< <
4 / total: 7

Učmali Svijet Komunizma

Značajna karakteristika komunističke ideologije je i ta što ona konstituira krajnje konzervativne, učmale, okrutne i bezbojne modele individua i zajednica. Za razumijeva-nje toga, potrebno je prije svega podsjetiti se na komunistički stav o čovjeku. Temelj komunizma, materijalistička filozofija, kao što smo naglasili u prethodnom poglavlju, vidi čovjeka kao biće načinjeno jedino od materije. Negira se postojanje duše kod čovjeka i ističe se da je ljudska svijest samo jedan proizvod "materije u akciji". Prema tome, što se tiče materijalističkih pogleda, čovjek je samo jedna razvijena mašina. Sve misli i emocije koje čovjek posjeduje prihvataju se kao određeni rezultat hemijske reakcije koja se odvija u ovoj mašini.

Drugim riječima, materijalisti tvrde da, sačinjeni od ćelija i ćelijskih organela, nerazumni atomi posjeduju svijest, da imaju moć razmišljanja, gledanja, slušanja, da pred ljepotom ostaju očarani, da u teškim situacijama pate. Dakle, to tačno dolazi u značenju da su "misli i emocije proizvod materije u akciji". Postavite li ovim ljudima pitanje: Imaju li atomi moć razmišljanja?, sasvim je sigurno da ćete dobiti negativan odgovor. Ali, isto tako, oni smatraju da atomi dobivaju moć razmišljanja kada se oni udruže i formiraju mozak.

Štaviše, u marksističkoj ideologiji postoji pretpostavka da se cijela kultura i svijest koju čovjek posjeduje također zasniva na materijalnim faktorima. Prema komunizmu, izvan materijalnog svijeta iz ljudskog okruženja ne postoji nikakva nezavisna svijest. Naprotiv, ljudsku svijest u potpunosti određuje materijalni svijet u kome se nalazi. "Nisu svijesti čovjeka faktor koji određuje njihovo postojanje, naprotiv, njihovo socijalno postojanje određuje njihovu svijest", tvrdio je Marx.54 "Čovjek je ono što jede", rekao je Marxov idejni prethodnik Ludwig Feuerbach, i time rezimirao istu materijalističku nelogičnost.

Zbog ovih svojih materijalističkih predrasuda, marksisti su i ljudske zajednice također mjerili materijalnim kriterijima. Mnogo se zadržavaju na pojmu "klasa" koji u sebi nosi jedno materijalno značenje. Klase su različiti ekonomski slojevi jednog društva i, prema marksistima, to je jedini značajan kriterij. Prema marksizmu, na primjer, radnici formiraju samo jednu klasu, tj. "proleterijat". Kapitalisti čine klasu "buržoazije". Slijedom marksističke tvrdnje, svi radnici bi trebalo da dijele "proletersku svijest" zbog toga što žive u istim nepogodnim ekonomskim uvjetima, svaki kapitalist bi trebalo da ima istu "svijest buržoazije" zato što žive u istom bogatstvu, povoljnim ekonomskim uvjetima. Nemoguće je prihvatiti da, zbog svog neovisnog karaktera ili pogleda na svijet, jedan radnik ili vlasnik fabrike može imati svijest koja se apsolutno razlikuje od ostalih.55 

Prirodan rezultat ovakvog razmišljanja je odvajanje ljudi u određene materijalne kategorije i njihovo vrednovanje unutar tih materijalnih kategorija. Za jednog marksistu postoje samo kategorije kao što su "buržoazija", "mala buržoazija", "proleterijat", "imperijalisti", "komprador". I, što je najvažnije, sve ove kategorije zasnivaju se na materijalnim faktorima. Ako je čovjek radnik, ako snagom ruke radi u fabrici, tada je ovaj posao kojim se bavi jedini determinant njegovog ljudskog postojanja. Ako je seljak koji radi na njivi, tada je "svijest seljaka" jedina svijest koju on posjeduje.

Hladne face koje su krasile počasna mjesta svih komunističkih režima: Lenjin, Engels, Marx.

Zbog ovakvog ugla posmatranja, marksisti tvrde da je "način proizvodnje" jedini utjecaj koji određuje tok povijesti. Poznato djelo Karla Marxa, Das Kapital, cijelu historiju komentariše prema načinu proizvodnje. Prema Marxu, dok je u početku postojala "primitivna zajednica" koja je živjela od lova, uporedo sa prelaskom na poljoprivredu rodilo se "robovlasničko društvo", a zajedno sa novim promjenama u načinu proizvodnje razvila se "feudalna zajednica", uporedo sa izumom mašina, rađanjem industrije kao novog načina proizvodnje javlja se i "kapitalističko društvo". Slijedom Marxove tvrdnje, svi pojmovi, poput religije, države, zakona, porodice, etike  rađali su se i doživljavali promjene sa različitim oblicima proizvodnje.

Zablude ove šture marksističke definicije povijesti do sada su detaljno komentarisane od strane niza mislilaca i napokon dokazane kroz konkretne primjere. Iz tog razloga smatramo nepotrebnim da ovdje objašnjavamo neosnovanosti ovog marksističkog pogleda na povijest. Značajan moment na kome se, međutim, želimo zadržati je konzervativan, učmao, okrutan i bezbojan model čovjeka koji je načinio aktualni materijalistički pristup.

U biti, ljudska bit nije proizvod materije, kako to smatraju marksisti. Naprotiv, postojanja koje nazivamo materijom se opažaju, vide, čuju i osjećaju od strane duha, ljudske biti. Prema tome, apsolutno je nemoguće da se materijalnim uvjetima determinira stanje u kome se nalazi ljudski duh. Ljudska bit je obdarena različitim odlikama (razumom, sposobnošću poimanja, emocijama, prohtjevima, sklonostima) koje su darovane od strane Allaha, koji ju je stvorio. Ove karakteristike se ne mijenjaju bez obzira u kojim okolnostima se čovjek nalazio, samo se manifestiraju na različite načine. Kakve god da je prohtjeve, emocije, misli i logiku posjedovao prvi čovjek u povijesti, isto sve posjeduje i savremeni čovjek. Jedino što se promijenilo su upotrebna sredstva.

