest o gladi je stigla na Zapad. Pod okriljem Bečke nadbiskupije formiran je međunarodni komitet. Međutim, nisu mogli ništa uraditi pošto je sovjetska vlada negirala postojanje bilo kakve gladi.36

Prilikom gladi koju je inicirao Staljin, u Ukrajini je umrlo šest miliona osoba. Gore: glađu iscrpljena majka sa djetetom. Dolje: tijela maloljetne djece koja su pomrla od gladi.

Prizori ovih strahota su utjecali na ruskog pisca Mihaila Šolohova, koji je, u pismu upućenom Staljinu, tražio zaustavljanje ove tiranije. Sve to je, međutim, Staljin radio svjesno:

STALJINOVA LAŽ...

Aprila 1933. pisac Mihail Šolohov, u prolazu kroz varoš Kuban, napisao je dva pisma Staljinu izlažući mu detaljno način na koji su lokalne vlasti otimale torturom sve rezerve članovima kolhoza, koji su zatim gladovali. On je tražio od prvog sekretara da pošalje pomoć u hrani. U svom odgovoru piscu, Staljin je bez okolišanja otkrio svoju poziciju: seljaci su bili upravo kažnjeni jer su "štrajkali i pravili sabotaže", zato što su "vodili rovovske ratove protiv sovjetske vlasti, rat na život ili smrt". Dok su 1933. g. milioni seljaka umirali od gladi, sovjetska vlada nastavila je izvoziti u inozemstvo 18 miliona kvintala žita za "potrebe industrijalizacije".37 

Razlog smrti šest miliona muškaraca, žena, staraca, djece i beba bila je neimaština, neimaština stvorena zato što su tako iziskivali prohtjevi Komunističke partije, ne zbog toga što u Sovjetskom Savezu nije uspijevalo dovoljno žita. Dakle, apsolutna "bijeda stvorena ljudskom rukom", masovni pokolj! Staljin je želio da za bijedu naroda ne sazna Zapad pošto je mislio da bi humanitarna pomoć ublažila kaznu koju je odredio za Ukrajinu. U periodičnom glasilu Soviet Studies, historičar Dana Dalrymple je o aktualnom pitanju dala slijedeći komentar:

Zvanični Sovjetski Savez nikada nije priznao postojanje gladi. Američka i engleska istraživanja na Sovjetskom Savezu povremeno su spominjala neku glad u Ukrajini, generalno ništa nisu govorili, izuzev jednog-dva detalja. Međutim, vlada zna i raspolaže veoma dobrom arhivom vezanom za prethodne gladi u Sovjetskom Savezu. U čemu je razlika? Odgovor: za razliku od prethodnih, neimaština i glad iz 1932.-1934. izgleda kao katastrofa izazvana ljudskom rukom.38 

Sa najmanje četiri miliona žrtava, ukrajinski seljaci su dali najveći danak kolektivizaciji. Zbog istog razloga, u Kazakistanu je umrlo milion ljudi. Milion žrtava dao je također i sjeverni Kafkaz i Crna Zemlja. Jednom naredbom, Staljin je u smrt poslao šest miliona ljudi!

I STALJINOVA STVARNOST

Jedna značajna odlika komunizma je u tome što on predstavlja sistem koji se zasniva na la- žima koje su proizvedene i širene od strane zvaničnih institucija. Prilikom neimaštine, koju je prouzrokovala Staljinova politika, u Sovjetskom Savezu je od gladi umrlo šest miliona ljudi, a stotine hiljada djece je bilo na meti ove katastrofe. Ova fotografija dokumentira "životni standard" koji je, u vrijeme Staljina, smatran pogodnim za djecu Sovjetskog Saveza. Međutim, na propagandnim plakatima Staljin je predstavljen kao blagi rukovodilac kome dobro odnjegovana i sretna djeca poklanjaju cvijeće.

Depotracije i radni kampovi

Dok je glađu ubijao Ukrajince, koji su se opirali komunizmu, pokolje nad mnogim drugim narodima Staljin je obavio kažnjavajući ih deportiranjem. Ova praksa, realizirana pod nazivom "deportacija", koštala je života nekoliko miliona ljudi. Mnoge nacionalne manjine Sovjetskog Saveza, od kojih naročito treba izdvojiti Turke sa Krima, u jednoj su noći silom oružja istjerani iz domova i upućeni na hiljadama kilometara udaljena polja smrti. Samo broj onih koji su umrli u putu mjeri se stotinama hiljada.

