< <
7 / total: 7
|

Skriveni Komunizam

Stephan Jay Gould je jedno od prvih imena u Americi koje, nakon Darwina, pada s pameti pri spomenu "teorije evolucije". Gould, koji dugi niz godina radi na Harvard univezitetu kao profesor zoologije i paleontologije, poznat je po velikom broju knjiga koje je napisao podupirući teoriju evolucije i čestom medijskom pojavljivanju kada je riječ o aktualnoj teoriji. Kada se pojavi neka debata o evoluciji, svjetski poznati časopisi, poput Timea i Newsweeka, neizostavno ustupe mjesto Gouldovom mišljenju. Njegove knjige zauzimaju naistaknutije mjesto u vitrinama muzeja historije prirode.

Vodeći američki darvinist, naučnik Stephen Jay Gould, okorjeli je marksist koji brani mišljenje da je marksizam ojačao raspadom Sovjetskog Saveza

Gould nastoji zatvoriti Darwinove propuste, nekako spasiti poraz teorije evolucije koji je doživjela od fosila, ali je, naravno, bezuspješan. Iz tog razloga ga Philip Johnson, profesor sa Berkeley univerziteta i jedan od poznatih kritičara teorije evolucije, naziva "darvinističkim Gorbačovom". Štaviše, ovaj svoj neuspjeh Gould je u više navrata sam priznao. (Za detaljnije podatke pogledati: Harun Yahya, Stvarni korjeni života, 2000.)

Postoji još jedna ideologija kojoj je, koliko i darvinizmu, privržen Stephen Jay Gould: marksizam.

Gould je to uvijek otvoreno izražavao. Prema njemu, darvinizam i marksizam su dva nerazdvojna lica medalje. Darwin je objašnjavao "dijalektiku prirode, a Marx "dijalektiku povijesti". Gouldova privrženost darvinizmu je, zapravo, rezultat njegove privrženosti materijalističkoj dijalektici. Za Darwina kaže da on, "komentirajući prirodu, primjenjuje jednu veoma konsekventnu materijalističku filozofiju" i zbog toga ga uporno brani.116

Tako je 1992.g., jedan od najpoznatijih marksista-darvinista, Gould, posjetio Rusiji. Nekoliko godine prije ove posjete Istočni blok se raspao, prije na godinu dana raspao se i Sovjetski Savez, Komunistička partija pokopana u historiji. Cijeli Svijet je govorio o tome "kako je komunizam doživio apsolutni poraz". Gould je, međutim, imao drugačije mišljenje. Po povratku u Ameriku, on je novinarima izjavio: "Srušena je jedna marksistika praksa, ali je marksizam zadržao snagu svog naučnog komentiranja povijesti".117

Dakle, prema Gouldu, marksizam je još živ.

Komunizam živi

Dok živi darvinizam, živjet će i dijalektički materijalizam, pa, prema tome, i komunizam.Marksističko-darvinistički naučnici Amerike su izraz ove činjenice. Lijevo: faksimil naslovne stranice knjige Darvinist lijevo, autora Petera Singera.

Stephen Jay Gouldova privrženost darvinizmu nije izniman slučaj. Tokom XX stoljeća bilo je mnogo marksista među vodećim naučnicima koji su branili teoriju evolucije. Okorjeli komunisti su bili naučnici, poput Aleksandra Oparina ili J. B. S. Haldanea, koji su u prvoj polovini stoljeća načinili najznačajnija ostvarenja u ime teorije evolucije. Još su evolucionistički naučnici Zapada, poput John Maynard Smitha i Richard Lewontina, također uporni zagovarači marksizma.

Prema njima, darvinizam i marksizam imaju isto značenje. Obe teorije se zasnivaju na zajedničkoj filozofskoj osnovi: dijalektičkom materijalizmu. Marx je to adaptirao na povijest, a Darwin na prirodu. Što se tiče fakta koji Svijet komentira kao slom komunizma, odnosno raspad Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka, prema ovim naučnicima to je samo "poraz jednog pogrešnog komentiranja marksizma". Sve dok postoji dijalektički materijalizam, postojat će i marksistički politički pristup.

Ovo mišljenje brane i mnoge organizacije i intelektualci u Svijetu koji još vjeruju u komunizam. Ovi aktualni komunisti su, dok je još postojao Sovjetski Savez i Istočni blok, odvojili marksističku ideologiju od komunističkih režima u ovim zemljama. Aktualne komunističke režime su nazivali praktičnim socijalizmom, odnosno "realsocijalizmom", a zauzvrat tome, smatrali su da socijalizam kao idologija nije u vezi sa tim režimima i da će on ostati u slučaju da se ovi režimi raspadnu.