Stvoritelj prvog čovjeka, Allah, dž. š., dao je i njemu iste karakteristike i sposobnosti kakvim je obdario i današnjeg čovjeka. Zbog toga ljudi ne mogu imati različite nivoe svijesti koji se određuju prema periodu, stoljeću ili mjestu na kome se nalaze. Nivo ljudske svijesti se mijenja ili određuje prema upotrebi sposobnosti razmišljanja i pokretanja savjesti kojom su obdareni. Svjesni ove činjenice, muslimani se ne ograničavaju vremenom, prostorom, sredinom ili idejama određenih ideologija. Kao što je Allah, dž. š., u Kur'anu naredio, muslimani nastoje razmisliti o svemu što ih zadesi, pojmiti delikatnosti, vidjeti lijepo. Ovu svijest vjernika Allah, dž. š., na slijedeći način opisuje u Kur'anu:

Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah pušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina - po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde - doista su dokazi za one koji imaju pameti.(Al-Baqarah, 164)

Upravo iz tog razloga je široka moć shvatanja onih koji vjeruju u Allaha i oni uvijek razmišljaju uvijek slobodno, zbog čega u umjetnosti i estetici mogu formirati nepreglednu raznovrsnost.

Što se tiče Marxa i njegovih idejnih sljedbenika, zbog toga što nisu mogli pojmiti ove činjenice, oni su ljudsku svijest nastojali staviti u jednu krajnje usku i imaginarnu formu kao što je "kategorija svijesti". Svakoga do koga su uspjeli doprijeti primoravali su da živi i razmišlja prema ovim imaginarnim formama. Iz tog razloga je u svim zemljama u kojima se nametnuo marksizam zamrzavao estetsko poimanje i umjetnost kao oblik izražavanja ljudskog duha. Kao što su komunisti bezdušno pobili desetine miliona ljudi, na izvjestan način ubili su i humane kvalitete kao što su umjetnost, estetika, nauka, misao.

Učmalost "komunističke umjetnosti"

Jedan od pionira "socrealizma": Aleksandar Rodchenko

Prvi marksistički režim uspostavljen je boljševičkom revolucijom oktobra 1917. u Rusiji. U zemlji u kojoj je čeličnom pesnicom vladao prvo Lenjin, a nakon njega i Staljin, počelo je sa novim uobličavanjem cijelog društva prema komunističkoj ideologiji. Jedna od sfera za kojom su komunisti posegnuli bila je umjetnost, estetika i arhitektura, koje spadaju među najvažnije elemente kulture.

Odmah nakon Revolucije unesen je pojam "umjetnost proleterijata". Umjetnici koji su prihvatili komunizam okupili su se oko časopisa Iskusstvo Kommuny (Umjetnička komuna) i izdali saopćenje da će "proizvoditi umjetnička djela koja će služiti kulturi proleterijata". Slična ideja iznošena je i u udruženju Proletkult (Kultura proleterijata).

Pokrenute se razne rasprave o značenju i smislu "umjetnosti proleterijata". Od samog početka 20-ih godina, vodeći ruski umjetnici, poput Tatlina i Rodchenka, počeli su braniti tezu da bi "umjetnik morao biti tehničar koji će pitanjima proleterijata proizvoditi praktična rješenja". Ova teza, koja je dobila i Lenjinovu saglasnost, isključuje mnoge poznate grane umjetnosti smatrajući ih "nekorisnim s aspekta proleterijata". Na primjer, Tatlin i Rodchenko su ustanovili da jedna umjetnička slika niukom slučaju neće moći osigurati doprinos svakodnevnom životu radnika i, oslanjajući se na to, donijeli su odluku da je slika vrsta umjetnosti koja nema prođe.

Ovo novo poimanje umjetnosti je 1921. definirano kao "constructivism" i počelo se pojavljivati kao zvanična politika umjetnosti Sovjetskog Saveza. Začetnik ovog pristupa, Tatlin, smatrao je da su, umjesto "nekorisnih" umjetnosti poput slikarstva, potrebni "korisni" radovi poput dizajna kuća i namještaja. Dizajnirao je odjeću "minimalne težine i utroška repromaterijala" koja je u toku radnog vremena proleterima, odnosno radnicima osiguravala "maksimalnu toplotu i pokretljivost". Opet istom logikom, konstruirao je "peć sa minimalnim utroškom goriva, a sa maksimalnom sposobnošću zagrijavanja". Na taj je način trebao osigurati nove pogodnosti u životu "proleterijata".

Svi umjetnici nisu bili sa "inžinjerskim sposobnostima" kao što je to bio Tatlin. Međutim, i oni su prihvatili "umjetnost proleterijata" i dali se na poslove koji će koristiti komunističkoj ideologiji. Gotovo svi sovjetski umjetnici tog perioda ušli su u utrku proizvodnje radničkih postera, koji su se koristili u radničkim klubovima i malim parlamentima zvanim "sovjeti", plakata i slogana. Na svim ovim kreacijama nalazile se se zajedničke teme: korpulentan sovjetski seljaci i radnici sa srpom ili čekićem u rukama sa nabreklim mišićima, figure razjarenih proletera koji se pridižu na noge kidajući lance kojima su okovani, naoružani vojnici koji, predvođeni Lenjinom, trče u sjenci crvene zastave...

"Odbrana Petrograda": djelo ruskog umjetnika Aleksandra Deyneka, 1927.