STALJINOVI LOGORI SMRTI

Oni koji su prema politici Komunističke partije pokazivali i najmanji otpor bili su otpremljeni u radne kampove zvane "Gulag". Zatvorenici su u kampovima radili do iznemoglosti. Na fotografijama: neki prizori snimljeni u Gulagu

Dolje navedene zabilješke, koje je o ovim deportacijama vodio jedan službenik Komunističke partije, ilustrativno pokazuju da deportacija na jeziku Sovjeta ima značenje "masovnog ubistva":

Dvadeset devetog i 30. aprila 1933. dva konvoja deklasiranih elemenata bila su nam poslata vozom iz Moskve i Lenjingrada. Kada su stigli u Tomsk, ovi elementi bili su smješteni na riječne lađe i bili su iskrcani, jedni 18., drugi 26. maja, na ostrvo Nazino, smješteno na ušću Oba i Nazine. Prvi konvoj činilo je 5.070 osoba; drugi 1.044, znači ukupno 6.114 osoba. Uvjeti transporta bili su užasni: nedovoljna i grozna hrana; nedostatak zraka i mjesta; najslabiji su snosili posljedice. (...) Rezultat: svakodnevno je umiralo od 350 do 400 osoba. Međutim, ovi životni uvjeti pokazali su se kao pravi luksuz u odnosu na ono što je čekalo deportirane na ostrvu Nazino (trebali su biti prebačeni, u grupama, do njihove krajnje destinacije, prema sektorima kolonizacije smještenim na gornjem toku rijeke Nazina). Ostrvo Nazino je potpuno pusto mjesto, bez ijedne kuće. (...) Bez alata, bez sjetve, bez hrane... Novi život je počeo. Sutradan, po dolasku prvog konvoja, 19. maja, počeo je padati snijeg, digao se vjetar. Izgladnjeli, mršavi, bez krova, bez alata (...), deportirani su se našli u bezizlaznoj situaciji. Mogli su samo zapaliti vatru i tako pokušati izbjeći hladnoću. Ljudi su počeli umirati. (...) Prvog dana pokopali smo 295 leševa. (...) Tek četvrtog ili petog dana nakon dolaska deportiranih na ostrvo, vlasti poslaše brodom malo brašna, nekoliko stotina grama po osobi. Nakon što su dobili mršavu porciju, ljudi su trčali prema obali i pokušali rastopiti, u svojoj kapi, pantalonama ili jakni, malo tog brašna sa vodom. Ali, većina deportiranih proždirala je brašno bez ičega i zatim umirala gušeći se. Tokom cijelog njihovog boravka na ostrvu, deportirani su sveukupno primili nešto brašna. Oni najsnalažljiviji pokušavali su ispeći galete, ali nije bilo posuđa. (...) Uskoro su se pojavili slučajevi kanibalizma. (...)39

U svojoj knjizi The Harvest of Sorrow (Žetva tuge), Robert Conquest ovako opisuje deportacije iz Staljinovog vremena:

Dvadeset posto su činila djece do 15 godina, a uglavnom su u toku deportacije umirala mala djeca. Naročito se to događalo '40-ih godina u masovnim deportacijama nacionalnih manjina. Prirodno je da je među deportiranima bilo i onih u različitim fizičkim stanjima; trudnice na primjer. Kada je umrla beba majke, koja se porodila u vozu prilikom deportacije, vojnici su ga izbacili vani dok je voz bio u hodu. Deportirani veoma rijetko stignu do svoje krajnje destinacije. Uglavnom su ostajali u oblasnim varošima... U Arhangelu su sve crkve pozatvarane i korištene kao zatvori za deportirane. Seljaci se nisu mogli kupati i tijela su im bila prekrivena raznim ranama. U varoši su preklinjali za pomoć. Međutim, narod je dobio kategoričnu naredbu da im ne smiju pomagati. Ni mrtve čak nisu smjeli kupiti. Prestrašeni stanovnici varoši su se sami zatvarali. Svih 47 crkava u gradu Vologda je također bilo upotpunosti napunjeno deportiranima.40 

Pored deportacija, drugi metod masovnog uništenja bili si radni kampovi. Kao što smo i prethodno naglasili, koncentracioni logori, koji se na ruskom nazivaju "Gulag", uglavno su podizani na teritorijima kao što je Sibir, gdje vladaju smrtonosni uvjeti. Milioni ljudi, za koje se mislilo da su protiv sovjetske vlasti, uhapšeni su i otpremljeni u gulage. Računa se da je između 1928. i 1953. g. (Staljinov period) kroz Gulag ukupno prošlo preko 30 miliona osoba. Od toga preko dvije trećine, dakle najmanje 20 miliona ljudi je izgubilo živote u ovim kampovima. Zatvorenici, koji su, živeći na granici gladi, radili po 14 do 16 sati dnevno, pod banalnim su izgovorima bivali ubijani od strane stražara. Namjernim ostavljem bez hrane, neki zatvorenici su umrali od gladi, neki su umirali zbog fizičke slabosti nastale uslijedkatastrofalnih uvjeta života i nedovoljne ishrane. Mnogi zatvorenici, koji su, u pocijepanoj i krajnje tankoj odjeći, radili na sibirskim hladnoćama, umirali su od studeni. Poznata je činjenica da su, zbog smrzavanja, zatvorenicima Gulaga otpadali prvo prsti na nogama i rukama, da su im se "lomili" i otpadali nosevi i uši i da je, zbog toga, umiralo na stotine hiljada zatvorenika. Slični primjeri užasa navedeni su i u The Gulag Archipelago, 1918-1956 (Arhipelag Gulag, 1918-1956), knjizi poznatog ruskog pisca Aleksandra Solženjicina.