A danas ovu tvrdnju oni aktualiziraju na jedan efektniji način. Njihova tvrdnja glasi: Jedno društvo, prema Marxu, mora proći kroz određene faze. Prvo se mora živjeti kapitalizam, nakon njega socijalizam i na kraju se mora napredovati ka komunizmu. Međutim, u Sovjetskom Savezu i ostalim komunističkim režimima XX stoljeća desio se nagli prijelaz iz poljoprivredne zajednice u socijalizam. Preskočen je kapitalizam kao prijelazna faza ka socijalizmu. Prema tome, neuspjeh ovih režima je prirodan, smatraju marksisti. Uporedo s prihvatanjem kapitalizma od strane tih zemalja, dogodit će se "kapitalistička etapa", o kojoj je govorio Marx, a nakon toga će doći socijalizam, jači i postojaniji.

Ovaj komentar danas prihvataju mnogi koji i dalje vjeruju u marksizam. A među njima mjesto zauzima široka lepeza kadra, od vodećih američkih naučnika, poput Stephena Jay Goulda, do evropskih komunističkih partija, od marksističkih intelektualaca i novinara do separatističko-terorističkih komunističkih organizacija.

Prema tome, krajnje je pogrešno misliti da je raspadom Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka komunizam pokopan u prošlost i da više ne predstavlja opasnost po Svijet. Komunizam je plitička teorija dijalektičkog materijalizma. Dok živi dijalektički materijalizam, živjet će i komunizam. Ako je jedna filozofija snažno prisutna u jednom društvu, onda je samo "pitanje pronalaska prikladnog okruženja" da bi ona bila efektna sa političkog aspekta. Ako dijalektički materijalizam živi kao jaka i raširena filozofija, onda, također, i komunizam, kao njegova politička dimenzija, pronalaskom prikladnog okruženja, može doći u stanje efektne moći.

Generalno, u Svijetu danas vlada jedno veoma izraženo povjerenje u liberalnu ekonomiju i demokraciju. Međutim, potencijalna međunarodna kriza, koja bi se dogodila u sistemu liberalne ekonomije, u trenutku može izmijeniti psihologiju i tendencije ljudi. Zapravo, primjeri toga su zabilježeni u prošlosti. U ishodu "Velike krize" 1929. g. u cijelom Svijetu je nastao veliki ekonomski haos, koji je naglo povećao popularnost komunističkih i fašističkih partija. Komunistima, koji "Veliku krizu" komentiraju kao "kolaps kapitalističkog sistema", ukazala se prilika mnogo lakšeg utjecaja na mase.

Osim toga, komunisti čak i sada posjeduju značajnu moć u Svijetu, a naročito u zemljama Evrope. I dalje su veoma jake komunističke partije Francuske i Italije, koje na gotovo svim izborima ostvaruju prilično visok broj glasova. U skoro svim zemljama bivšeg Istočnog bloka postoje socijalističke partije na čijem čelu se nalaze bivši komunistički kadrovi i koje, također, iza sebe imaju krajnje brojnu glasačku populaciju. Jedna međunarodna ekonomska kriza poput one iz 1929. g. o kojoj smo maločas govorili, ove zemlje s lahkoćom može baciti u naručje aktualnih socijalističkih partija, a nakon toga i u naručje komunističkog režima.

Rusija: korak naprijed, dva natrag!

Situacija u Rusiji je još alarmantnija. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. g., ova zemlja je, u biti, načinila prijelaz u fašizam, a ne u demokraciju. Jeljcin, koji je za vrijeme svoje vladavine tenkovskom paljbom zasipao Dumu (ruski parlament), i njegov nasljednik Putin posjeduju, u pravom smislu riječi, fašistički karakter i način upravljanja.

Što se tiče komunizma i fašizma, dviju ideologija koje naizgled zauzimaju mjesto na potpuno oprečnim krajevima političke lepeze, između njih postoji veoma tanka nit razdvajanja. Obje ove ideologije su sličnog socijalnog i etičkog sklopa i imaju sličan model lidera. Zapravo, obje su u političkoj nauci uvrštene u istu kategoriju kao "totalitarne ideologije". Totalitarizam je model koji državom i društvom vlada presijama, zastrašivanjem i propagandom i koji se najsvirepijim metodama obračunava sa svojim neistomišljenicima.

Ruska politička kultura i režim se znatno promijenio nakon 1991. g. Sa komunizma se prešlo na jednu vrstu fašizma, koji se zasniva na savezu država-mafija, što, kao što smo već rekli, u osnovi ne predstavlja neku značajnu promjenu. Stvarne promjene nastale su u ekonomiji i socijalnoj strukturi. Pojavilo se veoma mnogo bogataša skorojevića, velikom dijelu populacije je opao životni standard, između bogatih i siromašnih je nastao veliki jaz, koji je u konstantnom porastu. Rusijom je zavladala struktura "divljeg kapitalizma", nalik onome u Engleskoj XIX stoljeća. Što se tiče mafijaških organizacija, koje su se pojavile uporedo sa slabljenjem centralističkog autoriteta države, one čine svojevrsnu "feudalnu strukturu".