Karakteristika ovog novog poimanja umjetnosti je ta što je pojam "estetike" u potpunosti izbačen sa dnevnog reda, a smatran je čak i kao štetna "buržoaska" navika. Sve slike, skulpture, posteri, dekori i arhitektonske kreacije bile su daleko od estetike, ispunjene hladnoćom, učmalošću i grubim crtama. Definiranjem Encyclopedia Britannica, komunističkom umjetnošću gospodario je "antiestetizam" u punom smislu tog pojma.

Ovakvo poimanje umjetnosi je u vrijeme Staljina poprimilo još konzervativniji oblik. Ovo učmalo poimanje umjetnosti, koje je Staljinov režim nazvao "socijalističkim realizmom", dovedeno je u položaj zvanične politike. Socijalistički realizam se definirao kao jedno poimanje umjetnosti koje "u svakodnevnom životu proleterijata realno reflektira principe sovjetske revolucije (odnosno komunističke ideologije)". U romanima napisanim u stilu socijalističkog realizma, komunistički militanti se prikazuju kao odlučni, hrabri, požrtvovani; opisuje se navodno uzorna borba ovih militanata; sovjetski seljaci i radnici su opisani kao navodno "sretni" zahvaljujući Revoluciji.

Zajedno sa komunizmom, umjetnost je izgubila svu estetsku komponentu i bila je preobraćena u jedan hladni metod propagande. Na slikama je prikazivan model čovjeka kome se težilo: grub, jak, bezizrazan seljak ili radnik koji je odan sistemu i koji ne razmišlja ni o čemu drugom.

U stvarnosti, Revolucija narodu nije donijela blagostanje, već, naprotiv, glad, torture i smrt, ali umjetnici "socijalističkog realizma" uopće nisu smatrali neispravnim da se to prikaže sasvim suprotno. Socijalistički realizam u biti nije bio izraz stvarnost (realizma), već mašte i romantizma. "Idealiziranjem događaja i ličnosti kako bi utjecali na svijest masa i njihovim uzdizanjem do jedne određene svetosti, socijalistički realizam se zasnivao na romantizmu", stoji u Encyclopedia Britannica.

Socijalistički realizan je definiran 1932., u krvavim danima Staljinovog režima i sve do 80-ih godina ostao je također kao zvanična politika umjetnosti Sovjetskog Saveza. Tokom cijelog ovog perioda sovjetskom umjetnošću gospodarila je atmosfera komunističke bezizražajnosti, hladnoće i ustajalosti. Da bi osigurao izvjestan prestiž na međunarodnom nivou, sovjetski režim je stimulirao umjetnike, pridavao veliki značaj nastanku novih umjetničkih djela, međutim, zbog dogmatičkog pristupa zvanog "socijalistički realizam" sva su ta novonastala djela ostajala u okviru krajnje skučenih, neukusnih i neestetskih formi.

Pored Sovjetskog Saveza, socijalistički realizam se primjenjivao i u Kini koja je 1949. g. prešla na komunistički režim i koja je isto tako donijela beživotno i grubo poimanje umjetnosti.

Premda je, u biti, rusko društvo dalo veoma velike umjetnike; to društvo se potpisalo ispod izuzetnih umjetničkih djela i arhitektonskih čuda. U svijetu poznat muzej Hermitage, koji je osnovan u St. Petersburgu u periodu prije Revolucije, sadržavao je jednu veoma bogatu i raskošnu kolekciju. Ali, komunizam je rusku umjetnost zaledio  1917. g., pa čak i daleko unazadio.

Aktualna beživotnost komunističke umjetnosti je rezultat materijalističke filozofije koja, kao što smo to na početku naglasili, obrazuje komunistički pogled na svijet. Materijalistička filozofija, kao što smo već rekli, površna je misao koja čovjeka vidi samo kao gomilu materije i koja, isto tako, sve nastoji reducirati na materiju. A što se tiče prilagođavanja materijalističke filozofije umjetnosti, ono je, kao uostalom i u svim drugim sferama, i u ovoj sferi bilo uzrok jednom potpunom fijasku, pošto je umjetnost način izražavanja emocija poput oduševljenja prema lijepom, estetska naslada kojom je Bog obdario čovjeka. Da bi nastala lijepa umjetnička djela, ove urođene sklonosti, koje potječu od stvaranja koje se nalaze u biti čovjeka, moraju se izraziti u potpuno slobodnom i mirnom okruženju. Komunisička diktatura, koja je prvobitno formirana u Sovjetskom Savezu, a nakon toga oponašana kroz komunističke režime u Kini, zemljama Istočnog bloka, Indokini ili Kubi, u potpunosti je uklonila ovaj ambijent slobode i mira i, držeći stanovništvo pod stalnom presijom, ubila i umjetnost.

Sovjetski propagandni plakati iz 20-ih godina: "Deset zapovijedi proleterijata" i "Međunarodna imperijalistička zmija"

Osim toga, udaljavanjem ljudi od vjere, zadala je još jedan udarac umjetnosti pošto su duhovni entuzijazam i oduševljenje, koje čovjek crpi iz vjere, osnovne emocije koje inspiriraju umjetnost. Najveći slikari, skulptori i neimari u povijesti uvijek su proizvodili djela sa vjerskim temama, inspiraciju i snagu su crpili iz svojih vjerskih uvjerenja. Zbog toga što su čovjeka doživljavali ne kao životinju ili materiju koja nestaje nakon njegove smrti, već kao biće kojem je Bog podario dušu, ovi umjetnici su s entuzijazmom čovjeku iskazivali ljepotu, manifestaciju Božije umjetnosti.

