BS.HARUNYAHYA.COMhttp://bs.harunyahya.combs.harunyahya.com - Članci - Zadnje dodanibsCopyright (C) 1994 bs.harunyahya.com 1BS.HARUNYAHYA.COMhttp://bs.harunyahya.comhttp://harunyahya.com/assets/images/hy_muhur.png11666Svrgavanje darvinizma kroz kršćansko-muslimansko zajedništvo

Nakon krvavog napada na kršćane u kojem su poginule desetine ljudi, još jednom smo se uvjerili da se muslimani i kršćani moraju ujediniti u borbi protiv nepravde, nereda i targetiranja nevinih ljudi širom svijeta. Zlo koje je odgovorno za ovo strašno djelo zahtijeva još krvoprolića i nastavlja da spletkari protiv vjernika, bez obzira što se radi o ženama, djeci ili starijim osobama. Takva brutalnost je jasna demonstracija materijalističke filozofije koja ne pridaje vrijednost ljudskom živitu i smatra da su postojanje sukoba i neprijatelja svrha samog postojanja. Skrivajući se iza brojnih izgovora, napadači aktivno planiraju kako da započnu još obimniji konflikt među vjernicima.

Suradnja u svrhu ljubavi

Ipak, napori koji se ulažu za ostvarenje suradnje zbog intelektualnog jedinstva, ljubavi i saosjećanja među dobrim ljudima će biti pravi put da se u potpunosti iskorijene mržnja i neukost. Islam obezbjeđuje zakonske okvire za ujedinjenje muslimana, kršćana i Jevreja u vjeri oko zajedničke im Božije riječi. Religija u svojoj srži sadrži ljubav i bratske odnose među svim ljudima, tako da je istinski može doseći jedino uklanjanjem materijalističkih neukih stavova i ideja, te intelektualnim putem.

Zato je 2. Međunarodna konferencija o porijeklu života i univerzuma, koja se nedavno održala u Istanbulu, ostvaria je mnogo više od onoga što se od nje očekivalo jer su se kršćanski i islamski učesnici ujedinili oko stave da ojačaju svoju suradnju u službi Boga, srdačno, dobronamjerno i prijateljski, koristeći se razumom i naukom.

Suradnja radi kreacionizma

Predstavljajući svoja višegodišnja istraživanja putem lijepo izloženih fosila, knjiga i postera u sali za konferencije, naučnici su pružili precizne dokaze Božijeg stvaranja, kreacionizma, kao i ukazali na lažnost darvinizma u svojim obraćanjima visoko obrazovanoj publici. Kao odgovor na pitanje “odakle je nastao život?” Fondacija za tehnička i naučna istraživanja je pripremila podijum da naučnici slobodno mogu iznijeti svoje dokaze u polju biohemije, informatike, genetike, molekularne biologije, imunologije, psihijatrije, sociologije i neurologije.

Dr. Fazale Rana iz “Razloga za vjeru”, prominentne kršćanske organizaije iz Kalifornije, potvrdio je svoju vjeru u Stvoritelja riječima: “Ubjeđen sam da hemijski i fizički procesi sami po sebi ne bi mogli stvoriti život. To otkriće, zajedno sa elegantnim dizajnom i biohemijskim sistemima, me je natjeralo da zaključim da, isključivo iz intelektualnih razloga, Stvoritelj zaista mora postojati i mora biti odgovoran za nastanak života.”

 

Također iz iste institucije, Dr. Anjeanette Roberts, koja je svojom posvećenošću i vjerom, iz biblije citirala dio koji navodi Božije znake stvaranja kuda god da pogledamo: “Nebesa objavljuju slavu Božju, o djelu ruku Njegovih govori svod nebeski. Dan svaki o tome govori, noć svaka znanje otkriva. Nema tu govora, nema tu riječi, od njih se glasa ne čuje. Po cijeloj su zemlji rastegnuli mjerno uže svoje i riječi su njihove šiom svijeta otišle.” (Psalm 19:1-4)

Dr. Alberto Cossano, također, je naglasio nesvodljivu kompleksnost živih organizama poredeći “biološke procese koji se odvijaju u ćelijama u našim tijelima” sa softverskim aplikacijama i kompjuterskim programima, gdje svi dijelovi moraju biti ispravni kako bi cjelina bila funkcionalna.

Sociolog Dr. Fabrizio Fratus iznio je efektivan stav protiv materijalističke ideologije, naglašavajući odgovornost za uspostavljanje “sistema sa različitim vrijednostima zasnvanih na stavu zajedništva i solidarnosti, kako Bog i naređuje.” Kritizirao je Darvinovu teoriju riječima: “za materijaliste, priroda je beskrajna borba za preživljavanje, borba pritiv svoje i protiv drugih vrsta koju svako živo biće mora konstantno održavati.”

Nasilje evolucije

Teorija evolucije, za razliku od kreacionizma, poriče postojanje duše i posmatra čovjeka samo kao funkcionalalan aparat napravljen od materije, te drži da je svijet arena za borbu za opstanak. Kao što Prof. Paolo Cioni kaže: “Um se, posljedično tome, od strane vodećih materijalista, posmatra tek kao nusprodukt moždane aktivnosti.” Tvrdnja da je čovjek samo proizvod materije i ništa više ne ostavlja prostora za vrijednosti poput prijateljstva, oprosta, samopožrtvovanja ili saosjećanja kojima bi se težilo.

Zapravo, neukost i filozofija brutalnosti, ratovanja, mržnje i konflikta na kojima se temelji Darvinova teorija su uzroci napada prošle sedmice, sedmica prije toga, i svih krvoprolića s kojima smo suočeni. Jednom kad ljudski rod shvati da nas je Bog stvorio sa specijalnom svrhom na ovom svijetu, da živimo u miru, harmoniji i ljubavi sa svim drugim ljudima, ove konstantne nevolje će prestati.

Sukladno tome, Mr. Jeff Gardner, koji je održao govor na zatvaranju konferencije, elaborirao je ovu činjenicu slijedećim riječima: "Moramo prihvatiti da nas naša zajednička, božanska priroda ujedinjuje. Božanska humanost koja nam je podarena svima božanskim pravom kroz samo Njegovo - Božije stvaranje.”

Stvaraoci mržnje i oni koji teže da se krvoprolića i nasilje nastave neće više uspijevati naći sljedbenike jednom kada se egoizam i okrutnost materijalističke ideologije iskorijene iz svijesti ljudi.

Christian Media Magazine:

http://christianmediamagazine.com/darwinism-debunked-through-christian-muslim-alliance/

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/253997/svrgavanje-darvinizma-kroz-krscansko-muslimanskohttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/253997/svrgavanje-darvinizma-kroz-krscansko-muslimanskohttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/christian_media_adnan_oktar_darwinism_debunked_through_christian_muslim_alliance_2.jpgSat, 29 Jul 2017 23:33:31 +0300
Vodeći zdravstveni problem u porastu širom svijeta: depresija

Depresija je rasprostranjena bolest u današnjim društvima i naziva se "kuga našeg doba" zbog svoje destruktivne moći. Oštećujući duhovno i fizičko zdravlje osobe, uznemiravajući radni život, društvene i porodične odnose, javlja se kao problem koji ljudima čini izuzetno teškim funkcionisanje u svakodnevnom životu. To je poremećaj koji negativno utiče na svaki aspekt života, od misli, emocija i ponašanja, preko ishrane i navika spavanja, pa do posla i veza. To je stanje psihološkog kolapsa koji utiče na sve, bez razlike između bogatih ili siromašnih, neukih  ili prosvjetljenih, mladih ili starih, muškaraca ili žena.

Depresija može pretvoriti život dobro obrazovane, dobrodušne, optimistične, ljubazne i prelijepe žene koja je majka dvoje djece, poštovana od svoje porodice i onih oko nje, koja cijeni umjetnost, izbjegava nesuglasice i koja ima sve što joj je u životu potrebno - u noćnu moru.

Također, može oteti život mladom biznismenu koji je inteligentan, uspješan, bogat, vrijedan, ambiciozan, profesionalan, otvoren, snažan u društvenim odnosima, višestruko i redovno vježba, i izvrnuti ga naopako.

Većina ljudi možda misli da je nemoguće da pojedinci sa takvim povoljnim predispozicijama pate od takvog psihološkog poremećaja. U stvarnosti, sasvim je moguće naći takve ljude među onima koji pate od depresije i pričaju svoje priče o svojim iskustvima sa ovim poremećajem.

Prema nedavnom izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) iz 2017. godine, 322 miliona ljudi širom sijeta pati od depresije, drugim riječima, 4,4 % svjetske populacije. Ova brojka je toliko značajna da to znači da je depresija najčešća bolest našeg svijeta. Zato je WHO 7. aprila odredila dan Svjetskog zdravlja sa depresijom kao temom ove godine, da bi skrenula pažnju na ozbiljnost problema.

Opet, neki statistički podaci iz izvještaja su važni u pogledu razumijevanja veličine problema. Izgleda da depresija ima trend rasta širom svijeta, uključujući najsavremenija društva i razvijene zemlje našeg doba, toliko da stopa rasta između 2005. i 2015. godine iznosi 18,4%, što je značajan skok. Depresija je češća kod žena (5,1%) nego kod muškaraca (3,6%). Žene su više pogođene negativnim posljedicama ove bolesti. Osim toga, učestalost ovog oboljenja je veća kod starijih nego kod mladih; Najugroženiji ljudi su oni dobi između 55 i 74 godina starosti. Prema izvještaju, među nefatalnim bolestima, grupa bolesti koja izaziva najveći gubitak zdravlja su depresivni poremećaji.

Pri tome, još jedna alarmantna pojava jeste rekordan porast upotrebe antidepresiva i njihove konzumpcije kao da su ti lijekovi dio dnevne ishrane. Prema studiji koju je uradio američki Nacionalni centar za statistiku zdravstva (NCHS), kada se poredi period 1988-1994 i 2005-2008, stopa povećanja upotrebe antidepresiva u svim starosnim grupama u SAD je oko 400%. Među najčešće korištenim lijekovima na receptu u SAD, antidepresivi su na vrhu.

Depresija je često praćena tugom, žalošću, nelagodom, iscrpljenošću, ravnodušnošću, nemirom, očajem, beznadežnosti, nervozom, napetosti, prazninom, bezvrijednošću i krivicom, uz pretjeranu zabrinutost, anksioznost i razne fizičke poremećaje. Ono najopasnije u ovome su, zapravo, suicidalne misli, koje počinju obuzimati pacijentov um u kasnijim stadijima bolesti. Ozbiljnost situacije se može razumjeti jasnije posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da milioni ljudi pokušavaju da izvrše samoubistvo svake godine, oko 800.000 njih i izgubi život, a prema izvještaju SZO, depresija je glavni pokretač samoubilačkih misli.

U borbi protiv depresije, redovno vježbanje, zdrava ishrana, redovan san, pozitivne promjena načina života, upotreba antidepresiva pod nadzorom ljekara specijaliste i podrška u vidu psihološkog liječenja može biti od koristi. Ali kao definitivno rešenje, uslovi koji postavljaju osnovu za depresiju moraju biti eliminisani.

Danas su društva pod uticajem stroge, hladne i ljubavi lišene atmosfere. Većina ljudi ima ogromnu sklonost ka sebičnosti, neosjetljivosti, mržnji, netoleranciji, neljubaznosti i konkurenciji. Većina ljudi više voli da radi ono što odgovara njihovim interesima, a ne njihovoj savjesti. Takav trend egocentrizma donosi nemir, zamor i napetost.

Ova osjećanja nisu tip osjećanja koje ljudsko tijelo može izdržati. Imati raspoloženje kontradiktorno čovjekovoj prirodi uzrokuje poremećaje u zdravlju uma, duha i tijela. Drugim riječima, dok su ljudi lišeni ljubavi, moralnih i duhovnih vrijednosti, približavaju se depresivnim poremećajima i psihološkim problemima. Ljudska duša ima dispoziciju koja ostaje zadovoljna sve dok je u potrazi za dobrotom, ljepotom i ljubavlju.

Usrećiti dijete koje je u stanju potrebe, umjesto da ga ignorišemo ili pomaganje siromašnom umjesto da ostanemo ravnodušni, stvarni su izvori najljepše radosti i sreće. Ljudska duša mora stalno biti hranjena samopožrtvovanjem, ljubavlju, moralnom i duhovnom ljepotom. U svakom pogledu, kvalitetan život se može postići na ovaj način. Egocentričan život u kojem stalno dominira bijes i mržnja nije pravi način života. Činjenica da većina ljudi čini ovu grešku nikoga ne bi trebalo prevariti. Ljudi mogu lako omogućiti da ljubav i mir prevladaju u njihovim srcima. Konflikti i kontradiktornost materijalističkog svijeta neće donijeti vrhunski kvalitet života ljudima, već naprotiv, samopožrtvovanje koje ljudi učine. U društvu koje razumije da svijet nije mjesto borbe, već ljubavi, poremećaji kao što je depresija će nestati u potpunosti.

Članak Adnana Oktara u američkom Herald Tribune-u & Rijadskoj viziji:

http://ahtribune.com/world/1691-depression.html

http://www.riyadhvision.com.sa/2017/06/06/the-leading-health-problem-worldwide-on-the-rise-depression/

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/253994/vodeci-zdravstveni-problem-u-porastuhttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/253994/vodeci-zdravstveni-problem-u-porastuhttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/american_herald_tribune_adnan_oktar_the_leading_health_problem_worldwide_on_the_rise_depression2.jpgSat, 29 Jul 2017 23:30:27 +0300
Objaviti rat terorizmu, ali kako?

RADIKALIZAM je kuga koju potiče nasilje. Kao rezultat pogrešnih i napadnih politika u posljednjih 20 godina, postao je jači. Ratovi Sjedinjenih američkih država (SAD) u Afganistanu i Iraku su započeti u svrhu borbe protiv terorizma. No, metode koje podrazumijevaju nasilje i bijes, a koje su bile glavna strategija borbe protiv radikalizma, su i dozvolile ovoj kugi da se raširi i da se ukorijeni.

Trenutno se SAD suočavaju s ovom greškom koju su napravile u prošlosti. Predsjednik Trump je privremeno zabranio ulazak državljana sedam država u SAD iz sigurnosnih razloga. Međutim, ove ratove treba sagledati temeljno u kontekstu odluka i njihovih posljedica.

Prvo, treba primjetiti da je Trump lider s kakvim bi se muslimanska zajednica koja iskreno teži  miru trebala udružiti. Trumpova poruka nije ni zagonetna niti teška za shvatiti, s obzirom da zapravo zauzima strog i čvrsti pristup protiv radikalizma.

Radikalni teroristi koji konstantno spremaju nasilje u ime religije u svojim mračnim i bijesnim umovima, prepunim nasilja i smrti, oduvijek su bili ogorčeni, ljuti i mrzili su SAD. Postoji značajan broj ljudi koji gaje takvu ogorčenost ka SAD, a ipak istovremeno u mnogome iskorištavaju benefite njihova obrazovnog sistema, socijalne skrbi, slobode, kulture, standarda i prosperiteta.

Razumljivo, Trump želi poduzeti mjere predostrožnosti da zaštiti građane svoje zemlje. Ono što je pogrešno ovdje nije njegova namjera, već mjera koju koristi.