Zanimljivo je da, prema marksizmu, obje ove strukture obrazuju uvjeti koji prethode revoluciji. Dakle, postojeće rusko ustrojstvo je, sa marksističkog stajališta, "predkomunističko" ustrojstvo. Komunisti, koji u Rusiji još imaju visok procent glasova i koji su, povrh svega, utjecajni u državnom mehanizmu, postojeće stanje ocjenjuju na taj način. Moguća mađunarodna kriza, koja bi poljuljala povjerenje u liberalnu ekonomiju i demokraciju, ovu komunističku teoriju bi mogla pretvoriti u praksu i veoma lahko bi se Rusija mogla ponovo naći pod komunističkim režimom.

Zapravo, u ovom trenutku se pred nama javlja jedna od podmuklih taktika komunizma. Komunisti rade na "uspostavi reda" koji je, po njihovom mišljenju, narušen uslijed poremećenog povijesnog redoslijeda (prijelaz sa kapitalizma na komunizam). Iz tog razloga su ruski narod predali u ruke mafiji i pripremili okruženje za oživljavanje klasičnog kapitalizma. Ovim namještenim sistemom oni iznuruju svoj narod i rade na tome da ga privoli da zaključi kako nema drugog rješenja osim komunizma.

S druge strane, komunizam potajno nastavlja svoje bivstvovanje. Sav postojeći kadar čine bivši komunisti. I, obrazovane Marxovim dijalektičkim materijalizmom, ove osobe nisu odustale od snova o komunizmu. Naprotiv, oni koji vjeruju da komunizam treba doći nakon kapitalističkog stadija, dok se ne ispuni jedan uvjet prelaska na "komunizam", oni ostaju posmatrači dešavanja kapitalizma. Zbog toga što su istinski komunisti, oni sada brane i provode kapitalizam.

PODMUKLA TAKTIKA DIJALEKTIČKOG MATERIJALIZMA: JEDAN KORAK NAPRIJED, DVA KORAKA NATRAG

U velikoj zabludi su oni koji danas vjeruju da je komunizam, koji svoju snagu crpi iz darvinizma, poražen prije nekoliko godina i da više ne predstavlja opasnost. On i dalje jeste opasnost - zato što on nije srušen, već je, u skladu sa najosnovnijim principom dijalektičkog materijalizma, načinio dva koraka natrag.

Prema ovom osnovnom principu "Korak naprijed, dva natrag", koga je Lenjin obradio u svojoj istoimenoj knjizi, komunisti, čineći po potrebi nekoliko koraka natrag radi postizanja svoga cilja, izgledaju kao da su se udaljili od svog cilja. Iz tog razloga, u komunističkoj Kini su se djeca podučavala "dijalektičkom putu hoda" koji se zasniva na temelju tri koraka naprijed, dva koraka natrag.

Jedan od najkonkretnijih primjera ovoga je komunistički stav o instituciji porodice. Prema Karlu Marxu, utemeljivaču dijalektičkog materijalizma, da bi se ostvario komunizam prvenstveno je potrebno ukinuti instituciju braka. "Ukidanje porodice! Čak se i najradikalnije osobe razbjesne naspram ovog gnusnog komunističkog cilja", pisali su Marx i Engels u Komunističkom manifestu, a kasnije su, također, pokušali objasniti zbog čega je, prema njima, potrebno ukinuti ovu instituciju. Iznijeli su da se "buržoaska porodica" zasniva na kapitalu i privatnoj zaradi; govoreći da će nestati i porodice kada se ukine privatni kapital i zarada (kada se, dakle, ostvari komunistička revolucija), tvrdili su da će "prirodno nestati i buržoaske porodice kada nestane njezinog partnera".

U svojoj knjizi Porijeklo porodice, privatne svojine i države Friedrich Engels je nastojao prikazati porodicu kao vještačku instituciju koja nije postojala u prvim etapama historije čovječanstva, koja se pojavila kasnije kao instrument eksploatacije. Prema ovoj Engelsovoj filozofiji, uporedo sa komunističkom revolucijom ukinut će se i država i privatna svojina, ali i porodica.