U jednoj zajednici u kojoj je vjera potisnuta, neizbježno je da ljudi izgube ovaj entuzijazam i oduševljenje, da postanu besciljni zapadanjem u duhovne krize. Ova pojava se događala u svim komunističkim režimima; zajednicom je gospodarila potištenost, učmalost, besciljnost i pesimizam nastali kao posljedica ateizma, nepridavanjem značaja čovjeku koji je doživljavan kao životinja ili biće čija se uloga se završava zajedno sa njegovim životom. Oblačenje cijelog društva u istu odjeću u Maovoj crvenoj Kini, zabranjivanje čak držanja i kućnih ljubimaca u toku “Kulturne revolucije” drugi su efektni primjeri komunističke konzervativnosti i ograničenosti. (Maoizam i “Kulturnu revoluciju” ćemo analizirati u narednom poglavlju.)

Paralogizmi "komunističke nauke"

Prihvatljivo je da u komunizmu ljudi izgledaju hladni, okrutni, bezdušni. Lideri su inače tog karaktera, a tako se i opisuju. Ovi različiti Lenjinovi portreti naslikani od strane sovjetskih umjetnika su također i izraz tamnog duhovnog stanja komunizma.

Druga značajna sfera koja je doživjela komunistički udar bila je nauka.

Dok je na jednoj strani izmišljao pojam "umjetnosti proleterijata", Staljinov režim je s druge strane posegao i za naukom i iznio pojam "nauke proleterijata". Prema ovoj komunističkoj teoriji, postoji "nauka buržoazije", a također i "nauka proleterijata", a obje će dati međusobno različite rezultate.

Nauka proleterijata u principu nije ništa drugo do krivo prikazivanje nauke prema potrebama materijalističke filozofije. Najočitiji pokazatelj toga je 'slučaj Lišenko', koji je svoj pečat udario na sovjetsku nauku Staljinovog perioda.

Trofim Denisovich Lišenko školovao se po različitim školama širom Sovjetskog Saveza i, stekavši Staljinovu naklonost, 40-ih godina osigurava apsolutnu dominaciju nad poljoprivrednom i biološkom politikom Sovjetskog Saveza. Najzanimljiviji Lišenkov istup bio je odbijanje zakona genetike, koje je krajem XIX stoljeća eksperimentima otkrio austrijski botaničar, svećenik Gregor Mende, i koji će biti podržani stručnim radovima XX stoljeća. Lišenko je istakao da su Mendelini zakoni "nauka buržoazije", a zauzvrat podržao tezu da se "stečene karakteristike prenose na potonje generacije", koju je u XVIII stoljeću iznio evolucionistički biolog Lamarck.

Ova Lišenkova ideja, koja se ne temelji ni na kakvom naučnom dokazu, počela je privlačiti pažnju u Sovjetskom Savezu, koji je 30-ih godina preživljavao veliku agrarnu krizu. Lišenko je obećao da će, za razliku od drugih biologa, primjenom svojih teza osigurati veće, jače i plodonosnije žitarice. Na primjer, istakao je da će pšenica, koja se uzgaja u odgovarajućim uvjetima okoline, početi rađati sjeme raži, i s tim u vezi načinjeni su određeni poljoprivredni poduhvati. (Ova tvrdnja je nalik onoj da će se u divljem okruženju pas nakon izvjesnog vremena preobratiti u lisicu, što je jedno neodrživo ubjeđenje koje je u biti apsolutno oprečno nauci i čiji ni jedan primjer nije zabilježen do danas.) Godine 1940. Staljin je Lišenka postavio na čelo Genetičkog instituta Akademije nauka Sovjetskog Saveza, gdje je ostao punih 25 godina. Lišenko je u isto vrijeme bio i predsjednik Akademije poljoprivrednih nauka “Vladimir Ilič Lenjin”.

Propagandni plakat Treće komunističke internacionale organizirane pod vodstvom Sovjetskog Saveza. Na licu militanta sa zastavom u ruci nalazi se potpuni izraz hladnog komunističkog svijeta.

Godine 1948. zabranio je obrazovanje i istraživanja na polju klasične genetike, a određeni naučnici koji su, ne prihvatajući Lišenkove evolucionističke teze, nastavili sa odbranom Mendelove genetike pohapšeni su i pobijeni.

Lišenkova agrarna politika prouzrokovala je veliku neproduktivnost. Tvrdio je, na primjer, da će žitarice postići strukturu prikladnu za hladne vremenske uvjete ukoliko se njihovo sjeme dugo vremena drži potopljeno u hladnoj vodi. A da bi to dokazao, nakon potapanja u hladnu vodu, po sibirskim stepama je zasijao tone sjemena. Naravno da je svo sjeme propalo. Slični pokusi su se uvijek okončavali fijaskom. Međutim, na ovu činjenicu se otvorenim jezikom počelo upozoravati tek 60-ih godina. Na kraju, 1964. je zvanično prihvaćeno da su Lišenkove teze naučno pogrešne, a nakon toga su se uložili veliki napori za ponovnu primjenu i izučavanje Mendelove genetike u Rusiji, a prešlo se i na metode američkog tipa đubrenja i ukrštavanja bilja. Unatoč tome što je postalo jasno da su njegove teze najobičnije gluposti i da je zbog toga veliki udarac zadao sovjetskoj nauci i poljoprivredi, Lišenko i njegove pristalice nisu odustali od svojih ideja i, štaviše, uspjeli su u velikoj mjeri očuvati pozicije i zvanja u naučnim ustanovama Sovjetskog Saveza.

Lysenko evrim teorisi uğruna genetik kanunlarını reddederek Sovyet tarımını onlarca yıl geriye götürdü.