Crveni teror istočnog bloka

Staljin je umro 1953.godine. Teror, koji je Lenjin započeo, a Staljin uz dopune nastavio, koštao je života desetine miliona ljudi, na desetine raznih naroda podvrgao bolu i torturama. Osnovne crte globalnog bilansa komunističkog vandalizma iz vremena Lenjina i Staljina se na slijedeći način iznose u knjizi Crna knjiga komunizma:

Strijeljanje desetina hiljada talaca ili osoba koje su bačene u zatvor bez suđenja i masakr stotina hiljada revoltiranih radnika i seljaka između 1918. i 1922.;

glad 1922., koja je prouzrokovala smrt pet miliona ljudi;

likvidacija i deportacija Kozaka sa obale rijeke Don;

ubistvo desetine hiljada ljudi u koncentracionim logorima između 1918. i 1930.;

deportacija gotovo 690.000 ljudi tokom "velike čistke" između 1937. i 1938. g.;

deportacija dva miliona "kulaka" (ili onih za koje se tvrdilo da su kulaci) između 1930. i 1932.;

uništenje šest miliona Ukrajinaca namjernom i nezbrinutom glađu u periodu 1932.-1933.;

deportacija stotina hiljada Poljaka, Ukrajinaca, Balta, Moldavijaca, Basarabijaca u periodu 1939.-1941., zatim 1944.-1945.;

deportacija Nijemaca s Volge 1941.;

deportacija i napuštanje Tatara sa Krima 1943.;

depotracija i napuštanje Čečena 1944.;

depotracija i napuštanje Ingusa 1944.41

Mada u ograničenoj mjeri, sovjetski režim je nakon Staljinove smrti ušao u jedan period popustljivosti. Međutim, "imperija straha" formirana u vrijeme Staljina opet je nastavila strahom upravljati masama. Ovaj režim straha, koji je vladao u Sovjetskom Savezu i uopće u svim komunističkim društvima, detaljnije ćemo analizirati u narednom poglavlju.

STRAH KAO PORUKA ZAJEDNICI:

MASOVNA VJE[ANJA Smrtne kazne su se u vrijeme Staljina često realizirale naočigled javnosti i na taj način su se masama odašiljale poruke straha. Opozicionari režima sa ove slike su sa ovim ciljem povješani na trgu od strane sovjetske tajne službe, 1946.

Sovjetski teror se nije ograničavao samo na svoj narod. Uporedo sa Drugim svjetskim ratom, Sovjetski Savez se proširio i na Istočnu Evropu. Okončanjem rata, značajan broj zemalja Istočne Evrope je ostalo pod utjecajem SSSR-a. Raznim političkim zavjerama i manevrima, u toku nekoliko godina, Moskva je sve ove zemlje uzela pod svoju dominaciju. Evropske zemlje poput Poljske, Mađarske, Čehoslovačke, Rumunije, Bugarske, Albanije i Istočne Njemačke su pale u ralje krvavog Staljinovog režima.

Crveni vandalizam je i stanovnicima ovih zemalja također počeo priređivati pakleni život. Režimski opozicionari su jedan po jedan hapšeni, mučeni i ubijani. Za vrlo kratko vrijeme na svim ovim prostorima zavladao je strah i teror. U jednom bugarskom dokumentarnom filmu snimljenom nakon pada Sovjetskog Saveza, početkom '90-ih godina, jedna žena prepričava događaj koji joj se dogodio ujesen 1944.:

Nakon prvog hapšenja mog oca, sutradan oko podne došao je u kuću jedan policajac i predao mojoj majci poziv da dođe u policijsku stanicu broj 10. Nakon toga, moja majka se obukla, bila je to lijepa žena, vrlo blage prirode, i otišla je. Mi smo je čekali i čekali, nas troje djece. Ona se vratila oko 1 sahat i 30 minuta, bijela kao snijeg, izgužvana, odrpana. Čim je ušla, prišla je peći, skinula poklopac, počela se skidati, i sve spalila. Zatim se okupala, i tada nas je zagrlila. Mi smo zaspali. Sutradan, ona je počinila svoj prvi pokušaj samoubistva, nakon toga su bila još tri pokušaja, a zatim se dva puta trovala. Ona je još živa, ja se brinem o njoj... mentalni je bolesnik. Šta su joj uradili, nikada nismo uspjeli saznati.42 

Bile su strahote ono što se činilo zarobljenima. O metodama torture u Rumuniji, koje je primjenjivao režim Nikolaya Čaušeskua se u knjizi Crna knjiga komunizma daju slijedeći podaci:

Osim Čehoslovačke, i Rumunija je obogatila originalne poteze historije represije u centralnoj i jugoistočnoj Evropi: ona je vjerovatno bila prva zemlja koja je na evropski kontinent uvela metode "reedukacije" "ispiranjem mozga", koju su koristili azijski komunisti. Nesumnjivo, ona ih je čak usavršila prije masovne upotrebe u Aziji. Đavolski cilj poduhvata bio je da se zatvorenici okrenu jedan protiv drugog. Ovaj pronalazak bio je upotrijebljen u relativno modernom zatvoru Pitesti, sagrađenom 30-ih godina, 110 km od Bukurešta. On se počeo upotrebljavati u decembru 1949. i koristio se oko tri godine. (...) Cilj je bio reedukacija političkih zatvorenika, kombinirajući poučavanje tekstova komunističke doktrine sa fizičkom i moralnom torturom. 43

