Islam Osuđuje Terorizam

Spremi knjigu

Download (DOC)
Download (PDF)
Kupi knjigu
Komentari

Dijelovi knjige

< <
4 / total: 10

Kur'anski Pogled na Šerijat, Džihad i Rat

... A Allah je prema ljudima zaista vrlo blag i milostiv.
(Kur'an, 2:143)

Dva su osnovna koncepta koja zloupotrebljavaju oni koji islamprikazuju nasilnom religijom: Šerijat i Džihad. Bog nam u Kur'anu objašnjava kako slijedi u ovom ajetu:

"... Ovaj Kur'an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje."(Kur'an, 12:111)

Kao što Bog eksplicitno kaže u ovom ajetu, Kur'an "objašnjava sve," ali to nije dostatno onima koji izmišljaju sujevjerje. Oni ne smatraju put na koji ukazuje Kur'an dovoljno usklađenim sa njihovim lažnim religijskim konceptima. Zbog toga, kroz cijelu historiju oni drže da neke odredbe Kur'ana "nisu dovoljne" (sigurno je Kur'an iznad toga) i da im je potrebno tumačenje. Iz toga su izveli ideju koja kaže da se Kur'an može razumjeti "jedino kroz hadise ."

"Unutrašnjost džamije, popodnevna molitva", John Frederick Lewis, 1847. Ulje na drvenoj podlozi, privatna kolekcija.

Dozvolite da razjasnimo nešto ovdje: hadisi su se zadržali do današnjeg dana kao riječi Poslanika (savs). Dok su pojedini potpuno povjerljive i tačne izreke i prakse, drugi su postepeno iskriviljavani i značenje im se promijenilo. Postoje dva načina da se razluči da li određeni hadis zaista čini riječi i praksu Poslanika (savs), a to je da li je njegov sadržaj u skladu s Kur'anom, a drugi je da li se događaj već realizirao. Bez sumnje se kleveće naš Poslanik (savs) uzimajući za istinite one riječi i prakse koje su u suprotnosti s Kur'anom, te tvrdeći da ih je izrekao naš Poslanik (savs) jer se Poslanik (savs) strogo pridržavao isključivo Kur'ana.

Ideja da se Kur'an "jedino može razumjeti kroz hadise" je donijela ogromnu štetu islamskom svijetu jer su neki muslimani, vodeći se ovom idejom, počeli izmišljati hadise u ime vjere. Čak su postepeno prestali koristiti Kur'an u potpunosti, uzimajući te hadise kao jedini izvor vjere. U slučajevima kada se ti hadisi sukobljavaju sa Kur'anom, čak su bili toliko drski da ustvrde da su "ovi hadisi snažniji od Kur'ana." Stotine izmišljenih hadisa su bili izvorima za različite vjere, a rezultat su bile četiri škole koje jedna drugu opovrgavaju u mnogim oblastima islama. Svi njihovi učenjaci sebe nazivaju muslimanima, ali se svi zalažu za potpuno različite stvari. Čak smatraju da su pripadnici drugih škola nevjernici. Naš Poslanik (savs) se u Kur'anu žali Svemogućem Bogu na stanje u kojem se našao islamski svijet:

Poslanik je rekao: "Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur'an izbjegava!" (Kur'an, 25:30)

Zaista, problem ogromnog dijela islamskog svijeta danas jeste da ljudi smatraju da je Kur'an prevaziđena knjiga.

Kada je Kur'an napušten, došlo je vrijeme za "idžmu." (Idžma: odluke eminentnih vjerskih lidera koji u svakom periodu donose naredbe u vezi sa Šerijatskim zakonom na osnovu deduktivne analogije.) S obzirom da Kur'an nije bio njihova vodilja, pritisnuti su hiljadama izmišljenih hadisa i konačno su odlučili da "ni Kur'an ni hadisi ne mogu ispravno objasniti obaveze." Ovi "vjerski lideri" su počeli proizvoditi zakone u ime islama, škole su počele da se sukobljavaju jedna sa drugom, pa su se muslimanske zajednice počele sukobljavati sa pripadnicima drugih škola. Svaki "vjerski lider" ima svoju interpretaciju koju smatra zakonom, svaka zajednica se zasniva na drugačijem setu praksi, pa se islam počeo raslojavati na sekte, klase i, u konačnici, male grupe. Kur'an, međutim, je ostao dekorativni predmet koji treba da se okači na zid u svojoj kutiji. Kao rezultat ovoga, ogroman dio islamskog svijeta je "napustio i počeo ignorisati Kur'an."