'Slučaj Lišenko' predstavlja historijski dokument o tome koliko veliku štetu nauci i zajednici zadaje slijepa privrženost materijalizmu i teoriji evolucije. Savremeni evolucionisti uglavnom ne tematiziraju slučaj Lišenko, a kada to i čine, prikazuju to samo kao dogmatski pokret koji je u vezi s Lamarckom. Međutim, Lišenko i njegove pristalice nisu bili samo lamarkisti, nego, u isto vrijeme, i darvinisti. Lamarcka i Darwina su doživljavali kao dvojicu veoma značajnih evolucionističkih teoretičara koji su se međusobno upotpunjavali. Uočili su da će i Darwinova teorija ostati u zraku ukoliko se odbije Lamarckova teza o "prenošenju stečenih osobina na potonja pokoljenja", te su zbog toga krenuli na put slijepe odbrane Lamarcka.

U tekstu "Darwinian Evolution and Human History" (Darvinistička evolucija i historija čovjeka) marksistički i darvinistički mislilac Robert M. Young o ovom pitanju daje slijedeći komentar:

Nedavno je mišljenje da društvo i priroda slijede iste evolucione i komunističke zakone otvorilo put lišenkoizmu koji predstavlja jedan od najopasnijih događaja Staljinovog režima 30-ih i 40-ih godina. Prihvaćeno je da u prirodnim zakonima funkcionira dijalektika, a oni biolozi koji se nisu složili sa ovim usvojenim mišljenjem ostajali su bez posla, često su gubili slobodu, a ponekad čak i živote. Lišenkoizam je jedan evolucionizam koji se suprotstavlja ostatku Svijeta i ne priznaje njihova značajna dostignuća u genetici. Ali, sve to su radili u ime darvinizma...56 

Otpor koji su sovjetski rukovodioci pružali genetskim zakonima u vrijeme Lišenka samo je jedan od primjera materijalističkog fanatizma. I danas je veoma veliki broj materijalista poput Lišenka i njegovih pristalica koji su se borili protiv istih zakona genetike, u slijepom protivljenju činjenici "kreacionizma" koju je nauka otkrila u živim bićima, odnosno u protivljenju dokazima stvaranja. I iz tog razloga oni godinama troše milione dolara i prouzrokuju velike gubitke za čovječanstvo kako bi došli do bar jednog dokaza koji govori o suprotnom. Samo zbog svojih ideoloških predrasuda prave istraživanja koja nigdje i nikada neće dati nikakve rezultate, osim jedino rasipanje truda i novca. (Za detaljnije podatetke konstatirati knjigu  Harun Yahya, Kur'an: vodič za nauku.)

Utjecaji komunističke ideologije na socijalni život

Fanatična struktura komunističke ideologije o kojoj govorimo od početka ovog poglavlja prouzrokovala je krajnje negativne efekte u socijalnom životu komunističkih težima XX stoljeća. Ovakva struktura je nametnula jedan ateistički život, gotovo pakao, bezdušan život koji je, negiranjem i udaljavanjem od Boga, nipodaštavao raznovrsne duhovne i etičke vrijednosti. Društvo je podučavano jednom mentalitetu bez straha od Boga, mentalitetu koji čovjeka percipira kao materiju koja nestaje nakon smrti, a u ishodu toga se namjeravala formirati jedna od najnehumanijih koncepcija koje je historija zabilježila. Ovi efekti, koji su zapaženi u Sovjetskom Savezu, zemljama Istočnog bloka i Kini, ukazuju da je "životinjsko stado" model društva koji komunistički sistem želi oformiti, upravo onako kako to predviđa i materijalističkodarvinistička teorija.

Komunizam je režim straha. Narodne mase su konstantno zastrašivane od strane uniformiranih rukovodilaca hladnog izgleda koji su narod posmatrali s visina, a sistem je egzistirao zahvaljujući upravo ovom strahu.

Određene temeljne karakteristike komunističkog društva možemo nabrojiti na slijedeći način:

• U skladu s Darwinovom teorijom evolucije i Marxovoj "dijalektici prirode", čovjek se u komunističkim zajednicama tretira kao razvijena životinjska vrsta. Analogno tome, za zajednicu se može reći da predstavlja "životinjsko stado". Ova koncepcija, koja društvo tretira kao životinjsko stado, javlja se u svim etapama komunističkih režima. Čovjek, kao produkt ovog sistema, beživotno je, bezdušno, hladno biće koje se nalazi između "čovjeka-životinje-mašine".

• U komunističkom sistemu se ne pridaje značaj individui. Ide se za logikom da ih inače u "stadu ima mnogo, ako se jedan i izgubi, nije velika šteta". Iz stada se izbacuju, odnosno prepuštaju se smrti oni koji ne mogu raditi ili su sakati. Ocjenjuju se kao bolesni i štetni. Ne postoje osjećaji poput oprosta, milosđa, vjernosti. Iz tog razloga, svi se boje starosti i nestanka. Starim osobama se ne iskazuje pažnja i poštovanje; naprotiv, uliva im se nemilosrdna misao da "prije smrti slonovi moraju ići na groblje".

• Kao i životinjsko stado, društvo se formira od ljudi istog profila. Imaju istu odjeću, voze se u istom modelu auta, žive u istom tipu kuća. Cijelim društvom gospodari monotonija. Sportist, umjetnik, akademik, radnik; svi imaju isti model života. Kuće su životinjska skloništa, a odjeća se izrađuje logikom "krzna koje će štititi od hladnoće". Estetika je potpuno odsutna.

• Jedinku u prvi plan ne izbacuju njegove individualne karakteristike, već snaga i doprinos koji daje zajednici. Idealna osoba je vrijedan radnik, vrijedan seljak. Sistem se gradi na jednom samo materijalnom pojmu "rada i proizvodnje". Ispravna je logika da "proizvodnja jača stado". Nikada se ne obraća pažnja na etiku ljudi, njihovu namjeru i duševno stanje. U ovoj koncepciji, koja život doživljava kao borbu za opstanak, nema zamjerke uništavanju slabih; naprotiv, to je potrebno. Zbog odsutnosti požrtvovanja, koje posjeduju čak i životinje, svako prvo misli na sebe zbog čega društvo ne može prosperirati. Zato što su ljudi daleko od samilosti, nemoguće je da društvo bude mirno i spokojno. Kada se siromaštvo saosjećanja i bespoštednost ujedini sa strahom od budućnosti, zajednicom zagospodare beznađe i pesimizam.