Ove torture su naročito imale za cilj uništavanje religioznih uvjerenja zatvorenika. U ishodu zločinačkih tortura, od zatvorenika se tražilo da negiraju postojanje Boga:

Sekuritatea, rumunska politička policija, tokom saslušanja koristila je "klasične" metode torture: mlaćenje, udaranje po tabanima i vješanje za stopala sa glavom prema dolje. U Pitesti, okrutnost mučenja daleko je prevazišla ove metode: "Sve moguće i nemoguće vrste patnji su se koristile: različiti dijelovi tijela bili su spaljivani cigaretom; zatvorenici su imali gangrenu zadnjice, meso im je otpadalo kao kod gubavaca; tjerali su druge da jedu sve vrste izmeta i kad su povraćali, ono što povrate ubacivali su im u grlo."

Mašta Turcanua koja tjera na delirij naročito je bila plodna protiv studenata vjernika koji su odbijali da se odreknu Boga. Neki su bili svakog jutra "kršteni" na slijedeći način: zagnjurili bi im glavu u klozetsku šolju punu urina i fekalija - dok su drugi zatvorenici pjevali psalme oko procesa krštenja. Da se mučenik ne bi udavio, vadili su mu glavu s vremena na vrijeme i pustili bi ga da nakratko udahne prije no što mu ponovo zagnjure glavu u magmu. (...)

Prva faza zvala se "vanjsko demaskiranje": zatvorenik je morao pokazati dokaz svoje vjernosti priznajući šta je sakrio tokom istrage o njegovoj aferi, naročito veze s prijateljima na slobodi. Tokom druge faze, "unutrašnjeg demaskiranja", on je morao potkazati one koji su mu pomogli u zatvoru. Tokom treće faze, "demaskiranja javnog morala", tražilo se od zatvorenika da izvrijeđa sve ono što je smatrao svetim - svoje roditelje, suprugu, vjerenicu, Boga, ako je bio vjernik, prijatelje. Onda dolazi četvrta faza: kandidat za učlanjenje u OZKU morao je "reeducirati" svog najboljeg prijatelja, mučeći ga vlastitim rukama, i tako i sam postajući dželat.44

Torture poput ovih primjenjivale su se u svim zemljama Istočnog bloka. Izbezumljeni zločini komunizma i njegova svirepa mržnja prema vjeri stvorili su režime sa najstrašnijim torturama u historiji. Darvinističkomaterijalistička filozofija, koja na ljudska bića gleda kao na pojedinačne vrste životinja i po kojoj je potrebna konstantna upotreba sile, tortura i straha da bi se ove navodne "životinje" dovele u red, u tamnicama komunističkih režima pretvorena je u tragične torture.

Upravo su to razlozi zbog kojih ovu knjigu s pažnjom moraju pročitati oni koji darvinizam ili teoriju evolucije ne vide kao opasnost. Zbog toga što je konačni cilj darvinističkokomunističke ideologije slijedeći: međusobno sukobiti i uništiti ljude i animalizirati ih udaljavajući ih od svih etičkih vrijednosti i duhovnih ljepota koje imaju i tako ljudsku zajednicu pretvoriti u "životinjska krda" koja se s lahkoćom usmjeravaju. Mogu to raditi pod bilo kojom ideologijom, cilj je isti. Historija također svjedoči o tome.

Mrak Kube

Komunistička revolucija koju je u Kubi realizirao duo Fidel Castro-Che Guevara uglavnom se predstavlja u jednoj romantičnoj atmosferi i prepričava se kao storija o junaštvu. Međutim, komunizam je u Kubu donio samo bijedu i užasne torture.

Drugi komunistički režim koji se uz pomoć Sovjetskog Saveza održavao na nogama u periodu hladnoga rata je Castrova diktatura u Kubi. Gerilski pokret, koji se razvio pod liderstvom Fidela Castra i podrškom lidera argentinske gerile, Che Guevare, 1959. je u Kubi zauzeo vlast. Vojnom i političkom pomoći koja je dolazila od Sovjetskog Saveza, Castro je štitio svoj režim, a čak je na nogama uspio ostati i nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Komunistički pokret Kube, a općenito i cijele Latinske Amerike, odslikavao se u jednoj romantičnoj atmosferi. Naročito se gerilska borba Che Guevare predstavljala gotovo kao "junačka priča". Posteri Chea su se nalazili u rukama mnogih omladinaca, koji su težili  komunizmu i koji su pjevušili komunističke melodije latinoameričkog porijekla. S tim u vezi, komunistička revolucija u Kubi predstavlja "oslobodilačku borbu" koja je od tiranije i muka spasila kubanski narod.