Posmatrajući neke od protivnika islama, primjećujemo da je, kakve li ironije, njihov problem isti kao i kod zagovornika sujevjerja: ne crpe saznanja o islamu iz Kur'ana. Baš kao i zagovornici sujevjerja, oni se koncentriraju na izmišljene hadise, tradiciju ili tumačenja islama od strane vjerskih lidera koji su generalno neusklađeni sa Kur'anom. Po njihovom shvatanju, "islam" je stil života i praksa zagovornika sujevjerja. Po njihovom shvatanju "islam" je imaginarna moć historičara, a ne vjera objavljena Kur'anom. Oni nazivaju zakon ove izmišljene religije "Šerijatom," a ne propise Kur'ana. Potpuno su nesvjesni vrijednosti, koncepta i prakse predstavljene u Kur'anu, ali duboko poznaju prakse i pravila lažne religije zagovornika sujevjerja. Kritizirajući pravila te lažne religije, oni smatraju da kritiziraju islam. Toliko su vezani za religiju zagovornika sujevjerja da prosto ne vjeruju kada im se kaže: "To nije islam." A to je izuzetno ozbiljna greška.

Ovi ljudi bi trebali povjerovati u ovo, osim ukoliko se islamu ne protive iz ideološko-religijskih stavova, te ako zaista traže rješenje za ovo mračno poimanje. Njihova religija nije islam. Kur'an, sam po sebi, je dovoljan muslimanu. Hadisi su istiniti i pouzdani u onoj mjeri u kojoj su usklađeni sa Kur'anom. Hadis koji nije u skladu sa Kur'anom ne spada u islam. Ukoliko musliman ne pronalazi islam u Kur'anu, to znači da je u potrazi za drugom religijom i Šerijatom te vjere, koja nije islam.

Ka'aba, gdje skoro 2 miliona muslimana dolazi na hodočašće svake godine sa svih strana svijeta, simbol je mira i saosjećanja koje je sastavni dio islamskog učenja.

Istinski Šerijat Prema Kur'anu

Riječ Šerijat znači "put." Musliman može jednostavno odlučiti koji "put" da prati slijedeći Kur'an. Nekolicina stvari je "haram" u Kur'anu i one su zabranjene eksplicitno. One nisu otvorene za diskusiju ili interpretaciju. Na primjer, ubistvo, preljuba, kamata, svinjetina i krv su stvari koje su haram djela opisana u ajetima Kur'ana nedvojbenim jezikom. Postoji jedna bitna karakteristika Kur'ana. Ljudi koji žele da izmisle zabrane interpretacijom Kur'ana u skladu sa ličnim željama uvijek izvode svoje lične zaključke iz njih. Ipak, Bog zabranjuje ono što je haram nedvojbenim naredbama, kao što je u ajetu:

On vam jedino zabranjuje strv, krv, svinjsko meso i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo. (Kur'an, 2:173)

Bog u Kur'anu otkriva da će postojati ljudi koji će izmišljati pravila o tome šta je dozvoljeno, a šta zabranjeno u ime islama:

I ne govorite neistine jezicima svojim: "Ovo je dopušteno, a ovo je zabranjeno," da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine neće uspjeti. (Kur'an, 16:116)

Nakon vremena našeg Poslanika (savs) pojavile su se brojne zajednice koje su iznosile laži o Allahu. S obzirom da ove zajednice nisu za svoju vodilju uzimale Kur'an, mogli su halalom ili haramom proglasiti šta su željeli.

Međutim, postoje neke zajednice čije karakteristike Bog posebno naglašava: "Oni haram čine dobrim, halalom." Naš gospodar kaže u Kur'anu:

O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju. (Kur'an, 5:87)

Pri ispitivanju sistema divljaštva koji se primjenjuje pod nazivom Šerijata, koji je pak potpuno nekompatibilan sa islamom, govorit ćemo o zajednicama koje sebi halal čine haramom i koji su potpuno udaljene od Kur'ana.

Prvo ćemo definisati Šerijat - Pravi put po Kur'anu, drugačije rečeno, u skladu sa ajetima:

Kur'anski Šerijat znači ljubav, poštovanje, privrženost i zaštitu za ljude svih vjera i stavova. Kur'anski Šerijat insistira na demokratiji i slobodi mišljenja. Pod Ku'ranskim Šerijatom ljudi su načitani, obrazovani, širokih nazora, puni poštovanja prema tuđim stavovima, sretni, uredni, moderni, moralni, optimistični, cijene umjetnost i nauku, kao i ljubav i prijateljstvo. Ne postoji mržnja, netolerancija, konflikti, despotizam, prisila, prijetnje, nesreća, ljutnja ili rat pod okriljem Kur'anskog Šerijata. Detaljnije ćemo o ovim definicijama u vezi sa Kur'anom uz dokaze iz ajeta u narednim poglavljima ove knjige.

Postoji li islamska država danas na svijetu koja ispunjava ove zahtjeve Šerijata? Naravno da ne. Ovaj Šerijat se ne primjenjuje od vremena našeg Poslanika (savs). Države koje tvrde da primjenjuju Šerijat su zapravo vođene u skladu sa Šerijatom fanatičke vjere koju nekoliko nasilničkih grupa nameće u ime islama. Oni uzimaju nekoliko neistinitih hadisa za svoje vodilje, a napuštaju Kur'an.