• U psihološkom okruženju stada, ljudi žive u jednom konstantnom strahu. Vrlo brzo se uplaše svakog događaja. Boje se čovjeka u mantilu pred vratima, strahuju kada ih direktor pozove na razgovor. Izvor straha je nepoznat, niko ga ne može definirati, ali svi žive u njemu, od najdonjih do najgornjih.

• Štaviše, u društvu postoje različiti "centri straha" koji su nadomjestili strah od Boga. Na primjer, sovjetski KGB (i tajne službe koje su mu prethodile, kao Čeka, NKVD) funkcionirao je kao ustanova koja je sijala smrtni strah u cijelom društvu. Društvom je vladalo mišljenje da ove ustanove "sve čuju i sve vide". Razvile su sistem čišćenja koji se zasnivao na "šumskim zakonima"; bez ikakvog suđenja i apsolutnog nepriznavanja prava na odbranu, u smrt su mogle poslati milione ljudi.

• Zbog toga što je sistematski uništen strah od Boga, ljudi su opstruirali strasti jedino onoliko koliko su strahovali od sistema. Radili su sve vrste nezakonitosti ako to sistem neće vidjeti i kazniti. Masovne pojave su krađa, zloupotreba položaja, pronevjera.

• Zebnja, strah i panika, nastali uslijed životnih uvjeta, stvaraju stres kod naroda. Noću ne spavaju, danju su napeti i uznemireni. Njihova tijela slabe. Stalna presija i teški životni uvjeti u mladim godinama uništavaju i muškarca i ženu, a ponekad su uzrok i njihove preuranjene smrti. Zbog beznadežnosti ne mogu se naslađivati čak ni imetkom koji posjeduju. Jedini spas vide u piću i u polupijanom stanju vode život koji je gotovo ravan paklu.

• Vezuju se objeručke i divlje za život, zbog toga što vjeruju da se on okončava smrću. Zato što sve druge doživljavaju kao neprijatelje i rivale u svojoj borbi za opstanak, sve akcije posmatraju i doživljavaju kao da su okrenuta protiv njih, što, opet, budi osjećaj mržnje. "Solidarnost", "bratstvo", "jedinstvo" su pojmovi koji žive jedino u sloganima. U stvarnosti se svi međusobno gledaju sa sumnjom i nepovjerenjem i svako je osuđen na život usamljenika.

• Zbog odsutnosti vjere u Boga, ne postoji ništa u što bi individue mogle vjeovati, duhovno se vezati. Darvinističkokomunistička država konstantno ugnjetava jedinku. A što se tiče ostalih u zajednici, oni su potencijalni neprijatelji koji svakog trenutka mogu uzeti ono što posjeduje. Prema tome, u komunističkim društvima jedini kome jedinka može vjerovati je sama ona, ali zbog toga što je slabić, ne može vjerovati ni sama sebi na taj način preovladava jedna izrazita beznadežnost. Zato je jedinka u komunističkim zajednicama umorna i stalno se žali na život, ali, isto tako, ne poduzima ništa da bi promijenila postojeće stanje.

• Zato što pamet jedinki ne može doći do izražaja u komunističkom društvu, u svim sferama života, na poslu, u školi, kod kuće, u zabavi uočljivi su veliki nedostaci. Djeluju samo onoliko koliko su podučeni (kao životinje) i zbog toga ne donose novi i originalan pristupu problemu ili događaju sa kojim su suočeni. U protivnom bi, inače, bili podvrgnuti lošem tretmanu.

• Zbog ljudi koji ne razmišljaju nema organizacije, izvori se optimalno ne koriste. Izvori se - kao što se to na efektan način moglo uočiti kroz primjer Lišenka - nepotrebno troše u ime utopističkih snova i ciljeva.

Specijalna jedinica Djzhernsky koja se u Sovjetskom Savezu koristila za zaustavljanj e protestnih mitinga.

• U komunističkom društvu je narušena i porodica, kao najosnovnija jedinica zajednice. Ne postoji brak u pravom smislu riječi. Postoji jedino parenje i nastavak potomstva. Brak nije življenje u skladu s uzornim moralom, već produženje pokoljenja. Dijete ne odgaja porodica, nego država ili "stado", kako je to sama okarakterizirala. Dijete se odgaja na taj način zato što se doživljava kao nova snaga koja će ratovati, štititi stado. Zato što mrzi kuću i sredinu u kojoj živi, majka postaje nervozna i divlja, a sve se to odražava i na dijete. Djeca su agresivna i pesimistična zato što im je uskraćena porodična ljubav i pažnja. Umjesto ljubavi i poštovanja, u kući vladaju svađa i zategnutost. Nema nikoga kome bi dijete moglo vjerovati.

• Ma koliko se tvrdilo da je komunistička ideologija daleko od njega, rasizam je veoma raširen u komunističkim režimima. Na primjer, u Sovjetskom Savezu su bile izuzetno naglašene rasističke antipatije prema narodima koji nisu Rusi, naročito prema muslimanima i Turcima. Krišom je prihvaćena Darwinova rasistička teorija, Turci i ostali muslimanski narodi su tretirani kao "etničke grupe čiji evolucioni proces nije okončan" i, pod imenom deportacije, bili su podvrgnuti masovnim pokoljima. Pokolj je, prema komunističkoj ideologiji, jedan sastavni dio "dijalektike prirode", odnosno evolucije.