Bombardovanje, zabrane, podizanje zidova će uvijek dati isti rezultat: mržnju. Mržnja može dovesti do ozlojeđenosti u srcima i najsaosjećajnijih muslimana koji vole SAD i koji vjeruju u prijateljske odnose s kršćanima i Jevrejima. To može dovesti do osjećaja nepovjerenja i izolacije. Osjećaj odbacivanja i nedostatka ljubavi nikada nisu konstruktivni, oni uvijek vode destrukciji.

Radikali se raduju tim podjelama i hrane se prilikom da opravdaju svoju mržnju. Dakle, izjava ili nametanje d strane SAD u ljutnji je upravo ono što oni priželjkuju.

Oni to vide kao opravdanje svog bjesomučnog nasilja i postaju još nasilniji. Time, metodologija koju je odabrao Trump ne pomaže borbi protiv terorizma, već, naprotiv, ojačava teroriste.

Terorizam je problem koji ne muči samo SAD, nego cijeli svijet. Njegovo rješenje nije u izolaciji države od ostatka svijeta. Jedino moguće rješenje je u suočavanju s njim zajedno kroz obrazovanje.

Obrazovna kampanja ne samo da bi koštala djelić onoga što bombe i zidovi koštaju, već ne bi ni ubijala ljude, uništavala gradove, što zapravo potiče terorizam. To ne bi ubilo teroriste već bi uništilo ideologiju koja ih motiviše i pokreće. Stoga bi intelektualna borba bila mnogo efikasnije i dugotrajnije rješenje. U tom smislu, Trump i muslimani koji vjeruju u mir bi trebalo da iskoriste ovu priliku. Krajnje je vrijeme da se udruže snage i da se potraži praktično, ostvarivo i naučno rješenje za terorizam.

Da bi se ovo ostvarilo, postojanje efektivnog mehanizma predsjedničkih konsultanata, a posebno savjetničkih odbora koji će razmijeniti stajališta s pouzdanim jedinicama na Bliskom istoku – je od ključnog značaja. Mehanizam evaluacije i odlučivanja zasnovani a sveukupnom utisku Trumpove partije i njegovih će eliminirati imidž „usamljenog čovjeka“ i pomoći mu da donese korisnije odluke.

Radikalizam je globalan. Baš kao što se radikali mogu pojaviti iz 7 pomenutih država. Jednako tako evropski građanin ili čak Amerikanac se mogu ispostaviti radikalnima. Ne postoji način da se riješi ovaj problem postavljanjem zabrana za pojedine države. Štaviše, prema podacima skupljenim od Alex Nowrasteha sa Cato instituta, od 1975. do 2015. godine bilo je 0 smrtnih slučajeva Amerikanaca na američkom tlu od strane inostranih terorista iz 7 država koje su pod zabranom. Kao što je vidljivo, problem nisu države, nego mentalitet sa po sebi.

Efektivna obrazovna kampanja protiv radikalizma, bijesa i mržnje bi se trebala sprovesti kod muslimana. Ideologija je ono što hrani terorizam.

So sada, ideologija je ostala jedina stavka kojom se niko nije bavio. Trump bi trebao biti prvi američki predsjednik koji će ostvariti ovo.

Uvidio bi da bi ovo proizvelo savršene rezultate.

Kao pravi muslimani, ovo priželjkujemo: SAD bi trebale nastaviti biti radosne, prosperitetne, demokratska i slobodna država. Amerika bi također trebalo da radi na rješavanju problema radikalizma sa istinskim, razumnim muslimanima. Ovo ne treba raditi postavljanjem granica i izdavanje zabrana, nego kroz ljubav, obrazovanje i nauku.

U islamskom svijetu bi bila dobra vijest ukoliko bi se Trump udružio s muslimanima u ideološkoj borbi protiv terorizma.

https://www.cazin.net/vijesti/harun-yahya-objaviti-rat-terorizmu-ali-kako/

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/244011/objaviti-rat-terorizmu-ali-kakohttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/244011/objaviti-rat-terorizmu-ali-kakohttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/cazin_net_adnan_oktar_declare_on_terror_but_how2.jpgFri, 10 Mar 2017 15:20:38 +0300
Žene bi trebale izbjegavati primitivan životni stil koji je proizašao iz izvrtanja kulturoloških vrijednosti

U današnjem svijetu koji je preplavljen nasiljem, mržnjom, sukobima i borbama, moralna degenerisanost je sve veća iz dana u dan, što prijeti da uruši sistem moralnih i duhovnih vrijednosti. Paralelno s ogromnom degeneracijom, izvrnuti društveni red gdje duhovnost, moralnost i pohvalno ponašanje nisu prisutni, počeo je prevladavati u svakom kraju svijeta. Nadalje, milioni ljudi su pod utjecajem droga, cigareta i alkohoda, te učestvuju u brojnim nemoralnim aktivnostima, poput nedopuštenih seksualnih odnosa i homoseksualizma. 

Nemoral se otvoreno prikazuje u TV programima, filmovima, printanim i vizualnim medijima, te na društvenim mrežama, a sve pod krinkom modernosti. Propaganda ogromnih srazmjera u korist ovih degenerisanih stavova širom svijeta ih naziva „slobodom, demokratijom i ljudskim pravima.“ Seksualne perverzuje i nedopušteni seksualni odnosi, ne samo da prolaze bez kritike, nego su predstavljeni kao znak hrabrosti i nametnuti od strane društva. Iskvareno ponašanje se hvali kako bi postalo atraktivnije masama. Kao rezultat ovoga, svi segmenti društva, a posebno žene i djeca, trpe negativan utjecaj ove iskvarene kulture. Žene su jedna od grupa koja je najviše pogođena.

Brojni sociolozi i kulturolozi dijele isto mišljenje: primitivan stil života koji ovakva kultura i degenerisanost proizvode ima značajan i štetan utjecaj na žene. Mnogi tvrde da ova kultura zaista značajno utječe na „primitivan trend kod žena da se pretvaraju u individue lišene zdravog razuma i karaktera koji, samim tim, treži istom i po pitanju izgleda i ponašanja.“

Očigledno je da su pojedini TV programi, koji su neki vid prozora u širi svijet, imali važnu ulogu u ovom moralnom brodolomu. Neki sadržaji na temu braka i veza otkrivaju nimalo otmjenu, oportunističku, svadljivu, tračersku i spletkarsku sliku žene. Takve emisije stvaraju negativan utjecaj na brojne sfere života, od moći rasuđivanja, preko izbora hobija, stila oblačenja, pa do međuljudskih odnosa. Sukobi koje prakticiraju oni koji prate takve emisije, uvrijedljive riječi koje upotrijebljavaju, sklonost ka novcu, pohlepa i degradacija koje odaju – čine da imidž žene u javnosti postaje sve blijeđi. S obzirom da ove emisije pružaju vrlo primitivan uzor u vidu žene koja cijeni materijalno umjesto duhovnog, koja ne voli niti poštuje ikoga i koja se brine isključivo o samoj sebi – uzrokuje ozbiljnu štetu društvenoj strukturi.

Zapravo, žene su najdragocijenija bića na svijetu. Svojom moralnošću, dubokoumnošću, svojim poimanjem čistoće i čestitosti, promišljenošću, samopožrtvovanjem, odanošću i blagošću – one su nalik nježnim cvjetovima.   

Ono što ženu čini lijepom je dubina njene duše

Zaista, istinska ljepoda žene potiče iz njene duše i njene moralnosti. Ono što njihov karakter čini superiornijim, njihove stavove impresivnim i njihove ličnosti stabilnim, jeste čistoća njihovih srca, njihova samopožrtvovana priroda, dostojanstvenost, staloženost i gracioznost. Suzdržavanje od spletkarenja, tračanja, ljubomore, nezadovoljstva, razdražljivosti, dvoličnosi i drugog nemoralnog ponašanja ih veliča. Ponašanje u skladu s moralom, plemenitošču i ljubaznošću, umjesto onako kako im egocentričnost nalaže, čini ih superiornijima. Njihovo suzdržavanje od banalnog ponašanja, laži, mizernih interesa i sarkazma, njihove pohvale drugih koji imaju dobar karakter umjesto osjećaja ljubomore prema njima – to ih uzdiže.

Ukratko, s obzirom da pokazuju najljepše manire u svakoj sredini i pod raznim okolnostima, žene zaslužuju iznimno vrijednovanje. Njihov moral krasi njihove riječi i djela, a ta ljepota se ogleda u svakom aspektu njihova života.

S druge strane, životi onih žena koje su pod utjecajem današnje degenerisane kulture su prepuni vulgarnosti i površnosti. Bezvrijednost i banalnost se očituju u njihovim stavovima i govoru. Žive gotovo u ponižavajućem stanju. Njihova duša je vječno nezadovoljna, nikada ne uspijevaju pronaći ljubav o kojoj sanjaju i poštovanje koje priželjkuju. Vode lažne živote. Poštovanje i pažnja koju prime, su samim time, neiskrene, također. Takve ljude se konstantno ponižava. Zbog njihova površnog, egocentričnog, ciničnog i agresivnog karaktera nikada ih ne poštuju ni u jednoj sredini u koju dođu. Oni žele biti ugledni i voljeni, ali nikada to ne mogu postići radi toga što površni i trivijalni ljudi nikada nisu smatrani cijenjenima u društvu.  

Vjera je jedini način da se otarase takve banalnosti i površnosti

Svako želi biti voljen i poštovan. Međutim, da bi se to dogovilo, osoba mora imati moral vrijedan poštovanja i ljubavi. Kako bi bila voljena, osoba treba biti dostojna ljubavi, da bi bila poštovana, mora imati karakter vrijedan poštovanja, da bi primila saosjećanje, samilost i posvećenost, osoba mora biti saosjećajna, milostiva i posvećena. Ovo vrijedi jednako za muškarce i žene, bez izuzetaka.

Vulgarnost i površnost nisu nešto što se može izliječiti neiskrenim naporima i privremenim mjerama. Površnost i ljigavost nisu tek nešto formalno, nego problem koji dominira umom i dušom te osobe. Dakle, nije rješenje pokušati popraviti problematično ponašanje i stavove jedan po jedan. Kako bi neko bio dostojanstven i prisvojio kvalitetne karakteristike, treba da se snažno boji Boga, da ima iskrenu vjeru i dobre moralne osobine.

Bog daje dublju duhovnu moć, snažniji karakter i pozitivan utjecaj na one koji Ga se boje, koji Ga vole i koji žive radi Njegova zadovoljstva. Takve osobe su poštovane, pa čak i vrijedne divljenja. Žena vjernica – dostojanstvena, inteligentna, dubokoumna, skromna, saosjećajna i hrabra žena sa snažnom duhovnošću je vrijedna divljenja i pažnje društva, njeni stavovi i ponašanje se uzimaju za primjer i tretira ju se s ogromnim poštovanjiem, kuda god da ide.

Ovakvi savjeti mogu pomoći osobi da se očisti od svake tame i iskvarene kulture koja zagađuje dušu, pa se stoga trebaju prenositi vrlo temeljno. Osoba koja uvidi štetnost ovosvjetskog, materijalističkog i ljigavog moralnog ustroja će početi izbjegavati te iskvarene stavove i prestati s takvim ponašanjem, te zaželjeti dobre moralne osobine. Dakle, kao što Bog u ajetu kaže: " I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici." (Sura Al' Imran, 139) – svako može biti najbolji ukoliko se očisti od prljavštine koju današnja kultura proizvodi.

http://www.cazin.net/clanci/vijest/zene-bi-trebale-izbjegavati-primitivan-zivotni-stil

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/227843/zene-bi-trebale-izbjegavati-primitivanhttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/227843/zene-bi-trebale-izbjegavati-primitivanhttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/cazin_net_adnan_oktar_women_should_avoid_the_shallow_life_style_that_degenerate_cultural_values_have_produced2.jpgFri, 19 Aug 2016 12:10:52 +0300
Muslimani uživaju u Allahovoj mudrosti

Muslimani nikada ne očajavaju, čak ni u najtežim momentima. Razlog je to što vjeruju da Allah stvara baš sve i da ima moć da stvori šta god hoće tek naredbom „Budi!“

Vjernici znaju da period iskušenja koji ih zadesi predstavlja test koji je Allah stvorio. Koračaju sigurnim korakom, prisjećajući se savjeta Svemogućeg Allaha: “...Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.” (Sura Baqara:216)

Sve postaje pozitivno za muslimana sa takvom dubinom duše. Bez obzira da li se radi o nevolji ili poteškoći, on zna da je Allah to stvorio, a on je jedini Pomagač i Čuvar vjernicima. Sve što je Allah stvorio je tu za dobrobit vjernika i nosi veliku mudrost sa sobom.

Allah usmjerava duše iskrenih i čistih vjernika ka Sebi kroz život na ovom svijetu kako bi zaslužili raj (džennet). 

Svaka faza ovog usmjerenja Allahovom voljom postaje sredstvo kojim se muslimani mogu približiti raju. Biti vjernik ne znači ne griješiti. Allah stvara ljudska bića manjkavim, slabim i skloim greškama.

Muslimani griješe jednako kao i svi ostali. Ali razlika između njih i onih koji se ravnaju ka društvenim standardima nekukih je takva da, kada muslimani shvate ispravan put, ili čak i kada ne shvate nego ih drugi upozore, oni ne nastavljaju griješiti namjerno. Promptno se pokaju, zatraže zaštitu od Allaha i iskažu iskrenu namjeru da grešku više ne ponove, te se trude da uče iz svojih grešaka.

Muslimani su dragocijena stvorenja koja u sebi nose Allahovu milost. Prema Kur'anu Časnom je neprimjereno da takvi ljudi pretjerano naglašavaju svoje greške i samosažalijevaju se radi njih. Allah je onaj koji stvara greške i čini da im ljudi budu podložni uz pomoć sudbine tj. predodređenja.

Čak i prije nego se rodi, čovjeku je sudbina već odredila vrijeme, datum i mjesto kada će pogriješiti. I kada bi hiljadu puta ponovo proživio taj trenutak, opet bi napravio istu grešku u isto vrijeme, na istom mjestu.

Zato nije dobro da nam nedostaje samopouzdanja zbog grešaka koje smo napravili. Muslimani nikada, ni pod kakvim okolnostima ne brinu za odobravanje drugih ljudi. Nikada se ne zamaraju pitanjima poput: „Šta će ljudi reći? Šta će misliti o meni? Hoće li me manje voljeti? Hoće li povjerenje koje imaju u mene biti poljuljano?“ Muslimani isključivo teže Allahovu odobravanju.