Neuspijeh da se primjeni pravi sistem Šerijata iz Kur'ana, koji bi donio užitke koji su ranije pomenuti, i predstavljanje ovog stravičnog divljaštva kao navodnog Kur'anskog Šerijata je, naravno, strašna stvar, ali okrivljavanje islama nije rješenje. Oni koji krive islam čine veliku grešku eliminišući islam kao jedini odgovor na radikalizam, nasilje i divljaštvo. Oni zapravo podilaze radikalima pokušavajući da oslabe islam. Njihove optužbe i oružje koje proizvode nisu ono što će eliminisati radikalizam i lažnu religiju koja se propagira pod imenom islama. Jedini način je istinski islam. Ovdje zapravo postoji problem lažne vjere. A lažna vjera može se jedino ukinuti zamijenjujući ju sa onom istinskom.

Šerijat u Kur'anu zahtjeva da musliman bude moderan, uredan, plemenit, mudar, kulturan, demokrata, učtiv, da se s poštovanjem odnosi prema svim idejama i da bude pun ljubavi. Šerijat u Kur'anu je zasnovan na bratstvu, miru i ljubavi. Rat, okrutnost, mržnja, bijes i sukobi su zabranjeni muslimanima u Kur'anu. Oni koji žele da upoznaju istiski šerijat, moraju ga potražiti isključivo u Kur'anu.

Istinski Džihad U Kur'anu

"Džihad" u islamu znači poučavanje suprotstavljene strane, upućivanje u moralne vrijednosti i borba za udaljavanje ljudi od zla. Oni koji ubijaju u ime Džihada se ne ponašaju u skladu s Kur'anom.

Nema ubijanja u Džihadu po Kur'anu. Nema bombardovanja u Džihadu po Kur'anu. Nema bombaša samoubica koji kukavički napadaju civile. Nema mržnje niti osuđivanja ljudi u Džihadu po Kur'anu. Djeca poslanika Adema (savs), poslanika Jakuba (savs) i poslanika Musaa (savs) nisu prokleta po Džihadu u Kur'anu. Nema prijetnji niti zastrašivanja po Džihadu u Kur'anu.

Nema pokolja, smrti, mržnje niti bijesa u islamu, niti u kršćanstvu, ni u judaizmu. Dakle, ako neko kaže: "Iz Kur'ana sam shvatio da moram ubijati, bombardovati i proklinjati ljude" onda prosto laže ili je u zabludi. On je tek radikal koji kaže da je musliman, a slijedi vjeru izmišljenu isključivo radi ubijanja, bombardovanja ili proklinjanja. Ta izmišljena vjera ne potječe iz Kur'ana.

Svetu knjigu koju ljube i prislanjaju na svoja čela, koja im visi na zidovima vrlo izvjesno nikada nisu pročitali. To je takva vrsta vjere u kojoj vlada samo tama. Nudi mržnju umjesto ljubavi, bijes umjesto privrženosti, neprijateljstvo umjesto bratstva, konflikte umjesto ljepote i neukost umjesto umjetnosti, ljepote, nauke i kulture. Vrlo je jednostavno staviti oružje u ruke nekoga ko vjeruje u takvu religiju. Jednostavno je reći: "Ta zajednica je tvoj neprijatelj." Lako je nahuškati takvu osobu. Lako je napraviti društvo bijesa. Ova užasna pošast koja postoji ne samo u islamu nego i u drugim vjerama, pa čak i u marksizmu, satanizmu i materijalizmu – ukratko, u svim vjerama, ideologijama i načinima razmišljanja, jeste pošast radikalizma i licemjerja.

Zašto postoje radikalizam i licemjerje? Odgovor je očit: jer je tome većina ljudi poučena. Oni ne poznaju drugu vjeru. To je ono što radikali koji tvrde da djeluju u ime islama smatraju islamom. Oni su prepušteni neukosti, potpuno isključeni. Oni su otuđeni od društva, umjetnosti i nauke. Oduvijek su neinformirani o konceptu Džihada i primjenjuju ga pogrešno jer su tako poučeni. Oni oduvijek smatraju da čineći ono čemu su poučeni zapravo postupaju ispravno. Nikada nisu ni pomislili da zapravo sami sebi čine štetu, kao i vjeri koju misle da predstavljaju, ali i svojim porodicama, a naravno i svima ostalima. međutim, Džihad koji je opisan u Kur'anu je veoma različit od one slike Džihada koji prikazuju radikali.

Pa šta zapravo riječ "Džihad" znači?

Riječ Džihad dolazi od arapske riječi "jahd." Njena su značenja: 1) Raditi, nastojati, pokazivati odlučnost i upornost ili samopožrtvovanje i 2) kontrolisati svoj ego. Na temelju tih definicija, vođenje Džihada u islamu znači informisati drugu stranu, poučiti ljude moralnim vrijednostima i odvraćati ih od zla. Dok radi ovo, musliman mora istrenirati svoj ego u pravcu moralnih vrlina i trenirati sebe da se udalji od bijesa i mržnje. Drugim riječima, ono što musliman mora raditi za Džihad jeste trenirati sebe s jedne strane, i s druge strane, težiti da pouči ljude istini i dobroti. Mora biti uzor svojim moralnim osobinama kako bi širio mir i privrženost, te udaljio ljude od zla.