Da bi postigli ove svoje ciljeve, komunisti nastupaju po mjeri načela dijalektičkog materijalizma. Da bi ukinuli instituciju porodice, oni imaju potrebu za snažnom državom. Međutim, za postizanje jake države, potrebno je prvenstveno imati jaku instituciju porodice. Iz tog razloga, čineći korak natrag, oni jačaju porodicu. Na osnovu toga jača komunistička država, nakon čega, u narednom stadiju, rade na potpunom ukidanju institucije porodice.118

Kao što se razumije iz ovog primjera, javnost se ne bi trebala zavaravati komunističkim sloganima poput "komunizam je poražen", "ojačale su porodične veze u Rusiji" i sl. To je taktika dijalektičkog materijalizma, koju je Lenjin istakao knjigom Jedan korak naprijed, dva koraka natrag. Komunizam mijenja boje kao kameleon, čeka da se pripremi pogodan teren. Iz tog razloga, neizostavno je potrebna idejna borba protiv dijalektičkog materijalizma, kao osnove filozofije komunizma, i darvinizma, kao njegova navodno naučnog oslonca. U protivnom, komunisti čekaju u zasjedi - da bi načinili krvave i surove korake naprijed.

Sa aspekta ovih ljudi, koji su prihvatili principe dijalektičkog materijalizma, za postizanje krajnjeg cilja veoma je jednostavno jedan dan izgledati kao komunist, a drugi dan kao fašist. Zapravo, i fašizam i komunizam u biti imaju isti cilj: zlostavljanje naroda... Kao što smo već rekli, razlika je samo u onoj tankoj niti razdvajanja. Svoju tiraniju komunizam obavlja podmuklo i pod sloganima "humanosti". Komunizam uvijek pronađe opravdanje svoje tiranije i vandalizma.

Iza svih ovih tajnovitih zavjesa, komunizam je i dalje na vlasti u Rusiji; ruska država ima ustrojstvo klasičnog komunizma. Rusija, koja drži vojnu kontrolu turskih republika, nije se promijenila; Sovjetski Savez de facto još postoji. Okorjeli komunistički kadar vidno tlači narod u jednom kapitalističkom okruženju; štaviše, nastavlja se sa učestalim ateističkim i amoralnim podukama, koje će rezultirati vidnim udaljavanjem naroda od etičkih vrijednosti. Računa se da neće biti nikakvog razloga da zajednica, koja je zanemarila Božije postojanje, ne prihvati komunizam.

Ruski komunisti, koji na protestne marševe i danas izlaze sa posterima Staljina i Lenjina u rukama, posjeduju moć koja se ne smije zanemarivati ni ponižavati. Raspad Sovjetskog Saveza 1991. g. vide, kao što je to i Lenjin naglasio u svojoj knjizi iz 1904. g. Korak naprijed, dva natrag, kao trenutačno povlačenje natrag na putu koji vodi ka konačnom cilju. Lenjin je u aktualnoj knjizi napisao i slijedeće:

Jedan korak naprijed, dva koraka natrag... to se dešava u životu pojedinca, u historiji nacija i razvoju partija. Ali, bila bi najzločestija podlost sumnjati u principe revolucionarne socijaldemokracije, da će proleterska organizacija i partijska disciplina, na kraju krajeva, ostvariti potpunu pobjedu.119 

Mao živi!

Istočna Evropa i Rusija, koje smo do sada razmatrali, predstavljaju primjere mogućnosti ponovnog aktiviranja komunizma koji je poražen 90-ih godina. Postoji, međutim, jedna verzija komunizma koja nikako nije poražavana i, pod jednom slikom kapitalizma, nastavlja svakodnevno jačati. Ova verzija je, u isto vrijeme, i najgora i najbrutalnija verzija komunizma: maoizam.

Sovjetski Savez se raspao 1991., nakon toga su demontirani svi, po cijeloj zemlji razasuti, kipovi Lenjina i Staljina: Rusija je zvanično napustila komunizam. Međutim, nešto slično se nije dogodilo u Kini. Ovom zemljom još i danas, i nakon Maove smrti 1976., vlada komunistička partija. Kina je prihvatila pravila kapitalističke ekonomije i na taj način ostvarila veoma veliki ekonomski razvoj, ali je politički sistem i dalje ostao komunistički. A Mao, krvavi ubica desetina miliona Kineza, zanimljivo, i dalje se od strane Kineza doživljava gotovo kao svetac.