Stvarnost, međutim, uopće nije takva. Razmaknu li se zavjese romantično stvorenih legendi "Chea" i "Fidela",  pojavit će se mračno lice kubanske komunističke diktature. Radni kampovi i zatvori komunističke Kube se na slijedeći način opisuju u Crnoj knjizi komunizma:

Nasilje zatvorskog režima pogodilo je i političke i nepolitičke zatvorenike. Ono je počinjalo saslušanjem koje je vodio Departemento Tecnico de Investigaciones, DTI istražni odjel. DTI je koristio izoliranost i fobije zatvorenika: jedna žena koja se bojala insekata bila je zatvorena u ćeliju punu žohara. DTI je koristio i nasilne fizičke presije: zatvorenici su bili primorani popeti se uz stepenice u cipelama napunjenim olovom, a zatim su ih gurali da bi zatvorenici sa stepenica. Na fizičku dodaje se i psihička tortura, koja je često bila medicinski praćena; čuvari su koristili pentotal i druge droge da bi održali zatvorenika budnim. U bolnici Mazzora prakticirani su elektrošokovi u represivne svrhe, bez ikakvih restrikcija. Čuvari su koristili pse čuvare i pravili se kako će pristupiti egzekuciji; disciplinske ćelije bile su bez struje i bez vode; zatvorenik koga su željeli obezličiti držan je u samici. (...)

U zatvorskom univerzumu u Kubi položaj žena posebno je bio dramatičan pošto su one bez odbrane bile izložene sadizmu čuvara. Više od 1.100 žena bile su osuđene iz političkih razloga od 1959. g. Godine 1963. one su zatvorene u zatvor Guanajay. Nekoliko svjedočenja govori o korištenju seansi batinanja i raznih ponižavanja. Primjer: prije no što će se tuširati, zatvorenice su se morale skinuti pred čuvarima koji su ih bezrazložno tukli.45 

Nakon revolucije u Kubi je pogubljeno skoro 10 hiljada osoba, a preko 30 hiljada ih je zatvoreno pod uvjetima navedenim u prethodnom citatu. Komunistički režim, kao i svugdje  i u Kubu je donio bol, torture i strah. Štaviše, narod Kube je sve više siromašio.

Sovjetski pokolji u Afganistanu

Analizirajući bilans vandalizma boljševističke marksističkolenjinističke ideologije i Sovjetske Rusije, potrebno je imati u vidu i zemlje okupirane od strane Sovjetskog Saveza. Ovdje treba istaći Afganistan kao zemlju koja je najviše bila izložena tiraniji.

Godine 1978. u Afganistanu se dogodio državni puč koga su organizirali komunistički generali i određeni civilni komunisti. Pučisti su izdali proglas da će zemljom upravljati komunistički režim. Protiv vjere su započeli okrutan rat. Ova politika se na slijedeći način izlaže u jednoj knjizi o aktualoj temi:

Malo poslije, komunistička vlada dekretirala je antivjersku kampanju. Kur'an je spaljivan po javnim trgovima. Vjerski šefovi (imami) su hapšeni i masakrirani. Tako su u klanu Modžadedi, vrlo utjecajne šiitske vjerske grupe, svi ljudi, znači 130 osoba iz iste porodice, masakrirani u noći 6. januara 1979. Vjerske prakse bile su zabranjene za sve vjere.46

Afganistanski komunisti nisu bili ništa više do plaćene marionete u rukama Sovjetskog Saveza. Ponašali su se u skladu sa "savjetničkim" direktivama koje su stizale iz Moskve, nad vlastitim narodom su provodili genocid na način kako su im sugerirali drugovi iz Moskve. Za relativno kratko vrijeme, koliko su ostali na vlasti, proveli su veliki teror:

U martu 1979. godine selo Kerala bilo je Oradour-sur-Glan Afganistana: 1.700 odraslih i djece, cijela muška populacija sela okupljena je na trgu i strijeljana; mrtvi i ranjeni sahranjeni su jedni na drugima u tri masovne grobnice, uz pomoć buldožera. Prestravljene žene dugo su posmatrale kako se mrdaju brdašca zemlje, jer su oni koji su živi zakopani pokušavali da se oslobode. A zatim više nikakvog trzaja. Sve majke i udovice otišle su u Pakistan.47

U Kabulu je vladao teror. Zatvor Pol-e Tcharki, smješten na istoku grada, postao je koncentracioni logor. Direktor zatvora, Sayyed Abdullah, objašnjavao je zatvorenicima: "Vi ste ovdje da bismo vas sveli na smeće!" Tortura je redovno prakticirana: "Najveće kazna u zatvoru je zakopavanje živih ljudi u grobnice!" Zatvorenici su pogubljivani iz više razloga, za istu noć po nekoliko stotina njih, "leševi i oni koji su još krkljali zakopavani su uz pomoć buldožera". Proširena je Staljinova metoda koja je korištena za kažnjene narode. Tako je 15. augusta 1979. uhapšeno 300 osoba iz etničke grupe Hazara osumnjičenih da podržavaju pokret otpora. "Oko 150 njih su buldožerima zakopani živi; drugu polovinu su posuli gorivom i žive zapalili." U septembru 1979. vlasti iz zatvora priznale su kako je 12.000 zatvorenika eliminirano. Direktor zatvora Pol-e Tcharki izjavljivao je: "Ostavit ćemo samo jedan milion Afganistanaca živih, to je dovoljno da se izgradi socijalizam!"48 

U Afganistanu, koga je 1979. okupirala, Crvena armija je provela vandalski genocid ne štedeći čak ni žene i djecu. Gore: jedinice Crvene armije prilikom svog navodno "pobjedničkog marša" u Moskvi 1984.