Riječ "jahd" nigdje u Kur'anu nije upotrijebljena u drugom smislu. Oni koji provode pokolj pod nazivom "Džihad" govoreći "Naš oslonac je u Kur'anu" ili lažu ili su loše upućeni.

U svjetlu Kur'ana, oni koji sada kolju ljude u ime islama, oduzimaju sopstvene živote u samoubilačkim bombaškim napadima ili počinju ratove, čine ozbiljan grijeh, a ipak, većina ovih ljudi nije ni svjesna da se ono što rade protivi Kur'anu. Razlog je to što su dovedeni u zabludu povodom religije. Oni imaju svoju sopstvenu religiju u kojoj postoji mržnja umjesto ljubavi, bijes umjesto blagosti, neprijateljstvo umjesto bratstva, strahote umjesto ljepote i neukost umjesto umjetnosti, nauke i kulture. Zastrašujuće je jednostavno staviti oružje u ruke nekoga ko vjeruje u takvu religiju, a još je jednostavnije reći mu da je ovo ili ono društvo njegov neprijatelj i da ga ide napasti. Zaista je jednostavno zapaliti ih i šokantno je lagano izgraditi zajednicu bijesa.

Lažni hadisi koje ovi ljudi citiraju, a kojima bi trebalo da opravdaju agresiju i ajeti Kur'ana koje pogrešno tumače u kontekstu rata će detaljno biti izloženi naknadno. Postoji jedna bitna stavka koju moramo zapamtiti ovdje: ogromna većina radikala širi nasilje zbog neukosti. Oni ne poznaju pravu vjeru. Većina vjerovatno nikada nije ni pročitala Kur'an. Zbog toga nema koristi od osuđivanja, proklinjanja, prijetnji, zatvaranja ili egizla nekoga ko ubija pod pogrešnim ubjeđenjem da vodi Džihad. Njegov problem je to što nije bio upoznat s Kur'anom i ne razumije Božiji zakon. S obzirom da je to problem, moramo prihvatit činjenicu da, dok god postoji lažno obrazovanje, postojat će i neuki radikali koji ne znaju šta rade. Ukoliko prihvatimo da je ovo problem moći ćemo shvatiti činjenicu da je jedino što je potrebno onima koji šire teror i nasilje pod imenom Džihada, obrazovanje.

Ubiti Se (Izvršiti Samoubistvo) Nije "Džihad" – To Je Kur'anom Zabranjeno

Glavni akti terorizma izvode se u posljednjih 20-30 godina, a posebno oni u kojima organizirane terorističke grupe porijeklom sa Bliskog istoka, izvode samoubilačke napade. Ubistvo samog sebe je grijeh prema Kur'anu. Ali kako neka osoba može na svoje grudi pričvrstiti bombu i otići među ljude da se raznese, ili postaviti miniran automobil u grupu civila?

Većina arapskih zemalja su do nekog stepena osjetile utjecaj komunizma nakon II Svjetskog rata. Ba'ath partija koja je ojačala u Egiptu, Siriji i Iraku, Šangajski blog koji je uspostavljen pod pokroviteljstvom Kine te je tiho sebi privukao arapske zemlje i Iran, te al-Fatah koji je rastao pod vodstvom Yasera Arafata, nikada nisu krili svoje komunističko-socijalističke aspiracije. Nije tajna da je mnogo krvi proliveno radi arapskog socijalizma pomiješanog s ekstremnim nacionalizmom u tim državama. Oni koji su nesvjesni te historije bi trebao da sagledaju trenutnu situaciju u tim zemljama ili kako se naslijeđe Hafeza Assada čuva u Siriji.

Takvo divljaštvo je neizbježno u socijalističkim ili komunističkim umovima. Po tom neistinitom svjetonazoru, okončanje vlastitog života se posmatra kao doprinos napretku svijeta, a cilj borbe jeste okončanje života drugih ljudi. Dakle, okončanje vlastitog života, posmatrano kao vrijednost, da bi se okončao život nekoga drugog ko se smatra bezvrijednim, je čak i veći doprinos borbi, prema poimanju ovog sistema. To je izuzetno netačna logika, ali to je predmet posebne buduće rasprave.

Određeni ljudi koji posjeduju iskrivljena saznanja o islamu davali su krajnje pogrešna saopćenja u smislu da ova miroljubiva vjera dopušta samoubilačke napade. Najvažniji razlog za ovu zabludu su napori koje ulažu ove terorističke organizacije da legaliziraju ovaj strašni čin koji je islamom zabranjen, kroz različite izmišljene izvore i interpretacije. Ako bombaš samoubica tvrdi da pristupa svom djelu u ime islama, onda je to vrijeđanje i kleveta islama. Postoje najdublje i prestrašne greške u tom konceptu.

 

Neki ljudi, neupućeni u islam, pogrešno vjeruju da su samoubilački napadi dozvoljeni, a islam je zapravo religija mira i ljubavi. Ubiti samog sebe je grijeh prema Kur'anu.