U slučaju kada pogriješe, vjernici mole Allaha za oprost i nadaju se da će im On oprostiti njihove grijehe. Oni znaju da Allah oprašta. Kaju se za svoje greške, te teže da se iskupe i poboljšaju svoj moral tražeći zaštitu jedino od Allaha. Tako bolje shvataju koliko im je Allah potreban. Shvataju da On beskrajno prašta. Bitno je da li je Njemu prihvatljiva ili ne neka osoba. Allah u jednom od Kur'anskih ajeta kaže: “ One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će, sigurno, voljenim učiniti.” (Sura Maryam: 96)

Arab News & Gulf Today & Cazin.net:

http://www.cazin.net/clanci/vijest/harun-yahya-muslimani-uzivaju-u-allahovoj-mudrosti

http://gulftoday.ae/portal/6989fc79-d575-4682-922d-f5cfc58c44b2.aspx

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/227671/muslimani-uzivaju-u-allahovoj-mudrostihttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/227671/muslimani-uzivaju-u-allahovoj-mudrostihttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/arab_news_adnan_oktar_trust_hope2.jpgWed, 17 Aug 2016 18:03:36 +0300
Koliko Je Živ Terorizam Na Istoku?

Istanbul, Bagdad, Dhaka, Medina....Neka Bog podari Svoju milost našoj braći i sestrama koji su izgubili živote u užasavajućim terorističkim napadima u proteklom periodu i zaželimo brz oporavak onima koji su u tim napadima povrijeđeni!

Istanbul, Bagdad, Dhaka i Medina... u samo jednoj sedmici, glavni gradovi i metropole svijeta postali su teroristička meta. U samo jednoj sedmici, hiljade ljudi izgubilo je život u okrutnim, izdajničkim, kukavičkim i perfidnim terorističkim napadima.

Nakon ovih napada, potrebno je govoriti o količini pažnje koja je usmjerena na ove napade. Da li su oni koji su promovirali slogan „svi smo mi Pariz“ nakon napada u Parizu bili svjesni talačke krize koja se nedavno desila u Bangladešu? Da li su u novinskim člancima čitali o strašnom samoubilačkom napadu koji je odnio 167 života u Iraku?

Da li postoje pojedinci koji često zapostavljaju situaciju govoreći, „tako ti je to na Bliskom Istoku...“ ili je većina izbjegla tu temu govoreći „to područje je naviklo na terorizam...“

Strašni krvavi napadi koji su se desili u Evropi uveliko su promijenili poglede i stavove Zapada prema terorizmu. Međutim, ideja „terorizma na Istoku“ se nije mnogo promijenila.  Jedina razlika je u tome što su šanse da se porodici u Iraku teroristički napad desi na pijaci ili ispred kućnih vrata mnogo veće. Ipak, to ne mijenja činjenicu da su počinioci, posljedice i fatalna snaga tog napada, jednaki onim na zapadu.  Iako je koncept „terorizma“ različit na Istoku i Zapadu, na međunarodnom nivou  se svi teroristički napadi koji su se desili  u prošloj sedmici definiraju istim terminom.

Član 1 Ženevske Konvencije iz 1937. definira terorizam kao „kriminalni akt  usmjeren protiv države s ciljem ili proračunom da isprovocira stanje straha u određenim ljudima ili grupama ljudi ili općoj javnosti.“

UN je generalizirao ovu definiciju po uzoru na definiciju o ratnim zločinima počinjenim u periodima mira. Prema rezoluciji Generalne skupštine UN-a iz 1999., terorizam obuhvata sve kriminalne činove koji uzrokuju stanje preplašenosti među pojedincima, grupama ili ljudima općenito, zbog političkih, filozofskih, ideoloških, rasističkih, etničkih i sličnih razloga. Međutim zakoni NATO-a nisu definirali terorizam uzimajući u obzir legitimiziranje borbe protiv terora u mnogim dijelovima svijeta. To uključuje i vojne intervencije protiv terora. Regulativa Evropske unije također ima dosta široku definiciju terorizma.

Kao što se može vidjeti na međunarodnom polju, terorizam ima jednu definiciju. Ta definicija ne isključuje nijednu zemlju i ne potiče na različito tretiranje neke nacije. To da li je neka zemlja u konfliktu ili ne, ne mijenja situaciju. Kao što je grozni čin u Belgiji terorizam, tako je i onaj u Iraku terorizam. Svako ko izgubi život u tim podmuklim činovima ima porodicu, voljene i planove za budućnost. To što je on ili ona rođen/a u drugom dijelu svijeta i što tamo živi, ne čini nju/njega „manje čovjekom“.

To nas dovodi do zaključka da problem ne dolazi iz međunarodnih, već iz moralnih normi.  Dvije žrtve terorizma, koje međunarodne norme ne razlikuje po pitanju toga što su rođeni i žive u različitim dijelovima svijeta, cijene se ili ne cijene po moralnim normama određenih ljudi, zavisno od toga gdje oni žive.

Ti dupli standardi uništavaju humanitarne i moralne strukture tih krugova. U ovakvim uslovima, nije ni čudno kada postoje zajednice koje ne dotiče dijete koje umire na obali mora, porodice koje su morale napustiti svojoj domove ili mase ljudi koji umiru od gladi.

Po podacima Globalnog indeksa terorizma 2015.-te, teroristički napadi u 2015. porasli su za 80% u usporedbi sa 2014. Prva polovina 2016. obilježena je novim terorističkim napadima. U samo tri mjeseca, 2667 ljudi je ubijeno u takvim napadima. U toku ovog perioda, stopa terorizma je porasla ne samo u broju nego i u obimu. Evropa je postala mjesto najužasnijih terorističkih napada u svojoj historiji, a Sjedinjene Države postale su meta napada povezanih sa unutarnjim državnim problemima. Danas, napadi terorizma nemaju granica: postali su globalni.

Suočavajući se sa ovom tragičnom situacijom, ljudi zdravog razuma moraju se ujediniti, racionalno nastaviti borbu i prevladati one koji donose zlo terorizma. A opet, kako se gube humanitarne vrijednosti, tako i dobri će i dobri koji se bore izgubiti svoju moć.

Sve dok svijet gubi svoju dušu, dok ljudi ignoriraju užasavajuće masovne pokolje, dok nijemi posmatraju ljude koji se utapaju u moru, terorizam i mržnja će nastaviti rasti i jačati. Jer se teror hrani mržnjom, nemilosrđem i bijesom. Dok okrutnost i ravnodušnost jačaju, teroristi nalaze sredine koje su priželjkivali i čekali.

Ne smijemo zaboraviti: cilj terorizma je da stvori društva ispunjena strahom, da poveća nerede, pretvori ljude u mase bez ljubavi koji su odcijepljeni jedni od drugih i tako stvori zajednice kojima je lako manipulirati.

Konkretan odgovor na pitanje „Zašto se ljudi priključuju terorističkim organizacijama?“, koje se tako često postavlja danas, je nedostatak ljubavi i praznina duha. Da bi se uspostavile moralne norme, ljudi moraju uzeti u obzir i prihvatiti ideju da je svaka osoba dragocjena i da nisu drugačiji od drugih. Ako ljudi ne prestanu ponižavati pojedinca zbog njegovog ili njenog identiteta, etničkih korijena ili religije, svijet se neće otarasiti užasa koji donosi terorizam. Stoga, osnovni i najbitniji uslov za borbu protiv terorizma jeste jačanje „čovječnosti“.

Neka Bog podari Svoju milost našoj braći i sestrama koji su izgubili živote u užasavajućim terorističkim napadima u proteklom periodu i zaželimo brz oporavak onima koji su u tim napadima povrijeđeni!

http://thebosniatimes.ba/clanak/4923

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/225295/koliko-je-ziv-terorizam-nahttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/225295/koliko-je-ziv-terorizam-nahttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/bosnia_times_adnan_oktar_how_vital_is_terror_in_the_east2.pngWed, 13 Jul 2016 14:42:45 +0300
EU, Brexit i Turska

Engleska je zemlja s moćnom državnom strukturom. Ta duboko ukorijenjena vlast jedna je od najstarijih entiteta u historiji koja ima značajan utjecaj u cijelom svijetu. Upravo iz ovog razloga se nijedna ključna odluka u Engleskoj nije donijela spontano, kao posljedica niza drugih događaja. Takvi planovi se kuju u korijenu države. 

Na rezultate nedavno održanog referenduma, trebalo bi gledati iz te perspektive. Nije prirodno za moćnu zemlju kao što je Engleska da na ovaj način donese odluku koja će voditi njenom izlasku iz EU. Ova odluka je samo ohrabrila desničarske grupacije širom Evrope. Određene zemlje koje su pretrpjele teškoće zbog EU mogle bi u ovome vidjeti i svoju priliku.  Međutim, odvajanje ne donosi korist niti zemlji niti ljudima. EU je zajednica koja je postala predstavnica jednog divnog, dugo očekivanog ideala. Ne postoji osoba pri zdravoj pameti koja bi se svojevoljno suočila sa razaranjem nečega tako divnog.

Zašto je Engleska država svojevoljno donijela odluku koja će je dovesti do razdvajanja i neslaganja, tema je druge kolumne. Pitanja koja ćemo iznijeti u ovom članku su razlozi koji su gurnuli Evropu na rub raspada i često raspravljana tema o EU članstvu Turske.

Evropa je prostor u kojem ljudi u harmoniji dijele zajedničke tradicije. Iz tog razloga EU već duže vrijeme uspješno održava zajednicu koja konstantno napreduje i ima mogućnost da razvije duh solidarnosti među svojim članicama. Njeni korijeni su utemeljeni u Carinskoj uniji, organizaciji koja je postala jedna zemlja nakon ukidanja svojih granica unutar Evrope.

Tačno je da se EU suočila sa nekim problemima zbog svoje raznolikosti, ali razlike su dobre u mnogim aspektima. Zajednica ljudi različitih religijskih opredjeljenja i tradicija podstiče napredak. Međutim, ako to proizilazi iz razlika u kvaliteti, onda će u momentu kada se slabija roba pomiješa sa onom kvalitetnom, to samo donijeti poteškoće, ljutnju i neslaganje.

Kada je EU Prvi put osnovana, sastavljena je u okvirima određenog standarda kvalitete. To je razlog zbog kojeg je EU uvijek cijenila nauku, umjetnost i umjetnike, i definirala estetiku i kvalitetu kao jedne od svojih osnovnih uslova. Nema sumnje da stanovnici EU nisu lišeni mana, sigurno je da imaju vlastitih propusta. Ali istina je da su na mnogim poljima postavili primjer koji cijeli svijet treba da prati.

Zbog toga je važno spomenuti temu o kojoj se mnogo raspravljalo, koja se tiče pitanja turskog članstva u EU. Bitno je istaći da je uzbuđenje Turaka oko ulaska u EU značajno opalo. Nedavna istraživanja pokazuju da samo 14% njih smatra da Turska treba nastaviti svoje napore za priključenje u EU. Postavlja se pitanje: „Zašto je Turska čekala zadnjih 50 godina?“, a glavni razlog koji se u posljednje vrijeme navodi jeste to da je „Turska muslimanska država“.  U tolikoj mjeri da je procenat onih koji vjeruju da EU oduzima Turskoj  članstvo „zato što je muslimanska država“ iznosi 60%. Međutim, to je pogrešna procjena.

Nažalost, kao rezultat raznog praznovjerja i iskrivljenih interpretacija islama, veći dio muslimanske populacije udaljio se od pristojnog i kvalitetnog života koji predstavlja srž islama. Umjesto poštovanja i ljubavi prema drugima, određene obmanute frakcije u muslimanskom svijetu šire mržnju. U oštroj suprotnosti od islamskog učenja, oni su prestali  brinuti se o svom izgledu, navikama u konzumiranju hrane i pića i manirima. Svi muslimani zasigurno nisu takvi. Zaista postoje ljudi među muslimanima koji se odlikuju ljubaznošću i kulturom.

Međutim, činjenica je da ljudi u muslimanskim zajednicama koji zanemaruju kulturu i to smatraju vjerskom obavezom, postaju većina.

Prilično je razočaravajuće da je bez obzira na svoj demokratski i sekularni režim Turska domovina ljudi koji pokazuju takav nedostatak kulture, a njihovo postojanje budi uznemirenost kod većine turske, ali i evropske populacije. Očito je da bi EU imala mnoge benefite od Turske kada su u pitanju poljoprivreda i infrastruktura. Međutim to nisu kvalifikacije neophodne za članstvo u EU.

Islam nije glavna briga Evrope. Kada bi Turska pokazala najbolji mogući kvalitet i spriječila da određene frakcije promoviraju nedostatak istog, odmah bi bez oklijevanja bila primljena u EU bez obzira na činjenicu da je većinski muslimanska država. Kultura je drugo ime za ljepotu života. Bez dimenzije kulture, život nema smisla. Božija prelijepa bića dobivaju smisao samo kroz kulturu. Kultura je plemenitost. Egoizam, sebičnost i osvetoljubivost nemaju mjesta u islamu. Društva visokih kulturnih standarda ne pribjegavaju ljutnji i nasilju. Muslimani trebaju shvatiti da im kultura mora biti suštinski dio života.

Ukoliko govorimo o Turskoj, uzimajući u obzir sve razloge koje smo prethodno spomenuli, Ministarstvo kvaliteta i umjetnosti bi se trebalo odmah osnovati. To nije samo korak ka postizanju članstva u EU. Bez obzira na sve, to je ono što turskom narodu treba. Najistaknutije muslimanske zajednice treba da prihvate kvalitet kao način života i da postanu primjer za cijeli svijet, njegujući duh kvaliteta koji je sadržan u Kur'anu. Kada se to desi, neće postojati zemlja u svijetu koja neće poželjeti da se priključi zajednici ljubavi koju ćemo uspostaviti.

Bosnia Times:

http://thebosniatimes.ba/clanak/4833

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/225130/eu-brexit-i-turskahttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/225130/eu-brexit-i-turskahttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/bosnia_times_adnan_oktar_EU_brexit_turska2.pngFri, 08 Jul 2016 20:12:31 +0300
Toplina Ramazana

Stigao je Ramazan. Muslimani u Bahreinu kao i cijelom svijetu, od Istanbula do Karačija, od Medine do Kuala Lumpura čestitaju i slave početak najljepšeg doba godine.

Nakon sedmica pripreme, najveselije doba godine  konačno počinje uz pjesme hvale i radosti, te svjetla munara koja obasjavaju nebo. Počinje mjesec radosnog posta. U zraku se osjeti sreća zbog toga.

Ramazan nas je ponovo obasjao svojom poznatom ljepotom, baš kao što je to činio i prije, tokom proteklih 1400 godina islama.

Ramazan donosi posebnu toplinu, osjećaj sigurnosti koja obavija i stare i mlade, bez obzira na to da li prakticiraju vjeru ili ne.

Njegov nevidljivi prekrivač mira i topline obavija gradove i lahko se uočava na svakom koraku: na ulicama, u restoranima (gdje se pripremaju iftari), na licima djece koja žure da kupe somune za one koji žure kući kako bi prekinuli post sa svojim voljenima.

Kada svane novi dan Ramazana, svako ide svojim poslom, ali postoji jasna razlika.

Postoji osjećaj radosti, sjaj u oku i slatko uzbuđenje koje raste kako se bliži veče.

U međuvremenu, žene su zauzete sa pripremama kod kuće. Nakon što su skupile sve ono što je najbolje za ovo posebno doba godine koje su mjesecima iščekivale, svaka iftarska večera će svakako biti prava gozba.

I onda dođe sat kada nastupi najveća gužva. Ljudi preplave ulice kako bi što prije stigli na mjesto gdje su se uputili. Osjeti se uzbuđenje kada primamljivi miris ramazanskih somuna učini da se za sekundu naprave dugi redovi ispred pekara. Kada se kupe ramazanski somuni i slatkiši, kada se svi smjeste oko stola spremni da prekinu post, čeka se poziv na molitvu.