TSve ovo je praksa kojom se rukovodilo iz Moskve. Doista, svi unutrašnji nemiri u Afganistanu su događanja koja je Sovjetski Savez unaprijed planirao. U Moskvi je unaprijed odlučeno da se, uz pomoć afganistanskih komunista, organizira puč u toj zemlji, a potom i agresija pod izgovorom zaštite navodnog "demokratskog" režima. Razlog koji je Moskvu gurnuo u ovaj plan je, kao što to danas priznaju i mnogi politički analitičari, islam koji je od strane komunista u to vrijeme doživljavan kao velika opasnost.

Na kraju, ističući otpor koji su muslimanski mudžahedini pružali afganistanskom komunističkom režimu, Crvena armija je 27. decembra 1979. izvršila agresiju na Afganistan. Uporedo sa ovom agresijom rastao je i obim vandalizma koji se primjenjivao nad afganistanskim narodom.

Godine 1979. Crvena armija je okupirala Afganistan i kao okupator je u ovoj zemlji ostala punih 10 godina. A što se tiče opravdanog otpora, koga su protiv Crvene armije pružale mudžahedinske grupe, komunistička armija ga je nastojala ugušiti najokrutnijim i najnemilosrdnijim metodama. Jedan afganistanski borac objašnjava metode Crvene armije:

Sovjeti su se okomili na svako ognjište pljačkajući, nasmrt premlaćujući i silujući žene. Ovo barbarstvo je gore od onog instinktivnog, ono je programirano; oni znaju da, čineći takva zlodjela, duboko uništavaju naše društvo.49

Protiv afganistanskih muslimana Crvena armija je koristila najbestijalnije metode: kako bi zavarali i primorali afganistansku djecu da ih uzmu u ruke, proizvodili i bacali "bombe u obliku igračaka", nad zarobljenim mudžahedinima su se primjenjivale najokrutnije torture, civile su bombardirali bez ikakvog kolebanja. Iza desetogodišnje sovjetske okupacije ostalo je desetine hiljada mrtvih i isto toliko osakaćenih. Afganistan je danas zemlja sa najvećom proizvodnjom proteza ruku i nogu, pošto su instalirane nagazne mine Crvene armije bile uzrok da desetine hiljada afganistanskih mladića ostane bez nogu i ruku. Nakon povlačenja Sovjeta, Afganistan, koji je gurnut u nestabilnost, postaje poprište krvavog građanskog rata.

Ukratko, iniciran 70-ih godina od strane Moskve, vandalizam je tokom četvrt stoljeća Afganistanu priredio veliki bol i tiraniju. Kao što smo i maločas istakli, postepeno širenje islama komunistički Sovjetski Savez je vidio kao opasnost koja mu prijeti. Tiranija koju je provodio bila je s ciljem zaustavljanja ovog širenja. Zbog toga su zabranjivani vjerski obredi, Kur'an spaljivan, vjernici ubijani. Ovdje je, međutim, skrivena jedna veoma bitna tačka koju ne mogu uvidjeti ovi ateistički sistemi: zbog toga što ne mogu poijmiti iskrenu vjeru u Boga, ateisti smatraju da će uništavanjem svetih knjiga nestati i vjere. Međutim, vjera je skrivena u ljudskim srcima. I svi iskreni vjernici znaju da su iskušenje sve nedaće što ih zadese i strpljivi su pod svim uvjetima i okolnostima. Putem kur'anskih ajeta Allah, dž. š., daje slijedeće obavještenje vjernicima:

Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetinu. A ti obraduj izdržljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: "Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!" Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravom Putu! (Al-Baqarah, 155-157)

Kao što se vidi u navedenim ajetima, vjernici se na ovom svijetu na razne načine stavljaju na kušnju i, u svakoj nevolji, oni se obraćaju svome Gospodaru i od Njega pomoć traže. Upravo iz tog razloga nedaće koje ih zadese vjernicima ne predstavljaju nespokojstvo i beznađe, već, naprotiv, one su uzrok radosti zbog toga što je to saopćeno u Kur'anu i što je to jedno obećanje koje će omogućiti osiguranje jednog stepena više na budućem svijetu.

Brutalna komunistička filozofija: animalizacija ljudi

Podaci koje smo iznijeli od početka ovog poglavlja dovdje pokazuju da je apsurd komunizma, koji su iznijeli materijalistički ideolozi poput Marxa i Engelsa, bio jedna mašinerija smrti koja je XX stoljeće gušila u krvi. Komunizam čovječanstvu nije donio ništa više osim  užasnih zločina, tortura, deportacija, radnih kampova, neimaštine, socijalnih presija i straha.