Musliman nikada ne može ubiti. To je grijeh. Bog u Kur'anu objavljuje da... ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva - kao da je svim ljudima život sačuvao... (Kur'an, 5:32)

Ajet je eksplicitan. Baš kao što je grijeh ubiti nekoga drugog, tako je grijeh i oduzeti vlastiti život. To nije "Džihad", nego čisti grijeh samoubistva. Oni koji ga smatraju časnim i slave ovaj akt, propagiraju da osoba tako postaje šehid/mučenik samo podržavaju ubistvo, a nikako Džihad. Ubijanje bezopasnih civila i sebe samog nije Džihad, nego ubistvo. Kao što ćemo i detaljnije objasniti nešto kasnije, islam zabranjuje ratovanje protiv zajednica koji nisu agresivne.

Džihad znači težnju putem znanja i nauke za dostizanjem istine, kao i uspostavljanje komunikacije putem ljubavi i poštivanja, a ne ubistava.

Mučeništvo podrazumijeva gubitak života na Božijem putu, dok se borimo za širenje ljubavi, prijateljstva i bratstva koje zahtijeva islam. Ubijanje je zločin i grijeh. Nije vrlina koja zaslužuje počasti.

Bombaši samoubice i oni koji ih podržavaju šire propagandu o religiji koja naređuje smrt drugih. Ali ta religija nije islam i nije Božija religija, također. Jako malo onih koji slijede tu religiju su svjesni toga. Mnogo je više onih koji slijede tu religiju jer je smatraju istinitom i trude se da je dosljedno poštuju.

Stvarni problem je slijedeće: ljudi koji ne poznaju vlastitu religiju bivaju uvučeni u ovaj nonsens. I, ukoliko ne spoznaju pravu religiju i istinsku ljubav iz Kur'ana, nastaviće sa samoubilačkim napadima i bit će oni koji ih ohrabruju i koji im odaju počast. Bombe nisu način da se nekome ukaže na istinu. Jedini ispravan način jeste obrazovanje. A da bi se moglo obezbijediti obrazovanje, ljudi moraju osjetiti ljubav među muslimanima, kršćanima i Jevrejima koji se moraju ujediniti. Jednom kada snaga ujedinjenja bude uspostavljena, onda će oni koji su na krivom putu početi da slušaju.

Koji Su Razlozi Za Povećanje Samoubilačkih Napada?

Politički inspirisani samoubilački napadi na Bliskom istoku pojavili su se osamdesetih godina XX stoljeća, tokom Libanskog građanskog rata, kada ih je Hezbolah počeo upotrebljavati. Od tada pa do početka XXI stoljeća, oko 200 samoubilačkih napada je izvedeno na različitim lokacijama širom svijeta. Ipak, tek početkom 2000-tih godina su ovi napadi počeli da se pojavljuju na naslovnim stranama štampe, i to s tendencijom porasta, tako da je u posljednje 3 dekade broj porastao na 3500. Samo u 2013. godini broj samoubilačkih napada je bio 219 u 18 zemalja, a odnijeli su 3100 života, što predstavlja dramatičan porast od 25%, poredeći sa prethodnom godinom, kada je zabilježeno 230 napada.

Većina ovih napada desila se u muslimanskim zemljama. Bliski istok, sa Irakom na čelu, je pretrpio toliko samoubilačkih napada u posljednjih 10 godina, da ih više niko ni ne broji. Afganistan, Pakistan, Sirija, Liban, Tunis, Libija, Somalija, Mali i Nigerija su među muslimanskim zemljama koje su često metom samoubilačkih napada.

Šta je potaklo porast napada? Politička nestabilnost u ovim državama je važan faktor. Usprkos uobičajenoj pretpostavci da samoubilački napadi imaju za metu okupatore, tek 32% ovih napada su se zapravo dogodili u zemljama čije su vojne snage raspoređene u inostranstvu. 68% napada imaju za metu sugrađane napadača, dakle, nevine civile, koji su najbrojnije žrtve ovakvih napada.

U zemljama poput Iraka i Sirije napadi su uzrokovani sukobima određenih sekti ili etničkih grupa, dok su u Egiptu obično uzrokovani razmiricama nacionalističkih sekularnih sila i islamističkih grupa. Samoubilački napadi najčešće targetiraju najpopularnija mjesta za okupljanje, poput restorana, tržnica, džamija i javnog prijevoza – mjesta gdje se lako mogu pronaći civili, a posebnu ciljnu grupu čine žene, djeca i stariji ljudi. Zaista, ovi napadi su izvođeni i na mjestima i u vrijeme dok muslimani obavljaju molitvu petkom, kao što je to slučaj sa Irakom, ili za vrijeme vjerskih blagdana u Jemenu. Ovo su vrlo zabrinjavajuće činjenice.

Mnoge muslimanske grupe su osudile Izrael zbog slanja vojske u džamiju u Jerusalemu, pa čak ga i proglasili neprijateljem kojeg treba uništiti, međutim, te iste grupe su ostale nijemo tihe kada su se događali napadi na džamije gdje su muslimani obavljali molitvu, a neki su čak i ohrabrili takve napade.