U tekstu pod naslovom "Mao lives!" (Mao živi!) časopis Time je, u svom broju od 10. januara 1994. g., ovu masovnu tendenciju maovske orijentacije formulirao kao "maomanija" i naveo slijedeće:

Za obične Kineze Mao je još sfinga, idol koji ima stotinu različitih lica. Kao sveta knjiga, njegove riječi se citiraju na svakom mjestu. (...) Kolekcionari sakupljaju kasete koje sadrže njegove govore, a amblemi, značke, knjige i upaljači sa Maovom slikom se toliko prodaju da proizvodnja ne uspijeva udovoljiti potražnji. Pet hiljada zlatnih sahata sa dijamantima, izrađenim u povodu Maovog rođendana, prodaju se po 1500 dolara - trideset puta skuplje od prosječne plate. (...) Grad Šaošan, rodno mjesto "Velikog Kormilara" (Maoa), koji se nalazi na jugu srednjeg dijela pokrajine Hunan, samo je 1992. g. ugostila milion Maovih "hodočasnika". Grad je, također, proteklih dana izgradio i otvorio 10 metara visoku, ogromnu bistu svog sina ljubimca.120

U dugom tekstu pod naslovom "Mao More Than Ever" (Mao, više nego ikada) američki časopis The New Republic je 1997. na slijedeći način opisao "idol Maoa" u Kini:

Mao Tse-Tung je i dalje centralna, presudna figura političke kulture Kine: još je svojevrstan imperator, još mu se izražava duboko poštovanje i još je krajnje popularan. Dokazi toga su na svakom mjestu Kine. U jednoj anketi provedenoj 1994. g. 40% Kineza se izjasnilo da Maoa vide kao idealnog lidera, suprotno tome Deng Xiaoping (kineski lider u tom periodu) pridobio je svega 10% glasova. Yan Jiagi, jedan od bivših članova kineske Akademije socijalnih nauka, u izjavi datoj časopisu Asiannews, rekao je da "današnja omladina ne zna Maove pogreške ili ih ne shvataju ozbiljno. Misle da je on bio veliki lider i znaju samo za Dengove propuste."

U ruralnim zonama, u pokrajinama Fujian i Guangdong, u Maov spomen izgrađeni su novi i veliki hramovi, a još jedan novi gradi se u području sjevernog Shaanxia. Partijski službenici i seljaci, koji veoma često obilaze ove hramove, vjeruju da je Mao svemoguć, od toga da liječi bolesti, do garantiranja dobre žetve. Grupa radnika, koji su radili u jednoj fabrici u Sichuanu, u čast Maovog 100. rođendana 1993. g. izvršila je grupno samoubistvo. (...) Taksi vozači u Pekingu i Šanghaju lijepe Maove slike na retrovizore. Maov portret veoma često koriste umjetnici na svojim slikama; jedan njegov ogroman portret i danas gospodari trgom Tiananmen. I, što je najvažnije, na fakultetima i u pratiji, nova moda političke filozofije nije demokracija već novi maoizam.

Mao nije načinio povratak (u Kinu). On se, inače, nikada nije ni odvajao odavdje. Za razliku od Njemačke i Rusije, Kina se uopće nije obračunavala sa prošlošću, nikada nije pokazivala nastojanje "odustajanja od maiozma". Komunistička partija apsolutno ne dozvoljava ispitivanje vandalizma “Velikog skoka” 50-ih godina (kada je glad Maove proizvodnje ubila desetine miliona Kineza) ili vandalizma “Kulturne revolucije” (a to je period kada je barabrizam, koji je izbio uz stimulans države, pao na tako nisku tačku da su školska djeca podsticana na kanibalizam). Guše se pokušaji iznošenja činjenica o ovim pitanjima. Ilustracije radi, kada je časopis Šanghay univerzitet 1993. objavio da je od Maove gladi umrlo 40 miliona osoba, cijeli tiraž je naglo pokupljen...

Kineska politika (...) zasniva se na jednoj filozofiji koja ujedinjuje nacionalizam i komunizam, a to se, također, zasniva na legendarnosti Maoa, utemeljivaču ove filozofije.121

Kako onda komentirati kapitalističku tendenciju koja se pokazala u Kini nakon Maoa? Da li to znači kinesko udaljavanje od maoizma ili ekonomsko jačanje maoizma? U istom časopisu se o ovom pitanju daju slijedeći podaci:

Kult Maoa je nastavio živjeti čak i nakon okončanja “Kulturne revolucije”. Komunistička partija se nastavila intelektualno šaržitati maoizmom. Pojavile su se dvije osnovne grupe: radikalni maoisti (fanshipai) i nostalgičari (huanyuanpai). Ova druga grupa čezne za zlatnim periodom 50-ih godina. Maoisti koji su rukovodili Partijom održavali su svoju vjeru u Maoa, ali to nisu jasno očitovali zbog toga što je barbarizam “Kulturne revolucije” bio svjež u svijesti populacije. Da bi maoizam u pravom smislu procvjetao komunističkonacionalističkom filozofijom, bilo je potrebno rađanje dojma nastanka opasnosti usmjerene prema Kini, jedan događaj koji će narod ubijediti da je kineska veličina izložena iznemoglosti i da su zavjere Zapada počele bivati djelotvorne... Ovaj događaj se dogodio 4. juna 1989. kada su kineski tenkovi krenuli na studente koji su protestirali na trgu Tiananmen. Odmah nakon Tiananmena, dojam Kine gurnute u haos pružila je priliku Patiji da oživi pojam "sukoba klasa"... Predsjednik Jiang Zemin saopćio je da će Kina nastaviti sa ekonomskim reformama, ali da niko ne treba sanjati o demokratizaciji. Jiangovom naredbom, Partija je u ruralnim sredinama pokrenula "reformu misli" te organizirala obrazovne kampanje maoističkog tipa...