Ezan se čuje širom svijeta, od Sjedinjenih Država do Bangladeša, od Kuvajta do Turske, on je poput veličanstvenog vala koji se kreće od zemlje do zemlje.

Post se prekida u trenutku kada se čuje ovaj poziv na molitvu. Upravo je ovaj trenutak naročito poseban, osjećaj radosti kada se zajedno sa svojim najmilijima okupite oko iftarske večere i pojedete nešto nakon cjelodnevnog posta.

Užitak u ukusnoj gozbi dok se čuje veseli žamor porodice i prijatelja, zahvalnost za bezbroj različitih ukusa, mirisa jela koje je Gospodar stvorio za nas, predstavlja još jedan razlog zašto neizmjerno volimo Ramazan.

Čak nije bitno ni ako iftarska večera nije raskošna; raskošan ili skroman, iftar je uvijek ukusan i bogat. Štaviše, ovaj osjećaj zadovoljstva ne nestaje kako se nižu dani ovog mjeseca. Naprotiv, uzbuđenje je veliko svakog dana, ako ne i veće sa svakim novim danom.

Tokom ovog lijepog mjeseca, ljudi se natječu u dobroti. Imućne porodice i preduzeća pripremaju kutije pune ukusne hrane za siromašne.

Ljudi žurno pozivaju na iftar one koji žive skromno. Opštine, džamije i dobrotvorne organizacije pripremaju ogromne večere za hiljade ljudi, nakon kojih slijede proslave i veselja.

Niko ne provodi Ramazan sam; rodbina i prijatelji se takmiče u tome ko će prije pozvati na iftar svog prijatelja ili rođaka koji nije u braku, sve sa željom da niko ne mora sam dočekati iftarsku večeru.

Za vrijeme Ramazana svi ljudi daju puno više ljubavi, imaju više razumijevanja i suosjećanja za druge. Oni se trude da budu najbolji što mogu biti, razmišljaju o svojim greškama i donose odluke da će u danima koji dolaze biti bolji.

Nadamo se da će i ovo biti jedan divan Ramazan koji će nam donijeti svoju jedinstvenu ljepotu.

Želimo svim muslimanima blagoslovljen Ramazan i molimo se da će on biti početak mirnih dana u cijelom svijetu.

Bosnia Times & Cazin.net & Pravda.ru & Gulf Daily News:

http://thebosniatimes.ba/clanak/4604

http://www.cazin.net/clanci/vijest/harun-yahya-toplina-ramazana

http://www.pravdareport.com/society/stories/08-06-2016/134664-ramadan-0/

http://www.gdnonline.com/Details/91784

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/223333/toplina-ramazanahttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/223333/toplina-ramazanahttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/bosnia_times_adnan_oktar_toplina_ramazana2.jpgTue, 14 Jun 2016 23:43:54 +0300
Turska Ulazi U Novo Razdoblje

Politika je u punom zamahu u Turskoj ovih dana. Očekuju se važne prekretnice nakon kongresa Stranke pravde i razvoja (AKP) i usvajanja prijedloga zakona kojim se parlamentarni zastupnici lišavaju krivičnog imuniteta, što je imalo jakog odjeka u globalnim medijima

O potezu Parlamenta se naširoko raspravlja u turskim političkim krugovima. Većina političkih stranaka odobrava tu odluku. Međutim, postoji jedan izuzetak, a to je Narodna demokratska partija (HDP), partija koju podržava PKK, a ne kurdska populacija u Turskoj. Uz HDP, Evropska unija je također iznijela svoju zabrinutost oko podrške ovom prijedlogu zakona

Dakle, hajde da razmotrimo te reakcije EU, koja se inače zalaže za slobodu i demokratiju. Kurdi su uključeni u svaki aspekt politike u Turskoj. Većina ministara i članova Parlamenta u Turskoj su Kurdi. Bilo je mnogo kurdskih premijera u historiji Turske. Zbog toga, nema mjesta tvrdnjama da se Kurdi diskriminiraju u odnosu na ostale turske građane u političkom životu.

Razlog za lišavanje imuniteta parlamentarnih zastupnika nije prisustvo Kurda u Parlamentu. Zapravo, to je stranka koja direktno podržava PKK, terorističku organizaciju i čiji su članovi prema nekim informacijama također involvirani u neke sumnjive poslove u vezi s tim. Na primjer, jedan od članova HDP-a je prisustvovao sahrani bombaša samoubice koji je ubio 29-oro ljudi u Ankari. Potpresjednik te stranke je izjavio „kako se oni zaista oslanjaju na PYD (PKK).“ Nadalje, članovi iste te stranke koji su gradonačelnici su dozvolili PKK pripadnicima da iskopavaju prepreke na putevima i odbili su poslati jedinice hitne pomoći ljudima koje je ranila PKK. Brojni članovi ove stranke koji su  zastupnici u Parlamentu su također širili dezinformacije na štetu vlastite domovine, a u korist PKK. Svima je jasno da se Turska bori s terorizmom i u takvim okolnostima su neophodne posebne mjere kako bi se efektivno ispitale terorističke aktivnosti i njihovi pomagači. Ne može se ignorirati da mnogi zastupnici u Parlamentu pružaju podršku teroristima pod prisilom. Lišavanje imuniteta neće samo biti od koristi u borbi s terorizmom, nego će zaštititi i one zastupnike koji su prisiljeni da sudjeluju u aktima protiv države.

Predstavljanje i prijedlog zakona koji je uslijedio oslikava transparentnost i ukazuje na poštivanje demokratskih vrijednosti u Turskoj. Nelagoda Evrope po ovom pitanju je potpuno nerazumna. Kako bismo bolje shvatili ponašanje Evrope, volio bih da čitatelji prelistaju prošlomjesečne članke. Neke evropske zemlje odobravaju razne olakšice PKK-u pod izgovorom „zaštite prava krurdskog naroda.“ Te države su svjesne da poduzimanjem ovih striktnih mjera Ankara pokušava efektivno spriječiti PKK i njene simpatizere da manipuliraju Parlamentom u vlastitu korist.

Šta bi zapravo Turska trebala učiniti da ublaži inostrane kritike? Kurdi su braća i sestre turskom narodu. Progres koji je napravljen, posebno u posljednjih nekoliko godina, kako bi se ojačala njihova pozicija je vrlo pohvalan. Kako bi izbjegla daljnje bespotrebne kritike, Ankara treba poduzeti sve mjere da što bolje zaštiti kurdsku braću, omogućavajući im bolje obrazovanje i prilike za zapošljavanje. Civilna infrastruktura u jugoistočnom dijelu zemlje, gdje su Kurdi koncentrirani, trebase još bolje razviti.

Evropa je svjesna činjenice da PKK ne predstavlja Kurde i da je ta teroristička postrojba oduvijek samo iskorištavala Kurde. Zapravo, PKK je samo uzrokovala štetu kurdskoj zajednici kroz historiju i kurdski narod prezire PKK. Turski premijer Binali Yildirim je vrstan po mnogim osnovama, baš kao i njegov prethodnik  Ahmet Davutolu. U svojoj prvoj oficijelnoj izjavi na poziciji Premijera, zarekao se da će eliminirati PKK. Yildirim ne bi trebao biti blag u borbi sa PKK i trebao bi uložiti sve napore da ukaže svima na pravu prirodu PKK.  Kao prikladan odgovor PKK-u i nekim evropskim državama, važno je njegovati odnose i omogućiti da privrženost ka kurdskoj braći prevlada u cijeloj Turskoj. To je zasigurno, prije svega, neophodno za naše bratstvo. U ovom momentu je bitno i da se podsjetimo da tranzicija na predsjednički sistem predstavlja veliku opasnost. Kako smo u mnogo navrata ranije govorili, predsjednički sistem je ogroman rizik za Tursku. Takav sistem bi vodio ka federalističkom uređenju, što će PKK iskoristiti u svakom slučaju. Dakle, predsjednički sistem ne bi trebalo uvoditi sve dok se država bori s terorizmom.

Bosnia Times:

http://thebosniatimes.ba/clanak/4579

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/223082/turska-ulazi-u-novo-razdobljehttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/223082/turska-ulazi-u-novo-razdobljehttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/bosnia_times_adnan_oktar_turkey_enters_new_era2.jpgSun, 12 Jun 2016 16:40:02 +0300
Žene su posebne

Dok Bahrein slavi Međunarodni dan žena prikladno je vrijeme za uputiti poziv svijetu da shvati da nikada nije u potpunosti uspio cijeniti žene onako kako one to i zaslužuju.

Umjesto toga, odlučili su da ih ugnjetavaju na najstrašnije načine, bez obzira gdje i kada one živjele. Ponižavanje žena potiče od antike, preko mnogih islamskih zemalja, pa sve do trenutnog predsjedničkog kandidata SAD-a, Donalda Trumpa, za kojeg se često kaže da je izgradio svoju kampanju na mizoginiji, sramotnim vrijeđanjima i maltretiraju žena.

Većini tih prekrasnih bića ni danas nije dozvoljena sloboda, ljepota, da vole i budu voljene, niti da ostvare svoje pune životne potencijale. Bog ih je stvorio kao jednakopravne muškarcima, ali oni ih ne tretiraju kao takve.

Zašto je to tako? Žene su nevjerojatna bića. One su najljepši blagoslov koji je Bog stvorio na ovom svijetu, one su ukrasi života. One su lijepe, pametne, suosjećajne, ljubazne, pažljive, kreativne i pune ljubavi.

Pogotovo ako su odgajane s ljubavlju i gaje jaku ljubav prema Bogu, njihov pravi potencijal raste poput ruža iz zemlje.  No, baš kao i ruže, one su također osjetljiva i ranjiva bića, i, ukoliko ih se ne tretira pravilno, one će uvenuti daleko brže nego što bi trebalo. Ako ih se sili da skrivaju svoju ljepotu, ona će nestati. Dakle, bitno je da su zaštićene, poštovane, voljene i cijenjene na najiskreniji način.

U Časnom Kur'anu, Bog uspoređuje žene sa cvijećem i naređuje da se o njima brine s velikim poštovanjem - pohvalno, zaštitnički i nježno.

Pogledajte diljem svijeta. Svako društvo gdje se žene ne poštuju je nerazvijeno, retrogradno i siromašno. Sva uspješna, bogata i sretna društva su ona u kojima se poštuju žene.

Mizoginiju kojoj svjedočimo, a posebno u muslimanskim zemljama, treba okončati odmah, u skladu sa Božijim zapovijedima. Ukoliko to ne učinimo, ne možemo se nadati olakšanju boli i nevolja. Mržnja ka ženama će samo uzrokovati Božiji gnjev.

Bog je stvorio muškarce i žene jednakopravnim i naredio muškarcima da vole, poštuju i štite žene. S obzirom na ovakvu naredbu, kako je moguće da se neki muškarci prema ženama odnose isključivo s prezirom? Dakle, sramotni pokušaji nekih muškaraca da kontrolišu i dominiraju ženama moraju prestati odmah. Svijet može pronaći pravi mir i sreću tek kada se ženama daruje ljubav i poštovanje koje zaslužuju.

http://www.cazin.net/clanci/vijest/harun-yahya-zene-su-posebne

http://thebosniatimes.ba/clanak/4268

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/221568/zene-su-posebnehttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/221568/zene-su-posebnehttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/gulf_daily_news_adnan_oktar_women_so_special_3.jpgFri, 20 May 2016 20:57:58 +0300
Polemika o Turskom ustavu

Već neko vrijeme se u Turskoj priča o novom ustavu ove zemlje. Žustro se raspravlja o samoj prirodi tog ustava. Prošle sedmice je izjava predsjednika turskog parlamenta, Ismaila Kahramana, pokrenula veliku debatu. 

Dugo se o tome nije raspravljalo i dobro je da se tom pitanju ponovo posvetilo pažnje s obzirom da će upravo to dovesti do prikladnog odgovora na važno pitanje koje glasi „šta je sekularizam?“

Najbolji način da se razjasni pogrešno poimanje sekularizma jeste proučavanje turske historije. Turska je jedina muslimanska zemlja koja u svom ustavu ima koncept „sekularizma“. Taj koncept se nalazi među „članovima (ustava iz 1924. godine) na koje čak nije moguće predložiti amandman.“

Ustvari, turski ustav je promijenjen 1961. i 1982. godine, ali koncept sekularizma je u oba slučaja bio nepromjenjiva tačka. Turska je doživjela nekoliko vojnih udara, ali je koncept sekularizma i dalje očuvan ustavom.

Posebno nakon 70.-ih, oni koji su sebe nazivala „sekularistima“, počeli su koristiti ovaj koncept u drugačijem kontekstu. Tih godina su naše djevojke imale pravo da u školama i na univerzitetima budu pokrivene, ali se to promijenilo 1980.-ih godina kada je nošenje mahrame postalo zabranjeno. 1990.-ih, pored zabrane nošenja mahrame u školama, univerzitetima i vladinim ustanovama, časovi Kur'ana i srednje vjerske škole zabranjene su širom države. Pobožnjaci u vladinim ustanovama, vojsci i na administrativnim pozicijama bili su identifikovani i stavljeni na crne liste. 1997. godine je desničarska stranka svrgnuta s vlasti postmodernističkim vojnim udarom. 1999. godine, članica parlamenta koja je ušetala u parlament sa mahramom na glavi podigla je cijelu državu na noge. Sve te stvari su se uradile s ciljem navodnog „očuvanja sekularizma.“

Prema nahođenjima pristalica ovog opresorskog sistema, sekularizam je podrazumijevao „anti-religioznost“, odnosno način tlačenja religioznih masa, a ne oslobađanje društva.

Čak ni AKP partija koja je došla na vlast sa ogromnim brojem glasova nije uspjela obuzdati ovaj bizarni opresorski mentalitet koji se ukorijenio u Turskoj. Zbog godišnjice internet-memoranduma potpisanog 2007., prisjetili smo se da je taj memorandum nametnut vladi od strane vojske putem interneta zbog činjenice da je žena predsjedničkog kandidata Abdullaha Gula nosila mahramu. Da tada nije bilo vladine izjave u kojoj se oštro kritikovao memorandum i naglašavao snažniji sekularizam, današnja Turska bi vjerovatno ostala ista kao i prije.

Svaka desničarska stranka koja je dobila vlast bi opet bila svrgnuta vojnim udarima i memorandumima, a određene crne sile bi i dalje ugnjetavale vjernike i tlačile islamsku geopolitiku naglašavanjem sekularizma, a ta dragocjena geopolitika nikada ne bi shvatila da sekularizam nije isto što i „ateizam“ u šta su ovi bili uvjereni.