Kada su izvršioci ovih napada upitani o razlozima zbog kojih to čine, zbog svog manjkavog obrazovanja i nesvjesnosti istinskih Kur'anskih vrijednosti, koje uistinu otjelovljuju oprost, mir i ljubav, oni su ustvrdili da te strahote čine u ime islama. Zbog toga objašnjavanje moralnih vrijednosti islama zasnovanih na Kur'anu mora predstavljati prioritet. Od krucijalnog je značaja započeti tu kampanju na globalnom nivou.

A. Samoubilački napadi, 1970-2013
a. 1980s - Samoubilački napadi (31)  Napadi bez samoubistava (31, 137)
b. 1990s - Samoubilački napadi (121) Napadi bez samoubistava (28, 664)
c. 2000s - Samoubilački napadi (1.552) Napadi bez samoubistava (23, 440)
d. 2010s* - Samoubilački napadi (1.387) Napadi bez samoubistava (28, 916)
e. Samoubilački napadi
f. Napadi bez samoubistava
x. godina

Šta Je Pogrešno Protumačeno O Ratu U Islamu

Musliman Ima Odgovornost Da Vjeruje U Svaki Ajet Kur'ana, Bez Izuzetaka

Razlog za ovakav naslov jeste da se ukaže na neistinitost tvrdnje koju iznose fanatici želeći uvesti sujevjerje u islam, kao i pojedini protivnici islama, koji pokušavaju zloupotrijebiti neprijatne ideje ovih fanatika koji tvrde da pojedini ajeti Kur'ana više ne vrijede. Oni citiraju slijedeći ajet kao navodni dokaz svojih tvrdnji:

Mi nijedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo. Zar ti ne znaš da Allah sve može?(Kur'an, 2:106)

Oni koji upotrjebljavanju svoje riječi protiv Kur'ana pogrešno tumače ovaj ajet kao dokaz koji im dozvoljava da nameću svoje sujevjerje kao vjeru umjesto Kur'ana. Nepromišljeno su zamislili da će pogrešno tumačeći ovaj ajet, moći poništiti neke ajete, pa ih čak i zamijeniti izmišljenim hadisima. S druge strane, neki protivnici islama drže da postoje ajeti o opojnim sredstvima ili ratu koji više ne vrijede, pa pokušavaju da podijele muslimane na one koji se toga pridržavaju i one koji to ne rade.

Istinsko tumačenje ovog ajeta, koji imenovani ljudi pokušavaju citirati kao dokaz svog krajnje perverznog načina razmišljanja, je slijedeće: arapska riječ "ayat" u dijelu "Mi ni jedan propis ne promijenimo" je u jednini. Riječ "ayat" također znači propis, znak ili čudo, jednako kao i rečenica - ajet, ali riječ "ayat" koja se koristi kao rečenica u Kur'anu nikada se ne pojavljuje u jednini. Kada se pojavljuje u jednini, riječ "ayat" uvijek znači dokaz ili znak, i tako je prevedena na svim ostalim mjestima.

Značenje ovdje je, dakle, ne "ajet Kur'ana" nego "znak, propis i Šerijat" koji je dat prethodno. Stoga su, prema ovom ajetu, neke prakse i naredbe koje su primjenjivale prethodne zajednice na koje su se odnosile Božanske objave, to jeste Jevreji i kršćani, s vremenom zaboravljeni jer su ili opozvani ili zamijenjeni drugim propisima u Kur'anu. Slična ili bolja verzija je propisana, dakle, Kur'anom.

Također treba da obratimo pažnju na riječi "učinimo da bude zaboravljen" u ajetu. Da bi jedan propis zamijenio drugi, ovaj raniji treba da bude "zaboravljen." S obzirom da je Kur'an ostao neizmijenjen 1.400 godina, ne postoji pitanje zamjene nekog ajeta drugim. Propisi koje fanatici smatraju zamijenjenim nisu zaboravljeni, još su u Kur'anu. Ovo jasno ukazuje da izmjene o kojima se ovdje govori nisu zamjena jednog ajeta drugim, nego propisi koji su poslati drugim, ranijim zajednicama, a koji su zaboravljeni. One zapovjedi koje su bile poslate ranijim zajednica, ali su "zaboravljene," pa su obnovljene Kur'anom, u detaljnijim ili sličnim verzijama u odnosu na one koje su poslate tim zajednicama.

Kur'an Je "Neizmijenjena" Knjiga

Kao što naš Gospodar izričito navodi u ajetu, Kur'an je "neizmijenjena" knjiga.

Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo se Mi pobrinuti da ostane neizmijenjen! (Kur'an, 15:9)

Nemoguće je da neki propisi knjige koja je ostala neizmijenjena i čije se naredbe odnose na sve muslimane, budu smatrani validnim, a drugi ne. Savršenstvo sveobuhvatnosti Kur'ana, matematička i nau- čna čuda, činjenica da je to uputstvo i da sadrži ajete o tome kako je sačuvan u izvornom obliku, su sve indikatori koji govore protiv tvrdnji fanatika i protivnika islama.