Mao Lives! (Mao živi!) - tako je časopis Time 10. januara 1994. g. rezimirao političku kulturu Kine.

Danas, snaga inicijative za ponovnu apsolutnu primjenu maoizma u Kini dolazi od mladih intelektualaca unutar Partije. Velikim dnevnicima, poput Narodnog dnevnika ili Traženja istine, rukovode radikalni marksisti... Ovi su 1995. i 1996. objavili "dokumente od 10 hiljada riječi" koji zagovaraju apsolutni povratak maoizmu i sukobu klasa.122 

Kao što se može vidjeti, maoizam i danas dominira Kinom, a ta dominacija nije vezana samo za starije partijske rukovodioce, koji su kao miraz ostali iza Maovog perioda, već i za mlada pokoljenja koja su se slijepo vezala za marksizam. Seljaci i neuke mase Maoa doživljavaju kao superiorno biće, a velika većina intelektualaca svjesno brane i šire marksističko-lenjinističko-maoističku ideologiju. Kineski kapitalizam koristi samo prikrivanju i jačanju maoizma.

Kina, koja sa 1.2 milijarde stanovnika predstavlja najmnogoljudniju zemlju na Svijetu, sve više jača svoju ekonomiju, a s druge strane,  pridaje veliki značaj  naoružavanju. Štaviše, računa se da će Kina u XXI stoljeću postati super sila i rival SAD-u. To što je Kina, koja posjeduje toliku moć, i danas maoistički nastrojena i što su Kinezi i dalje u jednoj "maomaniji" još jedan je pokazatelj da komunizam nije umro već da se samo prikriva.

Štaviše, ovaj skriveni komunizam, naročito maoistička verzija komunizma, je najgora, najsvirepija i najbrutalnija verzija.

Međunarodni maoistički pokret

Ne samo u Kini, Mao je živ i na međunarodnom nivou. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, većina komunista Svijeta se priklonila maoizmu. U Sjevernoj Koreji i Vijetnamu na vlasti je komunistički kadar koji vlada maoističkom ideologijom. Bitnije od toga je da, danas u različitim zemljama Svijeta postoje terorističke organizacije koje prihvataju maoizam i prolivaju krv gerilskim ratom Maovog stila. Maoističke organizacije raznih zemalja djeluju u okvirima jedne zajedničke organizacije zvane "Maoist Internationalist Movement" (Maoistički internacionalni pokret) i uživaju veliku potporu komunističkih partija Evrope.

U jednom analitičkom tekstu, objavljenom na zvaničnoj stranici Turske Republike Sjeverni Kipar, na slijedeći način se govori o maoističkom internacionalnom pokretu:

Prema podacima Međunarodnog centra za teroristička istraživanja, broj marksističko-lenjinističko-maoističkih terorističkih organizacija je u alarmantnom porastu posljednjih godina. (...) Prema izvorima koji promatraju međunarodni teror, uočeno je da se maoizam nalazi u jednoj povećanoj aktivnosti, kako u verbalnoj, tako i u praktičnoj. Na čelu organizacija i grupa u ovoj aktivnosti međunarodnog cilja, koja se vodi nemilosrdnim, krvavim, antizapadnjačkim i antidemokratskim intelektualnim sklopom, (...) nalaze se maoističke terorističke organizacije kao što su "Tamilski tigrovi" u Sri Lanki, "Jasan put" u Peruu, "Crveni kmeri" u Kambodži i organizacije i grupe za čija se imena tek počinje čuti.

Cilj maoista je širenje ideja Mao Tse-Tunga metodama krvoprolića, rušenjem demokratskih režima u matičnim zemljama, putem oružane borbe, i, umjesto toga, formiranjem marksističko-lenjinističko-maoističke države. (...) Naravno, u pozadini toga krije se stvarni veliki cilj: širenje maoizma na cijeloj planeti.