• U komunističkom poretku ljudi se tretiraju jedino kao produktivne životinje. Naročito je prisutno ponižavanje i mržnja prema seljacima. Marx je seljake okarakterizirao kao "vreće krompira", a Lenjin i Staljin su - kao što smo to detaljno iznijeli u prethodnom poglavlju - milione njih pobili namjerno izazvanom glađu. Seljaci su, prema njima, samo životinjska stada koja proizvode žitarice, pamuk i sl. A zapljena njihovih proizvoda (kolektivizacija) smatrala se legitimnom i logičnom koliko i ubiranje meda koga su proizvele pčele.

• Presija policijske države koja upravlja komunističkom zajednicom ne može nadomjestiti savjest i bogobojaznost. Zato je stepen krivičnih djela veoma visok, krađa je u društvu masovna pojava. Grupno su opustošene fabrike, plantaže, kooperative. Na taj način, zbog toga što bi predstavljao krivičnog partnera, niko nikoga ne optužuje.

Istočna strana Berlinskog zida prije rušenja: zid koji je čuvan bodljikavom žicom, minama i tenkovima, postao je simbol komunističkog despotizma.

Ovo maločas navedeno je, zapravo, jedan rezime, sažeta slika ateističkog društva. Život sličan ovome neizbježan je u društvima - bilo kako da se ona zovu - u kojima nema vjere u Boga zato što se u zajednicama ovog tipa čovjeku ne pridaje značaj kao biću koje je Bog stvorio i koje posjeduje dušu. Ljudi se međusobno cijene - kao što to od početka naglašavamo - kroz prizmu malo razvijenijih životinja, materije čija funkcija prestaje nakon smrti. Zbog toga u društvu nema  mira, povjerenja, solidarnosti i bratstva. Svako je maksimalno preokupiran zaštitom vlastitih interesa, osiguranjem dobiti za vlastiti život. Niko ne misli na zdravlje, spokoj, zadovoljstvo drugoga. Ne vode brigu o tome da drugoga ne oštete, ne rade na izbjegavanju toga. U ateističkim društvima je, isto tako, nemoguće naći pravedne rukovodioce, ljude koji će raditi za dobrobit zajednice. Svaka jedinka na svom položaju radi na ostvarenju maksimalne lične koristi.

Čovjek, koji, pak, živi u skladu sa kur'anskom etikom, drugome pristupa i doživljava ga kao Božijeg roba. Ne očekuje materijalnu dobit od dobročinstva koje uradi; naprotiv, natjecanjem u dobročinstvima, čineći stalno korisne stvari, nastoji pridobiti Božije zadovoljstvo. On je uvijek uzornog ponašanja zato što se nada lijepom životu na ahiretu i što je svjestan poruke Allaha, dž. š., da nema nikakva dobra "...osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima. A ko to čini iz želje da Allahovu naklonost stekne Mi ćemo mu, sigurno, veliku nagradu dati" (An-Nisa',114). Sve to, također, ne čini zbog nekih očekivanja od ljudi, već jedino zbog onoga što mu je Allah obećao. Ovo primjerno ponašanje Allah, dž. š., opisuje u slijedećem kur'anskom ajetu:

I hranu su davali - mada su je i sami željeli - siromahu i siročetu i sužnju. "Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo! Mi se Gospodara našeg bojimo, onoga Dana kada će lica smrknuta i namrgođena biti" (Ad-Dahr, 8-10)

DARVINISTIČKOKOMUNISTIČKA RUSKA DRŽAVA NASTAVLJA SA ZLOSTAVLJANJEM NARODA

Zbog toga što mase tretira kao životinjska stada, darvinističkokomunistička država niti pridaje važnost, a niti vjeruje svom narodu. Zbog toga, konstituisanjem okruženja straha, presije, vještačke opasnosti i zastrašivanja nastoje uspostaviti kontrolu nad njima. Svakoga doživljava kao potencijalnog osumnjičenog, zločinca ili izdajicu. Da bi, u jednom ovakvom državnom ustrojstvu, ljudi bili kažnjeni ili ubijeni, nije, potrebno da oni počine krivično djelo, zločin ili bilo kakav prijestup. Samo sumnja je dovoljna da bi bili na mukama. Komunistička Rusija je najilustrativniji primjer ovoga.

Poznati historičar Tzvetan Todorov na slijedeći način opisuje odnos prema svom narodu zemalja sa ovakvom vrstom pristupa:

"Neprijatelj je najveće oružje koje se koristi u opravdavanju terora; ne može postojati totalitarna država bez neprijatelja. Ako neprijatelj ne postoji, onda ga država stvori. Kada se neprijatelji odrede, onda im više nema milosti... Biti neprijatelj je nepopravljiva i nasljedna mahana... Ista situacija važi i za komunističku vlast koja želi primijeniti presiju na buržoasku klasu ili uništiti buržoaziju u trenucima krize. Da bi bili meta ove želje, nije potrebno da su počinili bilo šta; potrebno je jedino biti iz buržoaskog staleža" (Tzvetan Todorov, L'homme depayse, Paris, Le Seuil, 1995, str. 33).

Slijedeće Lenjinove riječi su također veoma važne s aspekta prizme kroz koju darvinističkokomunistička država gleda na svoj narod:

Država je u rukama dominantne klase, mašine koja je namijenjena za uništavanje otpora njezinih klasnih protivnika. Diktatura proleterijata se u suštini ne razlikuje ni u čemu od diktature neke druge klase pošto je proleterska država mašina koja služi za uništavanje buržoazije. Diktatura je vlast koja se direktno oslanja na nasilje i koju ne obavezuje nikakav zakon. Revolucionarna diktatura proleterijata je vlast koja je stečena i koja se održava nasiljem proleterijata protiv buržoazije, vlast koju ne obavezuje nikakav zakon (Lenjin, Proleterska revolucija i izrod Kautsky, str. 53).