U Turskoj se pravi smisao sekularizma mogao shvatiti jedino nakon odgovora vlade na internet-memorandum predložen 2007. Sekularizam znači da jedna država treba imati isto ophođenje prema svih vjerskim grupama. Drugim riječima, bez obzira na vjersku opredijeljenost jedne osobe, ta osoba i njeno vjerovanje moraju biti pod zaštitom države. Izjava predsjednika Erdogana Moni Shazly tokom njegove posjete Egiptu 2011., najbolje sažima ovaj problem: „Sekularna državna struktura ne osigurava ateizam; ona osigurava slobodu vjerovanja.“

U našim će životima, posebno u muslimanskim zemljama, uvijek biti ljudi koji će pokušavati da iskrive značenje sekularizma. Tada treba imati na umu da ti ljudi žele iskoristiti koncept sekularizma kako bi promovirali svoje zlobne naume. Sekularizam znači ljubav, poštovanje i brigu prema svakoj osobi podjednako, bez obzira na njegova/njena uvjerenja.

U sekularnim muslimanskim zemljama, vjernici moraju bolje shvatiti i širiti istinsko značenje sekularizma. Oni se ne bi smjeli predati onima koji sekularizam žele iskoristiti u svojoj borbi protiv religije. Sekularizam se više ne smije koristiti kao instrument ugnjetavanja vjernika i treba postati simbol slobode kakvu religija omogućava. U suprotnom, kao što je bio slučaj u Turskoj, ljevičarski orijentirane države bi mogle vjernicima oteti njihova prava, stigmatizirati te ljude kao „protivnike sistema“ i čak spriječiti postojanje desničarskih vlada kroz vojne udare i memorandume. Oni bi mogli vjernicima oduzeti demokratiju i nametnuti sistem koji je demokratski samo prema njihovim potrebama. U nekoj muslimanskoj zemlji, oni bi mogli hapsiti ljude samo zato što su muslimani, oduzimajući im prava i slobode. Stoga muslimani trebaju djelovati s ciljem zaustavljanja ovakvih praksi i pokazati kako koncept sekularizma osigurava kako njihove slobode kao muslimana, tako i slobode svih drugih. Oni bi trebali znati kako da prošire istinu o pravoj slobodi koja se osigurava samo konceptom demokratije u Kur'anu, a ne tlačiteljskim praksama nekih ljevičarskih država.

Bosnia Times:

http://thebosniatimes.ba/clanak/4142

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/220919/polemika-o-turskom-ustavuhttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/220919/polemika-o-turskom-ustavuhttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/bosnia_times_adnan_oktar_debating_turkey_constitution.jpgMon, 09 May 2016 11:48:36 +0300
Izazov cyber terora

Priroda sukoba u svijetu mijenja se u skladu sa napretkom koji je ostvaren u tehnologiji. Ovo više nije doba konvencionalnog ratovanja. Tokom posljednjih nekoliko godina, cyber napadi su dali novo značenje samom pojmu rata.

Cyber ratnici koriste samo nekoliko programskih naredbi kako bi izazvali haos. Zahvaljujući cyber napadima, organizacije, pa čak i države mogu da se miješaju u poslove drugih organizacija i država. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su neke države i organizacije morale oformiti vlastite hakerske grupe, možemo uvidjeti ozbiljnost ove situacije

 Cyber napadi se mogu koristiti u različite svrhe kao što su špijunaža, manipuliranje, sabotaža upotrebom cyber bombi i prevare. Najveći cyber napad u svijetu desio se 2001. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon što se otkrilo da je Edward Snowden objavio povjerljive dokumente, ovaj napad je dokazao da niti jedna država ne može izvoditi „tajne radnje“ u elektronskom medijumu. Ne možemo zanemariti važnosti interneta koji nam je isto tako otkrio različite prijetnje.

Cyber napadi posjeduju moć da u kratkom vremenskom razdoblju izazovu konfuziju u svim vrstama sistema koji djeluju na internetu. Neki od tih sistema čine dio našeg života, kao na primjer avijacija, bankarstvo, željeznice, bolnice, finansijski sistemi, vodovod i električna mreža. Tokom 2015. godine, pojedine kompacije su prijavile gubitke od oko 400 milijardi dolara koji su nastali upravo zbog cyber napada. S obzirom na to da ovi napadi predstavljaju ozbiljnu prijetnju za kompanije, one smatraju da je jako bitno unaprijediti sektor sigurnosti. Samo početkom 2016. godine, 100 milijardi dolara je utrošeno isključivo na sigurnost. U godinama koje tek dolaze, ove cifre će se udvostručiti, a to nas sigurno neće iznenaditi.

U martu 2016. godine, u nacrtu budžeta koji je predstavljen kongresu, američka vlada je tražila da se poveća svota novca namijenjena za troškove cyber sigurnosti, te da pojedini sistemi budu obnovljeni. Nakon najave da će se ozbiljno pozabaviti cyber strategijom u 2017. godini, američki sekretar odbrane, Ashton Carter, angažovan je u vježbama koje su se ticale cyber sigurnosti koje su izvedene u različitim organizacijama, od kojih je jedna bila i vlada.

Tajne službe i različite ideološke grupe koje koriste internet tehnologiju, predstavljaju najopasniji dio virtualnog ratovanja. Ovdje posebno moramo spomenuti pionire opasnih anarhističkih ideologija, krvožedne komuniste, fašiste, surove kapitaliste, neo-naciste, ksenofobe i mnoge druge slične pokrete koji koriste nasilje kao sredstvo kako bi ostvarili svoje ciljeve, zbog čega se danas služe i cyber napadima. Kako bismo shvatili ozbiljnost situacije, potrebno je uzeti u obzir činjenicu da su glavni akteri koji su upleteni u cyber napade ljevičari koji se drže komunističke ideologije.

Da bismo sačuvali ljudske živote, sigurnosti i mir, jako je bitno u potpunosti razumjeti ozbiljnost ovih cyber napada i naći pravo rješenje ovog problema. Bez obzira da li se za izvršenje nekog napada koristimo oružjem ili tastaturom, ukoliko on nanosi štetu protivniku ili izaziva anarhiju, takav napad nazivamo terorizmom. Isto kao što eliminacija stvarnog ratovanja ovisi o ideološkoj borbi, eliminacija cyber terorizma je moguća samo onda kada se koristimo znanjem i naukom. Dok s jedne strane, države troše ogromne svote novca na kupovinu oružja, s druge strane one se takmiče kako bi te iste svote novca utrošile na tehnike cyber odbrane. Međutim, svota koja se troši na odbranu bi vrlo lako mogla obezbijediti utočište i hranu za ljude koji su bili prisiljeni da pobjegnu iz Sirije, te bi isto tako mogla ukloniti problem gladi u Africi. Ratni troškovi, kao i izdaci za odbranu, mogli bi riješiti problem beskućnika i siromaštva širom svijeta. Svote novca koje trošimo na odbranu bile bi dovoljne da se obezbijede sredstva za pronalazak lijeka za mnoge bolesti, kao i za doprinos unapređenju medicine.

Umjesto što trošimo novac na odbranu, mogli bismo finansirati humanitarne organizacije kao što su UNHCR, WHO, Amnesty International i UNESCO. Međutim, da bi se to postiglo, potrebno je zaustaviti cyber rat na isti način na koji zaustavljamo stvarne, fizičke ratove, te uz pomoć naučnih metoda eliminirati sve ono što vodi društvo ka anarhiji.

Dok je anarhija  stanje uma, oružje je ništa drugo nego sredstvo. Najveća greška koju pravimo danas je uklanjanje oružja i onih koji rukuju njim, umjesto da radimo na promjeni načina razmišljanja. Sve dok pravimo ovu grešku, novac koji bi trebao biti utrošen kako bi se nahranili svi koji su gladni, bit će utrošen na odbranu.

http://thebosniatimes.ba/clanak/4097

http://www.cazin.net/clanci/vijest/harun-yahya-izazov-cyber-ratovanja

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/220895/izazov-cyber-terorahttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/220895/izazov-cyber-terorahttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/bosnia_times_adnan_oktar_cyber_warfare2.jpgSun, 08 May 2016 01:21:28 +0300
Da li smo ujedinjeni u borbi protiv terora?

Prošle sedmice teroristi su ponovo napali Ankaru. Srce Turske je napadnuto već treći put od oktobra 2015. godine.  Kao što je to bio slučaj sa svakim drugim kukavičkim napadom, i ovoga puta su meta bili civili.

Teroristička organizacija PKK (Radnička partija Kurdistana) stoji iza ovog napada. On je bio odgovor na operacije koje se vode na turskoj granici. Možda je terorizam nova pojava u svijetu, ali narod Turske se već desetljećima bori protiv ovog zla. PKK je možda promijenila svoju strategiju, u smislu da sada izvodi napade i u gradovima, ali to je samo dovelo do duhovnog buđenja turskog naroda.

Nakon ovog posljednjeg napada, turski narod je postigao konsenzus o pravednosti operacija koje se izvode protiv PKK. Kao što se moglo očekivati, nakon ovog napada, mnoge države su uputile izraz saučešća turskoj naciji. Naravno, ovi izrazi saučešća su bitni. Ponekad su ovakve poruke ključne u ponovnom zbližavanju država, ukoliko su odnosi među njima zahladnjeli.

S gledišta Turske, reagovanje svijeta na ono što se desilo je jako bitno. Ipak, s obzirom na stav pojedinih država prema PKK, narod Turske je počeo da propituje poruku „ujedinjeni protiv terora“. To možemo objasniti slijedećim primjerima.

Nekoliko sati nakon napada u Ankari, ruski predsjednik Vladimir Putin bio je jedan od prvih državnika koji su uputili izraze saučešća. Ovakav razvoj događaja, naročito nakon tenzija između Rusije i Turske, daje nadu da će se popraviti odnosi između ovih država i to je, bez sumnje, usrećilo turski narod. Međutim, nije tajna da u sklopu svoje strategije u Siriji, Rusija podržava i naoružava PYD (Demokratsku uniju) koja je ogranak PKK u Siriji. Isto tako je poznato da na turskoj teritoriji PKK koristi projektile, rakete i haubice koje se prethodno dostavljaju Demokratskoj uniji (PYD). Moramo imati na umu i to da Rusija na smatra PKK terorističkom organizacijom

Nakon napada, John Kirby, glasnogovornik State Departmenta, uputio je izraz saučešća i izjavio: „Potvrđujemo snažno partnerstvo sa Turskom, našim NATO saveznikom u borbi protiv terorizma.“  To je bio vrlo lijep gest Sjedinjenih Američkih Država, posebno nakon onako strašnog napada. Ipak, ne smijemo zaboraviti polemiku Sjedinjenih Američkih Država i Turske u vezi sa PYD. Iako su turske vlasti dokazale da PKK koristi već spomenuto oružje, SAD su izjavile da neće prestati pružati podršku PYD.

Još uvijek se vrlo dobro sjećamo da se tokom pregovora o Siriji u Kobanu, posebni izaslanik SAD-a, Brett McGurk, susreo s jednim od vođa PKK, Polatom Canom i da je tada čak primio nagradu.

Britanski premijer David Cameron je osudio napad na svom Twitter profilu: „Užasnut sam vijestima o ovim strašnim terorističkim napadima u Ankari.“ Ove riječi su svakako izraz njegovih ličnih osjećaja. Međutim, ironija leži u tome što tajna vlada Britanije već godinama podržava PKK i pomaže infrastrukturu PKK. Abdullah Ocalan, vođa PKK je to jasno kazao: „Britanija se najpametnije odnosi prema ovom problemu. Ona (Britanija) je dozvolila prenos MED TV (televizijski kanal PKK)... Britanija je zemlja koja je odredila politiku. Britanija određuje politiku, a SAD je sprovodi. S vremena na vrijeme se susrećemo sa predstavnicima IRA-e u Irskoj. Mislim da Britanija određuje glavnu politiku.“

Istina je da je sve do nedavno, PKK  izvodila aktivnosti u Britaniji putem devet udruženja, tri sindikata, jednog odbora i dvije službe koje su pod kontrolom Federacije Kurdskih asocijacija. Ove organizacije, koje su inače bliske PKK, uvijek su nalazile način da se sakriju iza nekih čelnih organizacija u Britaniji. Štaviše, udruženja i fondacije PKK najčešće vode državljani Britanije.

Francuski predsjednik Francois Hollande osudio je napad u svojoj izjavi: „Predsjednik se obraća turskom narodu s osjećajem solidarnosti nakon ovog užasnog napada koji je odnio mnoge žrtve u Ankari.“ Jasno je da je ova poruka izraz  iskrenih osjećaja predsjednika Hollanda, koji se i sam susreo sa mnogim nedaćama nakon terorističkih napada u Parizu. Međutim, nedavno su vođe PKK dobile poziv iz Jelisejske palate, što je izazvalo sumnju turskog naroda. Zubeyir Aydar, član glavnog odbora KCK (urbanog ogranka PKK) za kojim je Turska izdala potjernicu, učestvovao je na konferenciji Nacionalne skupštine Francuske, što također navodi na razmišljanje. Francuska, zemlja koja je naš vrlo bitan saveznik, možda ima dobar razlog za ovakvo djelovanje, ali je potrebno dati objašnjenje turskom narodu.

Ovo je istina i onda kada su u pitanju mnoge druge države Evropske Unije. Nije tajna da su, na primjer, Njemačka, Nizozemska i Belgija dozvolile djelovanje različitih ogranaka PKK,  njihovih udruženja i štampe unutar granica svoje države.

Ukoliko neke države zaista žele poduzeti ozbiljne korake u borbi protiv terora, onda je potrebno da budu iskrene u tome. Ako smo zajedno u borbi protiv terora, ako pružamo podršku jedni drugima, ako je bitno da smo ujedinjeni u toj borbi, onda one ne bi smjele razmišljati na način da kažu: „Neka je proklet moj terorist, ali ako je potrebno, vašem ću pružiti podršku.“ Nije bitno gdje i protiv koga se vodi teror; teror ne zna za prijatelje, niti zna razliku među metama. Nadamo se da će se naše saveznice iskreno ujediniti s nama u ovoj borbi protiv terorizma.

Bosnia Times:

http://thebosniatimes.ba/clanak/3528

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/219683/da-li-smo-ujedinjeni-uhttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/219683/da-li-smo-ujedinjeni-uhttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/bosnia_times_adnan_oktar_borbi_protiv_terora2.jpgSat, 16 Apr 2016 10:33:29 +0300
Sloboda govora ili pravo na uvredu?

Od svog osnivanja, Republika Turska je uvijek bila saveznik SAD-a. Članstvo Turske u NATO-u je možda učvrstilo ovaj savez, ali temelji prijateljstva Turske i SAD-a položeni su puno ranije. Za vrijeme Lausanskog sporazuma, prije raspada Osmanskog Carstva, predstavnici Turske Nacionalne Skupštine pozvali su se na “sekularnu Tursku”, što je jedan od najzačajnijih principa na kojima se zasniva ovo prijateljstvo. SAD smatra da je postojanje jedne muslimanske države koja je pri tome susjed Bliskom istoku, sigurnost, ne samo za nju, nego i za cijelu regiju. 

Tokom 93 godine ovog prijateljstva, Turska nikada nije dopustila da bilo što naruši ovakav odnos. Neslaganja među ovim dvjema državama nikada nisu bila ozbiljna, uprkos samostalnim potezima Turske, i to naročito u posljednje vrijeme, kada je riječ o unutarnjim poslovima ove zemlje, te prigovorima koje je Ankara jasno i s pravom uputila SAD-u zbog problema sa PYD (Kurdskom Demokratskom Unijom). 