Međutim, da se u budućnosti isti vandalizam ne bi ponovio, potrebno je detaljno proučiti stvarne razloge ove brutalnosti. Da li je pitanje samo u individualnom despotizmu i strasti diktatora poput Lenjina i Staljina? Ili je problem u primjeni komunističke ideologije koja se zasniva na darvinizmu?

Načinimo li detaljan pristup aktualnoj temi, uočit ćemo da je ispravna druga solucija. Vandalizam se pojavio kao prirodan rezultat komunističke filozofije.

U osnovi ovog fakta nalazi se doživljavanje čovjeka kao jedne "životinjske vrste". Komunizam se, kako je to i sam Marx uporno isticao, zasniva na Darwinovoj teoriji evolucije, koja čovjeka definira kao "razvijenu životinjsku vrstu". Štaviše, poučava da su sukob među ljudima, presija, tiranija i borba silom prirodni i nužni. Kada se u rukama čovjeka koji prihvata ovu filozofiju nađe dovoljno moći i prilika, onda se on s lahkoćom upušta u vandalizam i svirepost.

CILJ KOMUNIZMA: ANIMALIZACIJA LJUDI

Na ljusku zajednicu komunizam gleda kao na životinjsko stado koje treba tjerati. Vjeruje se da je radi toga cilja ovo stado potrebno izvrgavati mučenju i torturi, patiti ga glađu, plašiti. Ova svirepa ideologija, koja predstavlja jedan vid praktičnog darvinizma, ovom je ubogom seljaku i radniku iz perioda carske Rusije donijela samo još više bola i tiranije.

I, doista, osvrnemo li se unatrag, postat će sasvim jasno da je u vandalizmu počinjenom od strane komunista veliku ulogu odigrala činjenica da su ljudima pristupali kao "životinjskoj vrsti". Komunistički ideolozi su svoje protivnike definirali kao životinje; štaviše, slijedili su politiku psihološke "animalizacije" ljudi nad kojima su vladali. Aktualna politika se na slijedeći način opisuje u Crnoj knjizi komunizma:

Ubijanju u punom smislu te riječi neophodna je pedagogija: spram svačijeg oklijevanja da ubije svog bližnjeg, najefikasnija pedagogija sastoji se u tome da negira humanost žrtve, da je prethodno "obeščovječi". Alain Brossat pisao je ispravno: "Barbarski ritual čistki i funkcioniranje mašine za pogubljenje, u govorima i praksama proganjanja, ne odvajaju se od animalizacije Drugog, svođenja zamišljenih i stvarnih neprijatelja na zoološko stanje..."50 

Brossat podsjeća kako su hurnebesna graha i karnevali uveli pravu tradiciju animalizacije Drugoga, koju nalazimo u političkoj karikaturi već u XVIII stoljeću. Ovaj metaforički mit omogućavao je, upravo kroz životinju, da se izraze latentne krize i konflikti. U Moskvi, 30-ih godina, ništa nije metaforičko: "animalizirani" protivnik tretiran je kao divljač za lov prije no što će postati zlikovac - uistinu, kandidat će dobiti metak u potiljak. Ako je Staljin sistematizirao i generalizirao ove metode, njegovi kineski, kambodžanski i drugi nasljednici su ih preuzeli. To ne znači da Staljin nije njihov izumitelj. Lenjin nije izuzet iz toga, pošto je nakon preuzimanja vlasti tretirao svoje neprijatelje kao "insekte štetočine", "uši", "škorpione", "vampire".51 

Darvinizam je temelj ove komunističke tačke gledišta koja čovjeka vidi kao životinju. Ovo je čijenica koju su nebrojeno puta isticali Marx, Engels i Lenjin. Komunistički vandalizam, prema tome, nije ništa više do svojevrsni paktični darvinizam.

Zatvorenici Crvene armije koji su, tretirani kao divlje zvijeri, zatvarani u kafeze.

Istraživački direktor Francuskog nacionalnog naučno istraživačkog centra (GéODE-Paris X) i stručnjak iz oblasti historije komunizma, Stéphane Courtois, o ovom pitanju daje slijedeći komentar:

U komunizmu, međutim, postoji sociopolitički eugenizam, socijalni darvinizam. Kao što piše Dominique Colas: "Vladar znanja o evoluciji socijalnih vrsta, Lenjin odlučuje o onima koji moraju nestati pošto su zaraženi historijom." Od trenutka kada je dekretirano, učinkom nauke - ideološke i političkohistorijske kao i marksizma-lenjinizma - da buržoazija predstavlja prevaziđenu etapu evolucije čovječnosti, opravdavamo njezino likvidiranje kao klase, a uskoro i likvidiranje individua koje je sačinjavaju ili koje bi joj trebale pripadati.52

Nakon ovog komentara, Courtois također postavlja i slijedeće pitanje:

Da li se korijeni marksizma-lenjinizma manje oslanjaju na Marxa, a više na propali darvinizam, koji se primjenjuje na socijalno pitanje i koji rezultira greškama kao i u rasnom pitanju? 53

Nesumnjivo je da se oslanja više na darvinizam. Štaviše, darvinizam eksplicitno predstavlja temelj komunizma. Darvinizam je osnova za tvrdnje da je čovjek životinjska vrsta, da među ljudima postoji neizbježna i prirodna borba i da povijest funkcionira na ovaj način, da za svoja djela čovjek nikome neće polagati račun kao i za sve ostale sofizme dijalektičkog materijalizma, i to sve pod plaštom "naučnosti". Darwin je načinio teoriju toga, a komunisti su to u djelo proveli.