Oni koji ne vjeruju u Kur'an, pošto im je objavljen… A to je, zaista, knjiga zaštićena, laž joj je strâna, bilo s koje strane – ona je Objava od Mudroga i Hvale dostojnoga. (Kur'an, 41:41-42)

Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo. (Kur'an, 75:17-19)

Pogledajmo sada gdje su sve ovi ljudi pogriješili:

Pogrešna Diferencijacija Između Muslimana "Mekanskog Perioda" I "Medinskog Perioda"

Neki protivnici islama nazivaju umjerene muslimane "muslimanima Mekanskog perioda." U njihovim očima vrijeme kada je naš Poslanik (savs) bio u Meki je bilo mirno vrijeme bez ratova, a ratovi su promptno počeli nakon preseljenja našeg Poslanika (savs) u Medinu. Neki ljudi tvrde, na osnovu ovoga, da zagovornici ratovanja u islamu priznaju samo ajete objavljene u Medinskom periodu, dok miroljubivi muslimani priznaju samo ajete iz Mekanskog perioda. Ta ideja je nelogična posljedica neukosti.

Kao što smo već vidjeli, osnovna pretpostavka da bi neko mogao postati muslimanom jeste da vjeruje u sve ajete Kur'ana, bez izuzetka. Ako neko odbija samo jedan jedini ajet, onda gubi svojstvo muslimana koje je opisano u Kur'anu. Dakle, ne postoji mogućnost, sa aspekta Kur'ana da neko ko kaže: "Ja sam musliman," pravi razliku govoreći: "Ja priznajem ovaj ajet, ali ovaj ne."

Istina je da nije bilo borbi za vrijeme Mekanskog perioda u životu našeg Poslanika (savs), i da jeste bilo borbi za vrijeme Medinskog perioda, te da su ti ajeti objavljeni u vezi sa tim specifičnim borbama. Da bi se shvatio razlog ovoga, moraju se shvatiti teške okolnosti za vrijeme našeg Poslanika (savs).

Teško Iskušenje Muslimana U Mekanskom Periodu

Muslimani su živjeli kao manjina u paganskom društvu Meke i bili podvrgnuti ogromnim pritiscima. Mnogi muslimani su bili podvrgnuti psihološkim torturama, ubijani su, njihovi domovi i imovina mnogih je opljačkana, te su konstantno bili izloženi prijetnjama i uvredama. Ipak, muslimani su nastavili živjeti bez posezanja za nasiljem, isključivo držeći se na distanci od pagana i uvijek ih pozivajući na put mira.

Objava našem poslaniku (savs) je trajala pune 23 godine. Tokom prvih 13 godina ovog procesa, muslimani su živjeli kao manjina u paganskom društvu Meke i bili podvrgnuti ogromnim pritiscima. Mnogi muslimani su bili podvrgnuti psihološkim torturama, ubijani su, njihovi domovi i imovina mnogih je opljačkana, te su konstantno bili izloženi prijetnjama i uvredama. Ipak, muslimani su nastavili živjeti bez posezanja za nasiljem, isključivo držeći se na distanci od pagana i uvijek ih pozivajući na put mira.

Međutim, napadi paganske zajednice o kojoj je riječ nisu posustajali.

Kurejšije su u početku smatrale Muhammeda (savs) nebitnim. Dok su nastavljali s nevjerništvom, nisu se protivili pozivima Poslanika (savs) sve dok nije govorio protiv njihovih idola. Ipak, kada bi vidjeli Poslanika (savs) verbalno su ga napadali. Nepromišljeno su se rugali i ponižavali muslimane. "Verbalni napadi" Kurejšija su tako počeli.

Kur'an opisuje njihovu poziciju slijedećim riječima:

Grješnici se smiju onima koji vjeruju;
kada pored njih prolaze, jedni drugima namiguju,
a kada se porodicama svojim vraćaju, šale zbijajući vraćaju se;
kada ih vide, onda govore: "Ovi su, doista, zalutali!" (Kur'an, 83:29-32)

Meka je bila centar idolopoklonstva. Meka bi svakodnevno bila preplavljena ljudima koji su dolazili posjetiti Ka'abu i idole koji su tu bili, te su time Kurejšije zarađivale mnogo novca i prestiž. Kurejšije su smatrale širenje islama u Meki prijetnjom svojim vlastitim interesima pa su zato pozivali na neprijateljstvo i ostala plemena. Oni su također bili svjesni činjenice da islam sviju posmatra jednako i da ne diskriminira nikoga na temelju loze ili bogatstva. Vođe Kurejšija su stoga vjerovale da treba da preduzmu mjere predostrožnosti kojima bi zaustavili širenje islama. Te su "mjere" često uključivale mučenje, pa čak i ubijanje muslimana.(Ibn Hisham, 1/287)

Tadašnji pagani nisu mogli mnogo nauditi članovima jakih i eminentnih porodica, poput hazreti Ebu Bekra ili hazreti Osmana, ali su se veoma zlobno odnosili prema siromašnim i nezaštićenim muslimanima. Mnogi časni muslimani poput Ebu Fakiha, Habiba ibn al-Aratta, Bilala ibn Rabaha, Suhaiba ar-Rumia, Ammara ibn Jasira, Jasir ibn Amira i Sumejje bint Khajjat su bili izloženi strašnom maltretiranju.