Bitno je analizirati posjetu predsjednika Erdogana SAD-u prošle sedmice. Ova posjeta je važna iz razloga što je Turska mogla jasnije i odlučnije izraziti svoj stav.  Bila je to  produktivna posjeta, jer su turske vlasti imale priliku dati sveobuhvatan izvještaj o operacijama koje je PKK izvela u Turskoj, prijetnjama koje je PYD  uputila Turskoj iz inostranstva, te izazovima s kojima se Turska suočava. Sada je bitno razmotriti pitanje “slobode govora” koje je potegao predsjednik Obama. 

Ispravno bi bilo sagledati ovo pitanje iz dvije različite perspektive. Turska se razlikuje i od Evropske Unije i od SAD-a po pitanju geografije i ustrojstva. Iako su regulacije u državama Evropske Unije jasne po pitanju ljudskih prava, njihova primjena u Turskoj ovisi o određenim uvjetiima, budući da je Turska država koja neprestano živi u strahu od terorizma. Prije svega, ovoj državi stalno prijeti ozbiljna opasnost od staljinističkih krugova koji je žele razjediniti. Terorističke organizacije djeluju u mnogim gradovima; pojedini mediji brane ove terorističke grupe, a neki akademici , pa čak i pojedinini univerziteti im otvoreno pružaju podršku. Za to vrijeme se ove ilegalne grupe služe različitim sredstvima kako bi širile svoju propagandu. Svi ovi faktori predstavljaju ozbiljnu prijetnju državi. 

Sada, kada se Evropa suočava s problemom terorizma, ona postaje svjesna ozbiljnosti koju predstavljaju oni koji šire terorističku propagandu, te poduzima mjere predostrožnosti. Predstavnici evropskih vlada prate društvene mreže svih onih koji podržavaju terorističke organizacije ili te društvene mreže jednostavno zatvaraju. Policija prati sve međunarodne web stranice. Njemačka ne dopušta korištenje interneta za širenje neonacističke propaganda, jer joj već neko vrijeme iz ovih krugova stižu prijetnje. Upravo zato se naročito mora obratiti pažnja na Tursku. Ovoj zemlji stižu prijetnje iz anarhiističko-komunističkih krugova, te se zato ne smije dopustiti govor koji podržava terorizam. 

Uvreda je jedno od glavnih pitanja o kojima je potrebno raspravljati, budući da se ne bi smjela smatrati slobodom govora.  Osoba koja nije uspješna u intelektualnoj raspravi poseže za uvredom kako bi drugima nametnula svoje mišljenje. Ukoliko se neka osoba koristi vrijeđanjem u demokratskom okruženju, gdje su na raspolaganju svi oblici kritike i gdje političari dosežu moć zahvaljujući glasačkim listićima, onda ta osoba ne prihvata neuspjeh u intelektualnom smislu. 

Uvreda je ozbiljan problem koji je potrebno riješiti, ne samo u Turskoj, nego i u drugim dijelovima svijeta. To je zato što se osoba koja se ponaša civilizirano i koja na uvredu ne odgovara uvredom, ne može dokazati. Prijetnje i uvrede upućene  predsjedniku SAD-a,  kažnjiva su djela za koja se služi do pet godina u zatvoru i dobija ogromna novčana kazna. 

Još jedno pitanje o kojem je potrebno razgovarati jeste način na koji zakon mora gledati na uvredu. Nedopustivo je utišati osobu ili je pritvoriti. Najbolje i jedino ispravno rješenje je obrazovanje. Isto tako, prihvatanje uvrede predstavlja ogromnu opasnost koja bi mogla uništiti demokratiju. 

Objavljivanje povjerljivih informacija je također ozbiljan problem koji rađa nove, uznemiravajuće probleme za svaku vladu i na taj način je dovodi u opasnost. Predsjednik Obama, koji je već nekoliko puta kritikovao Tursku zbog ovog problema, i sam je podnio  tužbu protiv medija. Trideset osam predstavnika različitih novinarskih udruženja su 2014. godine uputili pismo predsjedniku Obami kojeg su kritikovali zbog “kontrole vijesti iz političkih razloga”.

Jasno je da sve ove elemente moramo uzeti u obzir kada razmatramo pitanje slobode govora,  ali  sloboda štampe je, ipak, bitna – uprkos svim nedostatnostima – dobro je da SAD i Evropska Unija rade na ovom pitanju. Kako bi demokratija bila zdrava i kako bi opstala, bitno je održati sve oblike slobode, te širom svijeta moraju postojati osobe i vlade koje će u svakom trenutku štititi i braniti slobodu. 

Kada razmatramo Tursku, pitanje slobode je od još veće važnosti jer je Turska, kao sekularna i demokratska zemlja, obavezna da održi slobodu i suvremenost. Sada, kada su fanatizam i radikalizam toliko rasprostranjeni, Turska ima obavezu da bude uzor. Na njoj leži odgovornost da bude islamski uzor koji podrazumijeva slobodu i demokratiju. 

SAD  je veoma bitan saveznik Turske; uprkos neslaganjima, ona je prijatelj Turske. Kada je riječ o Turskoj, Obamino upozorenje koje se tiče slobode govora je, kako smo već objasnili, neumjesno, te je stoga Erdoganova zamjerka na mjestu; ova kritika se  morala izraziti za vrijeme bilateralne rasprave dvojice lidera. Ipak, bitno je pažljivo razmotriti kritike saveznika, budući da je to korak naprijed za demokratiju u Turskoj. 

Bosnia Times:

http://thebosniatimes.ba/clanak/3831

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/219638/sloboda-govora-ili-pravo-nahttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/219638/sloboda-govora-ili-pravo-nahttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/bosnia_times_adnan_oktar_uvreda_smjela_smatrati_slobodom_govora2.jpgFri, 15 Apr 2016 02:12:31 +0300
Šta da nema Turske?

Šta da nema Turske? Šta da se oko 3 miliona izbjeglica našlo ispred žičane ograde i visokih zidova neke druge zemlje i da ih se napada sa svih strana?

Šta da su ljutiti vojnici uperili svoje puške u Sirijske Arape, Kurde, Turkmene i jazide, a ne u turske vojnike koji ih prihvataju, te na leđima nose njihove bebe i starije osobe?

Da nema zemlje kao što je Turska, zemlja koja se graniči sa Sirijom, milioni izbjeglica bi bili prepušteni smrti, što bi širom svijeta postalo simbolom bezdušnosti. Sram čovječanstva se tada više ne bi mogao skriti, a dokumentovana bi bila i grižnja savjesti koju bi mnoge zemlje osjetile.

Ovako sumornu sliku do sada nismo vidjeli jer do početka tragedije u Siriji, Turska je već primila oko 3 miliona ljudi preko svojih granica. U tom smislu, moramo pohvaliti i zemlje kao što su Liban, Irak 

Jordan. Ipak, da nije bilo Turske, činjenica je da bi se ove zemlje susrele sa ogromnim poteškoćama koji se tiču finansijskih resursa i geografskih uvjeta. Naravno, da je Evropa morala primiti ovako ogroman broj Sirijaca koji su morali napustiti svoju zemlju, zapomaganje koje trenutno čujemo iz Evrope bilo bi puno gore, te bi došlo do još većeg krvoprolića.

Jasno je da svi evropski narodi i vlade ne razmišljaju na isti način i da je značajan broj onih koji su prihvatili izbjeglice, ali, ipak, tužno je to što mnoge države daju prioritet vlastitim interesima i određuju politiku čisto na osnovu svojih političkih interesa. Ova politička proračunatost ućutkuje glas savjesti.

Prošle sedmice došlo je do sporazuma između Evropske Unije i Turske po pitanju izbjegličke krize. Na osnovu ovog sporazuma će izbjeglice koje nezakonitim putem uđu u Evropsku Uniju iz Grčke, biti poslane natrag u Tursku, te za svaku osobu iz Sirije koja bude vraćena na taj način, neka druga osoba iz Sirije, koja se trenutno nalazi u izbjegličkom kampu, biće smještena negdje u Evropskoj Uniji. Ono što predstavlja problem u ovom sporazumu jeste činjenica da je ulazak u Evropsku Uniju zabranjen svakome ko nije iz Sirije. S obzirom na to da narod iz Sirije čini samo 40% onih koji pristižu u zemlje Evropske Unije, zabrana izbjeglicama iz Iraka i Avganistana predstavlja problem o kojem se vrlo malo govori.

UN, kao i organizacije za ljudska prava, protive se ovom dogovoru. Prema „Procedurama i regulacijama o izbjeglicama“ Evropske Unije, svaka molba za azil se mora posebno ispitati i o njoj sud mora donijeti odluku, a dok odluka ne bude donesena, osoba koja traži azil ne smije biti deportovana; grupna deportacija stranaca je također zabranjena. Sigurno postoji humanitarna strana ovoga problema. Kada je riječ o izbjeglicama, oklijevanje evropskih zemalja, uzimanje u obzir samo „pojedinih Sirijaca“, te odbijanje onih koji su također bili prinuđeni emigrirati iz svojih zemalja, predstavlja vrlo uznemiravajuću sliku. Da uporedimo činjenice: Evropska Unija ima više od 500 miliona stanovnika i bruto domaći proizvod po glavi stanovnika koji iznosi oko 27 000 dolara. Turska, zemlja čiji broj stanovnika iznosi 75 miliona, ima bruto domaći proizvod od 9000 dolara. Ukoliko pretpostavimo da je oko milion izbjeglica stiglo u Evropsku Uniju, ova cifra se odnosi na manje od 0.2 % ukupnog broja stanovnika Evropske Unije. Broj izbjeglica koje su vlade Evropske Unije primile od januara 2016. godine, ne iznosi čak ni 800. Turska, zemlja čiji broj stanovnika iznosi tek 1/7 broja stanovnika Evropske Unije, trenutno vodi brigu o 2.7 miliona sirijskih izbjeglica.

Da li je Turska mogla napraviti sporazum koji bi bio više humanitarnog karaktera? Vjerovatno. Ipak, kada se uzme u obzir oklijevanje Evropske Unije da primi izbjeglice, sporazum koji je potpisan, značajan je po tome što Evropska Unija sada čini dio jednadžbe, pa makar isključivo u finansijskom smislu. Zahvaljujući ovom sporazumu, Evropa je jasno pokazala da ne želi da izbjeglice budu dio nje. Distanciranje od problema je oduvijek bilo neodvojivo od realpolitike Evrope. Bitno je da Evropa postane svjesna da svijet više nije isti; problemi se ne tiču samo islamskog svijeta ili Bliskog istoka, nego cijeloga svijeta. Nemoguće je izbjeći eksponencijalno umnožavanje problema ukoliko ostale države nastave štititi svoje granice umjesto da štite „ljudska bića“. Sada je potrebno porazgovarati o onome što Turska treba učiniti. Hitno se moraju promijeniti pojedine regulacije koje su dovele izbjeglice u Turskoj u nezavidan položaj. Zbog napomene koja je 1951. godine dodana Sporazumu o izbjeglicama, smatra se da su ovi ljudi potencijalni azilanti, a ne izbjeglice, zbog čega su lišeni nekih osnovnih prava, kao što je rad, državljanstvo ili univerzitetsko obrazovanje. Da bi Tursku smatrali „sigurnom trećom zemljom“, potrebno je preinačiti regulaciju koja daje ova prava u zakon. 

Sada je na Turskoj da pokaže cijelom svijetu da je pitanje izbjeglica, koje se širom svijeta smatra „problemom“, u stvari nešto pozitivno. Kada,  zahvaljujući vlastitoj politici društvene adaptacije, uspijemo prihvatiti izbjeglice kao svoje, kada ostvarimo dobrobit zahvaljujući njihovom društvenom blagu, kada budemo svjesni humanitarne dobrobiti koja dolazi sa ovim ljudima i kada ih prestanemo smatrati teretom, onda ćemo biti pravi domaćini našim gostima i to onako kako su to oni zaslužili. Svijet možda insistira na realpolitici, ali mi, ipak, težimo humanosti. Na kraju dana, pobjedit će onaj koji je savjestan.

Bosnia Times:

http://thebosniatimes.ba/clanak/3734

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/219311/sta-da-nema-turskehttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/219311/sta-da-nema-turskehttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/bosnia_times_adnan_oktar_sta_da_nema_turske2.jpgWed, 06 Apr 2016 16:12:30 +0300
Ne postoji religija koja propovijeda rat!

Krstaški ratovi su svijet upoznali sa jednim novim pojmom, a to je: „rat religija“. Već stotinama godina, svaki put kada bi započeo novi rat, uporno se insistiralo na tvrdnji da je religija uzrok svih sukoba. Drugim riječima, insistiralo se na tome da sebični interesi, pohlepa za zemljom i moći nisu bili razlozi za ratovanje, te  je sebičnost, pravi uzrok ratova, ostala skrivena.

Navodni sektaški sukobi koji su se dešavali tokom cijele historije kršćanstva, nisu bili ništa drugo nego pohlepa za još više moći i utjecaja. Neupitno je to da se pogledi protestanata, katolika i pravoslavaca dosta razlikuju, ali razlike koje se tiču religije sigurno nisu pravi uzrok njihovih ratova. Ne iznenađuje činjenica da su se u tim krvavim i strašnim sukobima, čak i pape borile kako bi dobili više političke moći.

Ni Bliski istok nije ništa drugačiji u pogledu toga. Igrači koji su se nalazili u pozadini velikih ratova u ovom području, uvijek su radili na ostvarenju svojih sebičnih ciljeva. Iako se godinama govorilo da su se ratovi na Bliskom istoku vodili zbog  religije, istina je nešto drugačija. Učesnici mnogih od ovih sukoba su obično bili sljedbenici stranke Baath, koja je na Bliskom istoku primjenjivala marksističku ideologiju.

Povremeni sektaški sukobi u islamskom svijetu su bili posljedica istog tog razmišljanja. Mada su ove sukobe mnogi smatrali tek problemom sektaških sukoba, stvarni problem je nastao zbog borbe za moći među različitim klanovima, pripadnicima različitih etničkih grupa, te interesnim skupinama. Sukob među šitima i sunitima koji traje već stoljećima na Bliskom istoku, bio je u stvari predstavljen kao neki oblik natjecanja među dvjema etničkom grupama, koje su u potrazi za još većim utjecajem, moći i kontrolom nad prirodnim bogatstvima, kao i bitnim trgovačim putevima. Ovaj sukob nikada nije imao direktnu vezu sa samim sektama, sve dok na scenu nisu stupile radikalne grupe. Naprotiv, različite sekte su korištene čisto kao okidač za širenje mržnje i plodno tlo za ratove.

Poznata teza „sukob civilizacija“ koju je devedesetih godina predstavio Samuel Huntington, na neki način je opisala ove sukobe u budućnosti. On je tvrdio da će sukobi među državama i neslaganja unutar istih s vremenom prerasti u sukobe kultura. Prema Hungtintonu, to bi bio prirodan rezultat globalizacije; drugim riječima, sa željom za moći i utjecajem koja vodi do novih ratova, došlo bi i do preraspodjele centara moći. Materijalističko razmišljanje koje je zavladalo svijetom pokazalo je da je Huntington bio u pravu. Međutim, države i dalje krive religiju za ono što se dešava.