Godine 1996. maoističke terorističke organizacije Zapada i Istoka su se sastale dva puta i međusobno donijele odluku o slijeđenju zajedničke politike djelovanja. (...) Odluke koje su usvojene nakon sastanka u Americi su:

rušenje parlamentarne demokracije u državama u kojima djeluju;

da bi se ostvario cilj, ne boriti se samo protiv vojske, policije i državnih službenika;

ubijati sve protivnike, bez razlike, djecu, mlade, stare, žene;

formirati upravu, koja će biti centralistička i jedinstvena, koja se neće obazirati na ljudska prava;

dali su zakletvu da će stvoriti jednu svjetsku revoluciju, koja će biti odana marksističko-lenjinističko-maoističkoj ideologiji.

Jedna druga značajna odluka donesena na sastancima u Americi i Indiji je i odluka o formiranju centra "maoističke propagande" koji će pripremiti teren "svjetskoj revoluciji". Smatra se da ovaj centar, pod imenom Maoist Internationalist Movement (MIM), djeluje u Kanadi. Unutar okvira djelovanja "internacionalnih maoista" nalazi se i pripremanje huškačkih publikacija, koje će stanovništvo zemalja na meti podsticati na pobunu. Publikacije se prosljeđuju pristalicama, koji su u aktulanim zemljama zaduženi za njihovu distribuciju.123123

Zasnovani na konkretnim činjenicama, ovi podaci još jednom pokazuju da se maoizam nalazi u jednoj međunarodnoj aktivnosti. Internacionalna komunistička mreža, čiji se korijeni protežu do krvoločnog diktatora crvene Kine, nastavlja bivati velika opasnost po Svijet.

Što se tiče razloga nedjelotvornosti ove komunističke mreže u našoj zemlji (Turskoj), oni svakako proističu iz zdravog karaktera i vjerovanja kojim se turski narod napaja iz islama. Vjera je najveća barijera koja se ispriječila na putu komunizma i jedino zajednice koje žive u jednoj iskrenoj predanosti vjeri mogu se odbraniti od komunističkog huškanja i smicalica. Pobožni turski narod osujetio je sva nastojanja komunizma da se prihvati na tim prostorima, u skladu sa Ataturkovom izjavom da je "komunizam najveća opsnost po turski svijet i treba ga uništiti gdje god da se uoči",124 komunizam i filozofija dijalektičkog materijalizma u Turskoj nikada nije naišla na plodan teren. Sa svojim zdravim karakterom, turski narod će biti prethodnica borbe koja se u XXI stoljeću u cijelom Svijetu vodi protiv materijalizma.

Zaključak

Komunizam još živi, i to ne daleko, već tik uz nas. Nije teško da na vlast u velikom dijelu Istočne, čak i u određenim zemljama Zapadne Evrope dođu komunističke ili socijalističke partije. Postoji mogućnost, ako se stvore povoljni socijalni uvjeti, da ove partije, koje bi došle na vlast - na način sličan nacističkom, jer su nacisti na vlast u Njemačkoj došli putem izbora 1933., ali su, nakon toga, formirali diktaturu - formiraju jedan postojaniji komunistički režim. Rusija je već doživjela jedno talasanje od komunizma prema fašizmu i divljem kapitalizmu, međutim, zbog tanke linije razgraničenja između ovih ideologija, može se, u ishodu jednog novog socijalnog pomjeranja, dogoditi ponovni povratak komunizmu. Kina i dalje Maove ideje doživljava kao jedino ispravne. O očitom utjecaju komunizma u još komunističkoj Kubi, Sjevernoj Koreji i Vijetnamu, izlišno je govoriti.

Savremeni komunizam je u opticaj stavio taktiku "jedan korak naprijed, dva natrag" i načinio korak natrag. Iz tog razloga u različitim zemljama svoju aktivnost provode pod različitim imenima i daju imidž nepostojanja komunističke opasnosti. Međutim, tvrdnjom dijalektičkog materijalizma o "sukobu", komunizam je za cijelo čovječanstvo, u svim uvjetima, nepresušni "vulkan koji bljuje krv". U bilo kom obliku i pod bilo kojim imenom, nemoguće je da ljudima priredi bilo što drugo osim tiranije i belaja - zbog toga što dijalektički sukob vide kao beskompromisni zakon povijesti.

Što se tiče mjera predostrožnosti naspram ove opasnosti, one se nalaze u preventivnom isušivanju baruštine koja proizvodi ovu opasnost. U suprotnom, boriti se sa pojedinačnim komarcima, odnosno pristalicama komunizma, neće biti dovoljno u kontekstu trajnog oslobađanja od ove nesreće. Sve dok se ne isuši baruština, komarci će povećano nastaviti sa razmnožavanjem.

Koji je način isušivanja ove baruštine?