Bilans krvavog komunizma je, zapravo, "praktični darvinizam".

 

BILJEŠKE

14. Vladimir I. Lenjin, 30. septembar 1906, Proletari, Nr. 5,

15. N. Werth, "Le Pouvoir sovi_tique et l'Eglise ortnodoxe de la collectivisation _ la Constitution de 1936", Revue d'_tudes comparatives Est-Quest, 1993, no. 3-4, str. 41-49

16. Stephane Courtois, Nicolas Werth, Jean-Louis Panne, Andrzej Paczkowski, Karel Bartosek, Jean-Louis Margolin, Crna knjiga komunizma, Dogan Kitapcilik A.S., str. 84

17. RTHIDNI (Rossiyskiy Tsentr Hraneniya i Izuceniya Dokumentov Noveysey Istorii - Ruski Centar za pohranjivanje i izučavanje dokumenata nove historije), 2/1/6/898

18. Orlando Figes, A People's Tragedy, A History Of The Russian Revolution, Penguin Books Ltd, 1997, USA, str. 775

19. Richard Pipes, The Unknown Lenin: From the Secret Archive, Yale University Press, New Haven, London, str. 181

20. Orlando Figes, A People's Tragedy, A History Of The Russian Revolution, str. 733

21. Ibid, str. 734

22. Richard Pipes, The Unknown Lenin: From the Secret Archive, str. 10

23. Crna knjiga komunizma, str. 159-160

24. Richard Pipes, A Coincise History Of The Russian Revolution, Vintage Books, New York, 1995, str. 357

25. A. Belyakov, Yunost vozdya, Moskva, 1960, str. 80 - 82, adaptacija M. Heller, "Premier avertissement: un coup de fouet. L'histoire de l'expulsion des personnalites culturelles hors de l'Union sovietique en 1922", Cahiers du monde Russe et Sovietique, tom XX, no. 2, april - juni 1979, str. 134

26. Crna knjiga komunizma, str. 165

27. Ibid, str. 167

28. Alex de Jonge, Stalin and The Shaping of the Soviet Uninon, William Collins Sons & Limited Co., Glasgow, 1987, str. 22

29. Alan Bullock, Hitler and Stalin: Parallel Lives, Fontana Press, London, 1993, str. 133

30. Orlando Figes, A People's Tragedy, A History Of The Russian Revolution, str. 733

31. Ibid, str. 65

32. Crna knjiga komunizma, str. 23

33. Ibid, str. 219

34. Ibid, str. 196

35. Ibid, str. 227

36. Brian Moynahan, The Russian Century: A Photographic History of Russia's 100 Years, Random House, New York, 1994, str. 152

37. Crna knjiga komunizma, str. 217

38. Dr. Dana Dalrymple, "The Great Famine In Ukraine" 1932-33, Uvodni dio.; http://www.ukrweekly.com/ Archive/1983/128312.shtml

39. Crna knjiga komunizma, str. 203-204

40. Robert Conquest, The Harvest of Sorrow: Soviet Collectivization and the Terror-Famine, Oxford University Press, New York, 1986, str. 138

41. Crna knjiga komunizma, str. 24

42. Ibid, str. 505

43. Ibid, str. 536

44. Ibid, str. 536

45. Ibid, str. 859-861

46. Assem Akram, Histoire de la guerre d'Afghanistan, Paris, Balland, biblioteka "Le Nadir", 1996, str. 516

47. Michael Barry, La Resistance Afghane, du Grand Moghol _ l'invasion Sovi_tique, Paris, Flammarion, biblioteka "Champs", 1989, str. 314

48. Ibid, str. 306-307

49. Crna knjiga komunizma, str. 943

50. Alain Brossat, Un Communisme Insupportable, Paris, L'Harmattan, 1997, str. 265

51. Crna knjiga komunizma, str. 996-997

52. Ibid, str. 999

53. Ibid, str. 1000

3 / total 7
Knjigu “Komunizam U Zasjedi” Haruna Jahje možete čitati online, podijeliti na društvenim mrežama kao što su Facebook i Twitter, sačuvati na svoj kompjuter, korisiti u svojoj zadaći i drugim radovima, i objavljivati, kopirati i reproducirati je na svojoj web stranici ili blogu bez ikakve naknade, uz jedinu obavezu navođenja ove stranice kao izvora.
O ovoj stranici | Postavi kao pocetnu stranicu | Dodajte u favorite | RSS Feed
Sav materijal koji se nudi na ovoj stranici se moze kopirati i iskoristiti pod uslovom da se prikaze izvor
(c) All publication rights of the personal photos of Mr. Adnan Oktar that are present in our website and in all other Harun Yahya works belong to Global Publication Ltd. Co. They cannot be used or published without prior consent even if used partially.
© 1994 Harun Yahya. www.harunyahya.com
page_top