Vrlo je bitno imati na umu da radikalne grupe koje tvrde da djeluju u ime religije, nisu ništa drugo nego nepoželjan rezultat svjetske borbe za moći. Nikada nije bila tajna to da mnoge supersile pružaju podršku različitim radikalnim grupama kao instrumentu, a ponekad i kao vrhunskom postignuću. Isto tako je potrebno naznačiti da se radikalne grupe služe nasiljem zbog osjećaja ljutnje i osvete, a ne zbog svojih vjerskih uvjerenja.

Izvještaj koji je 2014. godine objavio Institut za ekonomiju i mir, mogao bi bolje objasniti ovu situaciju. On je pokazao da religija nije bila glavni uzrok nijednog od ukupno 35 oružanih sukoba u 2013. godini. Prema ovom izvještaju, svi sukobi su uglavnom bili uzrokovani pobunama protiv vlade, separatističkim pokretima, ideološkim podjelama i podjelom prirodnih resursa.

Ovaj izvještaj nudi statističku analizu pitanja „ Da li količina vjerskih uvjerenja ili ateizma u nekoj zemlji odlučuje o tome da li će vladati mir?“ Prema ovoj analizi, tri od ukupno deset najmirnijih zemalja na svijetu su jako religiozne. U 11 od ukupno 20 zemalja u kojima vlada mir, 90% stanovnika su se izjasnili kao religiozni. Ono što je bilo zajedničko za sve zemlje u kojima nema mira, bila je demokratija na vrlo niskom nivou. Sukobi i tenzije su uobičajeni u zemljama u kojima je ateizam zvanična politika, a to, naravno, uključuje komunističke zemlje.

„Kada je riječ o muslimanskim zemljama, da li demografska rasprostranjenost sunita i šita odlučuje o miru?“ Ovo pitanje je pokazalo da ne postoji stvarna veza između mira i sektaških razlika. Katar, kao zemlja u kojoj suniti čine 85% stanovništva, a šiti 15%, nalazi se na 11 mjestu po pitanju mira; dok s druge strane imamo Afganistan koji ima iste omjere, ali je u apsolutnom haosu. Na osnovu ovog primjera, možemo istaći da stvarni problem nisu sektaške razlike. Na isti način posmatramo Bahrein koji je relativno mirna zemlja, iako u njoj postoje ogromne podjele među sektama (50% suniti, 50 % šiti). 

„Može li religija odigrati pozitivnu ulogu u izgradnji mira?“ Ovo možda i jeste ključno pitanje studije. Prema izvještaju, međureligijske organizacije više od svih ostalih rade na izgradnji mira. Možemo reći da je za izgradnju efektivnog i stalnog mira u svijetu, bitno da vjernici rade zajedno kako bi osnažili savez i prijateljstvo među religioznim ljudima.

Zaključak izvještaja Instituta za ekonomiju i mir koji je zasnovan na temeljitim statističkim analizama, navodi na razmišljanje. Religija nije ona koja uzrokuje ratove, ali jeste jedini način da se zaustave ratovi i to podrazumijeva saradnju među pripadnicima različitih vjeroispovijesti. U vremenu kada je sve više mračnih oblaka nad našim svijetom, važno je da mirotvorci obrate pažnju na ovu vrlo bitnu činjenicu. Nesumnjivo je da će upotreba bombi, svaljivanje krivice na islam, te stvaranje mržnje zahvaljujući anti-islamskim opaskama, samo pogoršati situaciju. Ako oni koji traže rješenje zaista žele mir, onda je potrebno da obrate pažnju na riječi istinskih mirotvoraca koji pozivaju da se vratimo suštini religija.

The Bosnia Times:

http://thebosniatimes.ba/clanak/3441

http://www.cazin.net/clanci/vijest/harun-yahya-ne-postoji-religija-koja-propovijeda-rat

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/218159/ne-postoji-religija-koja-propovijedahttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/218159/ne-postoji-religija-koja-propovijedahttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/bosnia_times_adnan_oktar_no_religion_preaches_war_2.jpgWed, 16 Mar 2016 19:52:27 +0200
Rasizam prijeti evropskim vrijednostima

Dok se na Bliskom istoku razmatraju novi napadi i primirja, prljavi rat i dalje bjesni,  nastavlja se granatiranje bolnica i stambenih područja, kao i nemilosrdno ubijanje civila. Dolazi rijeka izbjeglica iz Sirije koje žele spasiti svoj život i koji se pri tome suočavaju sa još većim brojem nevolja. Problem izbjeglica kojem je Evropa zatvorila vrata, a koji je sada Turska preuzela na sebe, ukazuje na to da je svijet pao na ispitu „čovječnosti“. Ujedinjene Nacije i Evropska Unija su možda skinule sa sebe odgovornost koju imaju prema Turskoj riječima „Mi ih nećemo primiti, pomoći im, niti ćemo im dati novac, a vi im morate otvoriti vrata“, ali historija to nikada neće zaboraviti.

Već više puta sam razmatrao problem izbjeglica u ovoj kolumni i tako ću i nastaviti. Pitanje koje je na razmatranju u današnjoj kolumni tiče se još jednog ogromnog problema koji se pojavio sa problemom izbjeglica, a to je je rasizam. Možemo se zapitati da li ovaj, sve veći problem u Evropi, donosi više nevolje izbjeglicama ili samoj Evropi.

Prošlogodišnja izborna pobjeda Nacionalne fronte u Francuskoj pokazala je koliko je zapravo jak sve veći trend rasizma u Evropi. Sistem ideja koje su dovele do rasizma i  naročito islamofobije, pronašao je pogodno tlo u Evropi; reakcija koju smo vidjeli u odnosu prema izbjeglicama poslužila je svrsi pojedinih političkih grupa.

Ova situacija se ne odnosi samo na Francusku. Prema anketama koje je Istraživački centar Pew sproveo u novembru 2015. godine u sedam država Evropske Unije, averzija prema manjinama odnosila se najviše na Rome, muslimane i jevreje. To je posebno bilo očito u zemljama koje su pružale podršku desničarskim partijama, kao što su Grčka, Italija i Poljska. Osim toga, političari iz tog miljea imali su vrlo neprijateljsku retoriku. Na primjer, riječi parlamentarca Sorena Espersena iz Danske narodne partije: „Hajde da bombardujemo žene i djecu tamo gdje se nalazi Daesh“, pojasnile su mnogo toga.

Ovakva situacija je pogoršala rasističke tendencije u pojedinim evropskim državama. Rasistička propaganda od strane izvjesnih desničarskih pokreta u Evropi je blizu toga da postane zakonita. Jedan građanin Njemačke koji je razgovarao sa novinarima Sputnika, tvrdi da njemačka policija toleriše rasistička okupljanja i da je bespotrebno stroga prema strancima.

„Obično u Njemačkoj policajac nikada ne dozvoljava okupljanja, bez obzira na to da li je na  skupu prisutno 20 ili hiljadu ljudi. Stoga on u tom slučaju mobilizira cijelu policijsku jedinicu. Međutim, takvo nešto se ne dešava onda kada su u pitanju okupljanja rasističkih organizacija i pokreta radikalne desnice. Ovi ljudi organizuju marševe koji podsjećaju na nacističke marševe sa bakljama prije Drugog svjetskog rata. Dok policija samo posmatra te nezakonite marševe, migrantski kampovi gore...“

Ozan Ceyhun, član Evropskog parlamenta, kaže da su predrasude prema muslimanima i izbjeglicama dovele do toga da više od 100 mjesta u parlamentu zauzimaju političari koji su islamofobi i rasisti. Ceyhun također kaže da ove predrasude u stvari ne škode muslimanima ili izbjeglicama, nego demokratiji Evropske Unije. On dodaje:“ Neprestano vidimo štetu koju rasistička politika nanosi evropskoj demokratiji na izborima. Kada nestanu stranke centra, ekstremna desnica ili rasističke snage će još više ojačati.“

Pravi problem za Evropu jeste šutnja kada je u pitanju rasistička politika. Ovakav rasistički mentalitet je porastu u Evropi 2015. godine upravo zbog šutnje koja će se nastaviti i u 2016. godini.

Sve veće neprijateljstvo prema strancima, izbjeglicama, a naročito prema muslimanima, sada je postalo ono što razjedinjava evropsko društvo. Većina ljudi su nesretni i osjećaju se neugodno u evropskim zemljama, budući da su izgubili osjećaj povezanosti i solidarnosti. Činjenica da se Evropa, koja služi kao primjer divne civilizacije, sada našla u ovakvoj situaciji, može vrlo lako dovesti svijet koji već pati do još veće katastrofe. Sve veće rasističke tendencije u Evropi mogu naškoditi samom kontinentu i demokratiji.

Osim toga, ne bismo smjeli zaboraviti da svaki govor mržnje povlači za sobom jos više mržnje. Svi oni koji podržavaju rasističku retoriku u Evropi ne bi smjeli zaboraviti da takva retorika nikada ne može smanjiti terorizam, nego ga može samo pojačati. Jezik mržnje je poput hrane terorističkoj ideologiji, te će on uvijek samo privući još više terorizma. Na taj način će se potaknuti nasilje, a jasno je da takav trend nikada ne može rezultirati mirom i srećom, nego naprotiv, takvo nešto će uvijek rezultirati strahom i još većim bijesom.

Kao rezultat svega toga, mirne manjine se također mogu naljutiti i pobuniti se. Poznato je da masovna psihologija može poslužiti kao okidač za klimu u kojoj ljudi postaju nasilni. Upravo zbog toga, bilo kakva politika koja se služi provokacijama je izuzetno opasna.

Nikada ne bismo željeli da Evropa dođe u situaciju da se bavi ovako užasnim scenarijom. Stoga je vrlo važno da narodi Evrope i političari donesu odluke koje će spriječiti terorizam. Moraju imati na umu da se terorizam neće završiti sa neprijeteljstvom prema muslimanima ili strancima; naprotiv, takav stav će izazvati negodovanje među mirnim muslimanima i strancima u zemlji, te stvoriti neugodnosti u čitavom društvu. Mržnja koja dolazi sa jedne strane nestaje ukoliko nema odgovora sa druge strane. Evropljani koji su godinama bili pioniri civilizacije, postigli su ovo više puta u historiji. Upravo zato bi oni trebali imati isti civilizirani pristup kada je u pitanju terorizam, te spriječiti eskalaciju politike mržnje dok nije prekasno za to.

Bosnia Times:

http://thebosniatimes.ba/clanak/3234

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/217244/rasizam-prijeti-evropskim-vrijednostimahttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/217244/rasizam-prijeti-evropskim-vrijednostimahttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/arab_news_adnan_oktar_racism_threatening_european_values2.jpgMon, 29 Feb 2016 20:32:48 +0200
Etika i ljudskost blijede u ratu

Poznato je da su pravila i etika u ratu uvijek bile izdati. Štaviše, 21. stoljeće  nam je sasvim jasno dalo do znanja kako užasan i nemilosrdan rat može biti.

Citat iz Tolstojevog djela objašnjava kako se ljudi osjećaju dok drugi ginu u ratu. “Rat me oduvijek zanimao; ne rat u smislu poteza koje su smislili veliki generali…nego realnost rata, samo ubijanje. Više me zanimalo na koji način i s kojim osjećajima jedan vojnik ubija drugoga, nego kako su vojske raspoređene kod Austerlitza i Borodina.”

Situacija je sada još strašnija. Prije možda nekih desetak godina, nismo mislili da će ljudi koji bježe iz svoje zemlje biti zadržani na graničnim prelazima, da će mora izbaciti beživotna tijela djece, da će stotine migranata biti prevareni jer su im dati neispravni prsluci za spašavanje, zbog čega su prepušteni na milost i nemilost moru, dok cijeli svijet posmatra njihovu dramu i pri tome ne čini ništa. Masakr u Halabdži je ostao upamćen u historiji zahvaljujući odluci psihopatskog diktatora, ali nadamo se da se takvo što nikada neće ponoviti. Međutim, tragedija u Ghouti, u Siriji dešava se na očigled svih nas. Granatiranje domova, bolnica, škola, pekara i tržnica nije rat kakav poznajemo. Gotovo da možemo reći da su upravo civili glavna meta u ratovima 21. stoljeća. Ovi ratovi su vođeni u atmosferi u kojoj okrutnost ne poznaje granice, a čovječnost je izgubljena.

Zar ne biste rekli da je izgladnjivanje civila do smrti vrhunac okrutnosti? Nismo vjerovali kada su ljudi u Yarmouku bili ostavljeni da umru od gladi. Ovo užasavajuće mučenje je postalo dijelom tradicije u Siriji – pozorište u kojem se vodi prljavi rat. Smrt usljed izgladnjelosti u Madayi privukla je pažnju svijeta. Ovo područje izmučeno glađu, pod blokadom je posljednjih sedam mjeseci, koliko od strane opozicionih strane koje djeluju iznutra, toliko i Hezbolaha i snaga Bashara Assada s vana. Na žalost, ljudi su počeli umirati prije nego što je to svijet primjetio. Sve do nedavno, kilogram šećera se mogao kupiti za 60 000 sirijskih lira (što iznosi oko 145 dolara), litar ulja za oko 70 000 lira (oko 170 dolara), te kilogram riže za oko 40 000 lira (oko 100 dolara). Međutim, sada se više ni to ne može. Travu je sada prekrio snijeg, uništivši tako i nadu za opstanak. Nada da će pomoć od strane UN-a i dalje nastaviti stizati u ovo područje neće nestati.

Situacija nije ništa drugačija ni u okolnim selima. Iako je pomoć nedavno stigla, situacija je jako ozbiljna u selima Kefraya i Foah, udaljenim od sjevera Idliba nekih 7 kilometara. Užasna drama se odvija u mnogim područjima u Siriji. Utisci svjedoka ili poneka fotografija koja procuri u javnost, najbolje ukazuju na strahotu zlostavljanja koje se tamo odvija. Pawel Krzysiek, glasnogovornik Crvenog Križa koji je dostavljao pomoć u Madayu i okolna sela, izjavio je da je vidio mnogo ljudi na ulici, da su se neki od njih “smiješili i  mahali, ali da su mnogi od njih bili isuviše umorni da bi reagovali.” Nije ovo prvi put da svijet okreće glavu u ovakvoj situaciji. Neki od njih na društvenim mrežama dijele slike hrane u kojoj uživaj, a da možda nisu svjesni strašne drame koja se dešava u Siriji.

Na žalost, problem je u tome što neki ljudi ne misle da svi imamo pravo na život. Prema takvom razmišljanju, rat je način da se riješimo svih onih koji su slabi i koje treba iskorijeniti. Iz tog razloga u njihovim očima nema puno razlike u tome da li se neko ko “zaslužuje” da bude iskorijenjen, utopi u moru, pogine na pijaci ili umre od gladi. Ni koalicija niti humanitarna pomoć nisu proizvele rezultate kakve smo željeli. Potrebna nam je drugačija strategija. Postoji jedan mnogo veći problem od rata, a to je opasnost da ćemo zaboraviti biti ljudi. Rješenje, stoga, treba doći iz nekog drugog pravca.