Kao što se to izražava i u ovim Lenjinovim riječima, nepovjerenje koje je prema svom narodu gajio darvinističkokomunistički režim Sovjetskog Saveza i gledanje na taj narod kao na bezvrijednu stoku je bilo povod da, uslijed tortura i gladi, umre desetine miliona ljudi i jedan narod decenijama živi u strahu i tami. Ruski narod i danas ispašta i žrtva je istih razloga, pošto Rusija nastavlja sa istim mentalitetom koji je prethodno vladao u Sovjetskom Savezu, još svoj narod doživljava kao bezvrijedne stvari, stoku. Najupečtaljivija ilustracija ove konstatacije je događaj koji se 2000. godine dogodio u Rusiji. U ovom događaju je darvinističkokomunistička Rusija još jednom pokazala svoje mračno lice.

Moskva dugo vremena nije ništa poduzimala u cilju spasavanja života vojnika koji su se nalazili u potopljenoj ruskoj podmornici. Pod izgovorom navodne "državne sigurnosti" o ovoj nesreći dugo vremena nije obavještavala zapadne zemlje koje su mogle priteći upomoć i tako je svoje vojnike svjesno ostavila da umiru na okeanskim dubinama. Metod ruske službe sigurnosti, koja se poslužila injekcijom u ušutkavanju uplakane majke koja je reagirala na ovaj vandalizam, jedan je efektan primjer i ilustracija da se režim u Moskvi još ne odriče metoda koje je nekada koristio Staljin. Nakon Lenjina i Staljina, koji su, odvodeći od kuća, porodica, djece, roditelja, raznim torturama ubijali nevine ljude, koji su provodili masovna ubistva ne praveći pri tome razliku između muškaraca i žena, djece i staraca, koji su, kao što smo vidjeli tokom cijele knjige, živote miliona ljudi uništili glađu, milione osakatili i protjerali, sada i Putin nastavlja sa istom darvinističkokomunističkom tiranijom. Putinova vlada, koja vodi istu, surovu politiku i prema muslimanima Čečenima, a i prema Rusima, najnoviji je primjer vandalizma komunističke ideologije.

Zaključak

Najznačajnija intelektualna prepreka razvoju umjetnosti i nauke u jednom društvu je konzervativizam. Ako je društvo uvjetovano da konstantno živi i razmišlja u određenim skučenim formama, u tom društvu onda umire nauka i umjetnost. Za razvoj nauke i umjetnosti potrebno je slobodno razmišljanje ljudi, pogled na svijet sa otvorenim horizontom.

Ovu konzervativnost koja umrtvljuje nauku i umjetnost veoma pogrešnim komentarima neki ljudi nastoje imputirati vjeri. Međutim, stvarna vjera, koja se definira u Kur'anu, apsolutno je protiv konzervativizma; ta vjera osigurava ljudima maksimalnu slobodu i jedan široki misaoni horizont, oslobađa ljude od nespokojstva i svih strahova, osim bogobojaznosti. U ovakvoj slobodi se maksimalno razvijaju nauka, umjetnost i misao. Ljudi, kao što ih je Allah, dž. š., na to podučio u Kur'anu, duboko razmišljaju, uvijek racionalno pristupaju Kosmosu, prirodi i svakom događaju sa kojim se suoče. Osim toga, ukomponiranjem nazora služenja vjeri i Bogu, vjera ljudima osigurava jedno veoma veliko ushićenje, entuzijazam i volju za širenje umjetnosti, nauke i misli. Upravo iz tog razloga je islamski svijet tokom prvih stoljeća doživljavao veliki procvat.

Što se tiče komunizma, on je na jednoj strani formirao jedan apsolutno konzervativni politički i socijalni sistem, a s druge strane, uništavanjem kod ljudi vjere u Boga, rušio i njihovu volju za životom, onu stvarnost koja je osmišljavala život. Sabotirao je umjetnost, nauku i misao; zavukao ih je pod jaram jedne isforsirane teorije kakva marksizam.

Primjeri komunizma koji će nam ovu činjenicu ilustrirati na jedan efektniji način dešavali su se u dalekim prostranstvima Azije.

 

BILJEŠKE

54. Karl Marx, "Ekonomi Politigin Elestirisine Katki'ya _ns_z"; Jozef Stalin, Diyalektik ve Tarihi Materyalizm, Bilim ve Sosyalizm Yayinlari, 9. izdanje, str: 676

55. Naravno da su i marksisti svjesni da stvarna situacija nije takva. Iz tog razloga marksisti ističu da su radnici, koji sebe ne smatraju "proleterijatom", prevareni "lažnom sviješću", da je to klopka kapitalista koji žele spriječiti revoluciju proleterijata. Međutim, to je veoma površno objašnjenje.

56. Robert M. Young, "Darwinian Evolution And Human History", Open University course on Darwin to Einstein: Historical Studies on Science and Belief, 1980

4 / total 7
Knjigu “Komunizam u Zasjedi” Haruna Jahje možete čitati online, podijeliti na društvenim mrežama kao što su Facebook i Twitter, sačuvati na svoj kompjuter, korisiti u svojoj zadaći i drugim radovima, i objavljivati, kopirati i reproducirati je na svojoj web stranici ili blogu bez ikakve naknade, uz jedinu obavezu navođenja ove stranice kao izvora.
O ovoj stranici | Postavi kao pocetnu stranicu | Dodajte u favorite | RSS Feed
Sav materijal koji se nudi na ovoj stranici se moze kopirati i iskoristiti pod uslovom da se prikaze izvor
(c) All publication rights of the personal photos of Mr. Adnan Oktar that are present in our website and in all other Harun Yahya works belong to Global Publication Ltd. Co. They cannot be used or published without prior consent even if used partially.
© 1994 Harun Yahya. www.harunyahya.com
page_top