Darwinova teorija evolucije je zajednički oslonac marksizma, marksizm-lenjinizma, maoizma ili bilo koje druge verzije komunizma, pa čak i fašizma. Analizirali smo u prethodnim poglavljima: ova teorija, slijedom Marxove formulacije, "osnova je komunizma sa aspekta prirodnih nauka". Sa aspekta učenja dijalektičkog materijalizma, Engels je Darwina vidio u istoj ravni sa Marxom. Lenjin i Trocky su inspirirani Darwinom, Staljin je postao ateist, zato što je pročitao Darwina, i to, štaviše, dok je još bio mladi sveštenik. Intelektualne osnove Maoa i kineskog komunizma u potpunosti su skivene u darvinizmu. Herbert Marcuse, lider marksističkog pokreta studenata iz 1968. koji je potresao Svijet, također je ideolog koji je bio pod utjecajem darvinizma, a naročito je bio inspiriran Darwinovom idejom o "opstanku pogodnih".125 Navodeći socijaliste, koji su izabrali darvinizam kao svog vodiča, pred nama se javlja široka lepeza poput revizionističkih marksista, kao što su Karl Kautsky i Eduard Bernstein, utemeljivača poznatog "Fabian Society", koji se smatra izvorom engleske ljevice.126

Bez darvinizma nema ni komunizma. Prema tome, jedini efikasan način borbe protiv komunizma, koji je u toku XX stoljeća odnio preko 100 miliona života i koji je još  u podmuklom organiziranju i jačanju, jeste pobijanje darvinizma na naučnom i idejnom polju. Kada se argumentirano iznese da je darvinizam teorija koja je naučno u potpunosti poražena, da živa bića nisu nastala evolucijom, već da ih je besprijekorno savršeno stvorio dragi Bog, neće više biti ni Marxa, ni Lenjina, ni Maoa, a ni krvoločnih militanata koji njihove postere lijepe svuda okolo.

Nestankom darvinističkih obmana, gašenjem "vulkana koji bljuje krv", odnosno komunizma,  s jedne strane, bit će povod i da se ljudi vrate Bogu, svom stvarnom Gospodaru i Stvoritelju, i da žive prema etičkim normama koje On upućuje. Tako će ljudi, kao što se  naređuje u narednom ajetu, postići spokojstvo i mir:

O, vjernici, živite svi u miru i ne idite stopama šejtanovim; on vam je, zaista, neprijatelj otvoreni. (Al-Baqarah, 208)

 

BILJEŠKE

116. Alan Woods and Ted Grant. "Marxism and Darwinism", Reason in Revolt: Marxism and Modern Science.

117. Daniel C. Dennett, Darwin's Dangerous Idea: Evolution and the Meanings of Life, Touchstone, New York, 1996, str. 309

118. Dr. Fred C. Schwarz, Kako komunisti lažu, Istanbul, 1976, str. 215-216

119. Viladimir Ilič Lenin, Bir Adim ileri, iki Adim Geri, prev. Yurdakul Fincanci, Sol Yayinlari, mart 1979, 4. izdanje, str. 267

120. James Walsh, "Mao Lives!", Time, 10 januar 1994

121. Jacob Heilbrunn "Mao More Than Ever, The New Republic, april 21, 1997

122. Jacob Heilbrunn "Mao More Than Ever, The New Republic , april 21, 1997

123. http://www.pubinfo.gov.nc.tr/h040199b.htm

124. Faruk Sukru Yersel, Eskišehir Gazetesi, 1926

125. Robert M. Young, Darwinian Evolution And Evolution And Human History, Radio talk given in an Open University course on Darwin to Einstein: Historical Studies on Science and Belief, 1980

126. Robert M. Young, Darwinian Evolution And Evolution And Human History, Radio talk given in an Open University course on Darwin to Einstein: Historical Studies on Science and Belief, 1980

7 / total 7
|
Knjigu “Komunizam u Zasjedi” Haruna Jahje možete čitati online, podijeliti na društvenim mrežama kao što su Facebook i Twitter, sačuvati na svoj kompjuter, korisiti u svojoj zadaći i drugim radovima, i objavljivati, kopirati i reproducirati je na svojoj web stranici ili blogu bez ikakve naknade, uz jedinu obavezu navođenja ove stranice kao izvora.
O ovoj stranici | Postavi kao pocetnu stranicu | Dodajte u favorite | RSS Feed
Sav materijal koji se nudi na ovoj stranici se moze kopirati i iskoristiti pod uslovom da se prikaze izvor
(c) All publication rights of the personal photos of Mr. Adnan Oktar that are present in our website and in all other Harun Yahya works belong to Global Publication Ltd. Co. They cannot be used or published without prior consent even if used partially.
© 1994 Harun Yahya. www.harunyahya.com
page_top