Prije svega, potrebno nam je razotkrivanje. Ukoliko je neki gnusni čin razotkriven, on se neće smjeti ponoviti. Otkriće o onome što se dešavalo u područjima gdje su ljudi gladovali od mjeseca jula, omogućilo je dotok pomoći, mada se i to desilo kasno. Oni koji su bili odgovorni za to su izbjegli odgovornost, barem na papiru. To ne mora spriječiti nove, isto tako okrutne, radnje, ali reakcija svijeta može, barem donekle, spriječiti nemilosrdnost.

Drugo, što je bitno istaći, jeste da se mora pregovarati o hitnoj evakuaciji civila iz tih područja. Zaštita civila tiče se ljudskog prava. Zanemarivanje istog i nemogućnost da se poduzmu mjere predstavlja kršenje tog istog prava. Moramo osmisliti program koji bi omogućio hitnu evakuaciju građana iz te regije i doveo ih do granice da Libanonom, i to uz pomoć ruskog pasoša ukoliko ima potrebe za tim.

Naša glavna odgovornost, međutim, jeste da razvijemo onu vrstu jezika koji ljude podsjeća na vrijednosti koje su zaboravili. Potrebno je uložiti trud kako bi se eliminisao politički jezik, kao i jezik mržnje. Nedostatak brze akcije će ohrabriti neke ljude da totalno zaborave koncept čovječnosti.

Arab News:

http://www.arabnews.com/columns/news/864801

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/214736/etika-i-ljudskost-blijede-uhttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/214736/etika-i-ljudskost-blijede-uhttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/arab_news_adnan_oktar_ethics_humanity_fading_amid_war2.jpgTue, 19 Jan 2016 19:53:23 +0200
Može li iz haosa nastati red?

Navikli smo da slušamo o teorijama zavjere kada su u pitanju mnoge teme. Kada je riječ o Bliskom istoku, međutim, teško je okarakterisati planove i projekte jednostavno kao teoriju zavjere. Vidjeli smo da su neki od scenarija planiranih za Bliski istok vremenom postali stvarnost. Ljudi koji rade na današnjim scenarijima ne trude se ni da to sakriju.

Različite mape koje su uobličile Bliski istok su osmišljene sa planovima i instrumentima tajnih službi dok je Prvi svjetski rat još bio u jeku. Zemlja koja je pripadala još uvijek nedirnutom Osmanskom Carstvu, dijelila se iza zatvorenih vrata; zidovi su davno podignuti između ljudi koji su bili braća i  koji su dijelili religiju i etničku pripadnost. Ukoliko nismo bili svjesni šest tajnih dogovora do kojih je došlo u trenutku kada je rat još uvijek bjesnio, mogli bismo pomisliti da su oni preuveličani ili izmišljeni. Da se Rusija, kao jedna od potpisnica sporazuma Sykes-Picot, nije razišla sa zemljama Zapada, možda nikada ne bismo spoznali veličinu ovih tajnih planova.

Prvi svjetski rat je davno završen, a Bliski istok je podijeljen sa vladarima i šestarom, baš onako kako je to planirano. Ovo ne samo da je otvorilo put za planove onih koji su smatrali da polažu pravo na Bliski istok, nego je predstavljalo i svojevrstan izvor inspiracije za nove generacije. Termin „konstruktvni haos“ je nastao baš  u to vrijeme. Jedan od planova tajnih službi bio je da iskoristi sukob i nasilje kako bi razjedinile Bliski istok.

Prisjetimo se da je 2006. godine projekat Novi Bliski istok osmislio poručnik Ralph Peters, jedan od savjetnika predsjednika Clintona. U dokumentu pod nazivom „Krvave granice: kako bi izgledao bolji Bliski istok“  objavljenom u časopisu Oružane Snage,  Peters je rekao da se granice Bliskog istoka moraju izmijeniti kako bi se širila demokratija i zaustavio terorizam. Prema tome, Bliski istok je morao biti podijeljen na 20 jedinica. Ova virtualna mapa, prema kojoj je Irak podijeljen između šiita i sunita, osnovana država Kurdistan, granice Jermenije proširene i osnovane države na sjeveru Iraka koje pripadaju Azerima i Balučijima, granice Sirije, Lebenona i Jordana  također izmijenjene, u stvari je osmišljena s ciljem koji je sve jasniji kako ulazimo u 2016. godinu.

Nakon 2006. godine ova mapa je našla put do američke vlade, NATO-a i vojnih krugova. Niko nije uviđao štetu u predstavljanju ove mape kako bi svijet, države i narodi bili spremni za nju. Ona je čak korištena i u programima za obučavanje u obrazovnim jedinicama odbrane pri samom NATO-u.

Peters je počeo sa idejom da je „Historija pokazala da su vještački stvorene granice uvijek vodile ka nestabilnosti, dok su granice stvorene na osnovu etničke pripadnosti bile pogodnije, čak i nakon 1000 godina“. Tačno je da su vještački stvorene granice uvijek vodile ka nestabilnosti. Međutim, nestabilnosti se ne može stati u kraj razjedinjenjem, nego jedinstvom. Ako je Peter želio spriječiti terorizam i pronaći rješenje za nestabilnost, onda se trebao skoncentrisati na duh jedinstva na Bliskom istoku.

Međutim, kreativni haos nije osmišljen naivno. Isto kao što razjedinjenje braće zahvaljujući vještačkim granicama, nakon Prvog svjetskog rata, nije imalo za cilj dobrobit naroda regije, to je bio slučaj i sa ovim projektom. Ralph Peters je imao poziciju zamjenika načelnika stožera u obavještajnoj službi pri američkom ministarstvu odbrane, te je bio obavještajac koji je napisao bezbroj strateških radova koji se tiču američke inostrane politike.  Iako su njegove ranije četiri knjige bile prilično utjecajne u vladi i vojnim krugovima, Peters u stvari nije učinio ništa drugo nego otkrio ono što su strateški planeri već predvidjeli za Bliski istok. Drugim riječima, plan je bio još kompleksniji od toga.

Područje Levanta koje su godinama oblikovali tajni strateški planovi, moglo je biti oslabljeno i mogla mu je biti potrebna uprava u jeku Prvog svjetskog rata. Danas, međutim, moramo postaviti pitanje zašto se Zapad upliće svaki put kada se spomene Bliski istok? Zašto ga Zapad želi razjediniti? Zašto domaći problemi u zemljama Bliskog istoka više zabrinjavaju Zapad nego narode te regije? Zašto se sastanci koji se održavaju sa ciljem da se pronađe „rješenje za Bliski istok“ uvijek održavaju u evropskim glavnim gradovima na čelu sa evropljanima? Zašto se tamo nalaze zapadnjačke vojne baze i avioni naoružani zapadnjačkim raketama? Gdje su vođe Bliskog istoka i ljudi koji su sposobni da donesu odluku o budućnosti ove regije?

Vrijeme je za sasvim drugačiju strategiju za Bliski istok. Vrijeme je za društvo koje pozdravlja prijateljstvo, ali koje odbija zapadnjačke planove za razjedinjenje, društvo koje je zahvaljujući stoljetnom iskustvu shvatilo da razjedinjenje vodi ka nesreći, a ne napretku. Moramo uvjeriti svijet da će duh jedinstva donijeti dobrobit ne samo Bliskom istoku, nego i Zapadu, te da će riješiti problem terorizma. Moramo pokazati svu pogrešku planova i snova onih koji smišljaju strategije koje koriste nasilje kako bi riješile problem.

Ne smijemo zaboraviti da ljudi imaju sklonost ka ljutnji, mržnji i nasilju. Stoga oni imaju i sklonost da vjeruju da se problemi mogu riješiti i da sreća može doći kao rezultat razjedinjenja i izolacije. Oni koji priželjkuju sukobe i komešanje su uvijek imali koristi od ovih sklonosti. Mi imamo moć da pokažemo i narodima Bliskog istoka, i zapadnjacima da je to pogrešno. Dok jedni prave planove kako bi potakli mržnju, dopustite da mi zajedno napravimo planove kako bismo je uništili. Nemojmo čekati da Zapad izgradi mir među nama. 

Bosnia Times:

http://thebosniatimes.ba/clanak/2556

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/214334/moze-li-iz-haosa-nastatihttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/214334/moze-li-iz-haosa-nastatihttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/bosnia_times_adnan_oktar_nemojmo_cekati_da_zapad_izgradi_mir_medu_nama2.jpgThu, 07 Jan 2016 22:32:10 +0200
Bezobzirnost realpolitike

Ne prođe ni dan a da ne čujemo termin „nacionalni interesi“ u zvaničnim izjavama, analizama i komentarima. On predstavlja jedan od omiljenih izraza svjetskih vođa kada objašnjavaju svoje dogovore ili neslaganje sa drugim državama.

Imajući na umu „nacionalne interese“, predstavnici država razgovaraju o geopolitičkim problemima na različitim međunarodnim platformama. Za vrijeme takvih sastanaka, sve strane se okupljaju oko stola, sa već smišljenim potezima koje će povući protiv drugih. Ova okupljanja obično ne donose rezultate, jer političko kockanje nikada ne donosi željeni rezultat, niti istinski služi interesima bilo koje političke stranke.

Problem sa kojim se Kipar suočava već 50 godina, primjer je takvih birokratskih pregovora. Bez obzira na silne proračune koji se tiču broja stanovnika, zemlje, vode i drugih bogatstava, jasno je da nema pomjeranja sa mrtve tačke. Za vrijeme posljednjih 40 godina, pitanje zemljišta je postalo komplikovano u toj mjeri, da sada postoje 22 kategorije vlasništva za koje se mora naći rješenje.  Ovaj užasni problem sa zemljištem je razlog zašto su neki Turci morali predati svoje domove Grcima i obratno.  Čini se da se ovaj projekat “ujedinjenja” ili “suživota” zasniva samo na proračunima vezanim za zemlju.

Sam koncept nacionalnog interesa, koji se godinama izučavao kao najefektivnije oružje realpolitike, predstavlja, u stvari, primjenu materijalističkog i egocentričnog mentaliteta na politiku, što rezultira društvenim kolapsom. Materijalisti su nastojali nametnuti svoj egocentrični pristup ne samo društvu, nego i međunarodnim odnosima. Odmah nakon što se pojavio pojam realpolitike, pojavila se i  teza o sukobu civilizacija, te  je tako pripremljena osnova kojoj se težilo. Prema ovoj tezi, države moraju zaštititi svoje interese i  boriti se kako bi u tome uspjele. Na taj način je u društvu predstavljena materijalistička teza koja je zasnovana na ideji o opstanku najjačeg. Dok i dalje postoje neslaganja, i dok dolazi do raspada zajednica,  počinju ratovi, ali za razliku od najvećih civilizacija koje će imati koristi od toga, sve slabije civilizacije će nestati.

Jasno je da se živa bića bore za opstanak, ali ne možemo zanemariti humanističke tendencije. Obično ni jedno živo biće ne oklijeva da  rizikuje vlastiti život kako bi spasilo one koje voli. Dakle, ni životinje ne predstavljaju okrutni primjer borbe za opstanak, kako su se nadali materijalisti. Štaviše, mi nismo životinje koje su programirane da unište kako bi opstale. Ljudska priroda se zasniva na ljubavi, požrtvovanju, prijateljstvu i miru. Možemo biti sretni samo onda kada društvo u kojem živimo vjeruje u ove vrijednosti. Ne čudi nas  činjenica da su ljudi nesretni u svijetu neprestanih smaknuća, u svijetu gdje su ljudi primorani da svoje domove ograde bodljikavom žicom, gdje se provjeravaju rendgenskim napravama svakog puta kada žele ući u neku zgradu, u svijetu gdje su podignuti visoki zidovi koji dijele zemlje. Nacionalna politika je u sukobu sa ljudskom prirodom.

Upravo ovdje nastaje greška svojstvena hladnom, sebičnom sistemu poznatom kao “nacionalni interes”. Ova pojava koja proturiječi razlozima zašto je stvoren čovjek, nikada neće biti prihvaćena od strane ljudi. Sebičnost će uvijek uništiti ljubav kojom se vode ljudi, te izazvati mržnju. Zvanične delegacije će doći i otići, održat će se sastanci na kojima će se dati zvanične izjave, ali problemi neće biti riješeni, budući da svi moraju biti “na prvom mjestu”.

Da se vratimo problemima na Kipru – razlozi koje smo već naveli upućuju na to da Kipar ne ide u susret boljoj budućnosti. Skorašnji pregovori nisu uvažili ljubav i bratstvo koje je više nego ikad potrebno ljudima koji žive u ovoj regiji. Ako težimo suživotu na ovom otoku, onda se moramo skoncentrisati na ljubav među masama, prije nego na hladne, političke izjave koje se tiču podjele zemlje, administrativnih prava i društvenog položaja. Ljudi na otoku su braća koja žive zajedno već stotinama godina, oni su prijatelji koji dijele istu kulturu i tradiciju, imaju zajedničku historiju i sudbinu, i njih čeka ista budućnost. Natjecanje u tome ko će se prije žrtvovati jeste karakteristika tih naroda. To je način na koji oni djeluju. Ljudi koji su odgojeni u takvoj kulturi bi htjeli da se žrtvuju za svoje prijatelje i goste koje prime u svoj dom, za ljude s kojima žive na svojoj zemlji. Oni ne uživaju u tome da se bore oko onoga što je njihovo ili nečije drugo. Alergični su na materijalističko djelovanje koje je usvojila politika.

Ljubav nije utopija o kojoj ljudi vole razgovarati, ali smatraju da je nemoguće prakticirati. Bez ljubavi nestaje život, nestaje svijet, politički sistemi odumiru i ekonomija propada. Ljubav nije nepraktični luksuz, nego “krv našeg života”  koja je nasilno oduzeta od nas.

Iz tog razloga, ako istinski tražimo rješenje za Kipar, prvo što moramo uraditi jeste skoncentrisati se na prijateljstvo između ova dva naroda. Naglasak mora biti na bratstvu. Jednako kao što ne bismo izbacili gosta koji nas posjeti u našem domu, tako ne smijemo izbaciti ni ljude koje smo prozvali “okupatorima”, a  koji su stotinama godina živjeli na tom području.  Kada je riječ o prijateljstvu, problem sa zemljom, pregovori i proračuni neće imati smisla. Zar bi iko ikada pravio proračune, dok uživa u životu ispunjenom ljubavlju i prijateljstvom?

Isto se odnosi na svađe među bratskim zemljama kao što su Jermenija i Azerbejdzan, Indija i Pakistan, kao i mnoge druge. Moramo njegovati politiku koja se zasniva na bezuvjetnoj ljubavi, a ne na  “nacionalnim interesima”. Trebamo shvatiti da materijalistički mentalitet šteti i ljudima, i državama. Ljubav koju neki ljudi smatraju utopijom je, u stvari, rješenje svih problema.

Bosnia Times:

http://thebosniatimes.ba/clanak/2379

]]>
http://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/213728/bezobzirnost-realpolitikehttp://bs.harunyahya.com/bs/Clanci/213728/bezobzirnost-realpolitikehttp://imgaws1.fmanager.net/Image/objects/6-makaleler/bosnia_times_adnan_oktar_realpolitike2.jpgThu, 24 Dec 2015 19:48:01 +0200