Ebu Fakih, rob Sufijana ibn Umajjaha, bio je vezan za noge svaki dan od strane svog vlasnika i vučen po užarenom kamenju i pijesku.

Kovač Habbib ibn al-Aratt je bio stavljen na vreli ugalj, a na njegovim prsima su držali ugalj sve dok se ne bi ugasio.

Ocu Ammara ibn Jasira, Jasiru ibn Amiru, su vezali noge za dvije kamile i natjerali ih da idu u suprotnim pravcima, te na taj način rastrgnu njegovo tijelo. Nemoćna da gleda patnju svoga muža kojeg su ubili na tako divljački način, Sumejja bint Khajjat se suprotstavila paganima i također bila ubijena strijelom koju je ispalio Ebu Džehl. (Zad al-Maad, 2/116; Doba sreće, 1/254)

Umayyah ibn Khalaf bi svog roba Bilala al-Habashija polegao na vreli pijesak svaki dan. Onda bi na njegove grudi stavio ogroman kamen i ostavljao ga tako satima. Mučio ga je s ciljem da ga okrene protiv Poslanika (savs) i napusti islam. Jednog dana vezao mu je ruke i noge i stavio uže oko vrata. Onda ga je vukao po užarenom pijesku ulicama Meke. (Zad al-Maad, 2/116; Doba sreće, 1/253)

U početku nisu bili u mogućnosti da napadaju našeg Poslanika (savs) jer je bio pod zaštitom svog amidže Ebu Taliba i jer su se bojali Hašimija. Postepeno, međutim, počeli su ga klevetati govoreći da je "prorok, pjesnik, mađioničar, vještac." U konačnici, koristili su svaku priliku koja im se pružila da vrijeđaju i maltretiraju Poslanika (savs).

Ovo maltretiranje muslimana se događalo jednostavno zbog toga što su vjerovali i propovijedali islam. Uprkos svim ovim ugnjetavanjima, torturama i nasilju, muslimani nikada nisu naudili onima koji su ih zlostavljali, jer je islam tako zahtijevao, i nikada se nisu pokušali braniti, što je bilo najosnovnije ljudsko pravo. Vidjevši da im muslimani ne uzvraćaju, Kurejšije su pojačale svoju agresivnost i mučenja. Tada su Kurejšije počele ubijati muslimane čim bi ih vidjeli.

Kako su se progoni pogoršavali, muslimani im se nisu opirali ni na koji način, niti su čak pokušavali da se odbrane jer Kur'an zabranjuje prolijevanje krvi, shvatili su da ne mogu više ostati u Meki. To je značilo da moraju migrirati u Medinu.

Medinski Period I Borbe

Kako su se napadi idolopoklonika pojačali u Meki, muslimani su migrirali u obližnji grad Jasrib (kasnije poznat kao Medina), gdje su se osjećali slobodnije i bili dobrodošli, pa su uspostavili svoju upravu tamo. Ipak, čak i kada su osnovali svoju vlastitu upravu, napadi pagana iz Meke nisu prestali. Kurejšije su pratile muslimane i nastavile s nasiljem protiv njih. Ali naš Poslanik (savs) i muslimani oko njega nikada se nisu upustili u borbu protiv idolopoklonika.

Ni jedna osoba, zajednica ili država neće trpjeti i ne odgovoriti kada je napadnuta, uvijek će agresoru uzvratiti "u samoodbrani" ili barem poduzeti defanzivne akcije. Ljudi koji djeluju u nužnoj odbrani su bez izuzetka oslobođeni sudskog progona, a države koje tako postupe su nevine pred međunarodnim zakonima jer su bile žrtve nepravednih napada, s obzirom da su ljudski životi, porodice i voljeni, ili narod jedne države, teritorij i čast ugroženi.

To se također odnosilo i na Poslanika (savs) i muslimane u Mekanskom periodu. Ipak, uprkos svim nepravednim i ubilačkim napadima, Poslanik (savs) i muslimani nikada nisu organizovali protivnapad iz razloga što je Bog ubijanje učinio grijehom. Umjesto toga, kao što propisi nalažu, uvijek su drugu stranu pozivali na mir, a kada su ti pozivi bili neuspješni, napustili su svoje domove, zemlju i gradove i odselili se.

Za 13 ili više godina Mekanskog perioda i u prvim godinama Medinskog perioda, vjernicima je još uvijek bilo naređeno da budu strpljivi naspram svih mučenja i nepravde, te da propovijedaju miroljubivo Božiju vjeru, kao što ajet i govori "Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!" (Kur'an, 16:125), i nikakva borba nije bila dozvoljena. Naš Poslanik (savs) je na slijedeći način odgovorio muslimanima koji su se željeli usprotiviti progonima koji su opisani: "Borba još nije dozvoljena. Budite strpljivi, Božija pomoć je blizu, a za svoje patnje ćete biti nagrađeni..."

Naš Poslanik (savs) je dobio dozvolu da brani sebe i one koji čine njegovu zajednicu u slijedećim ajetima koji su objavljeni nakon preseljenja u Medinu:

Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći – onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: "Gospodar naš je Allah!"…(Kur'an, 22:39-40)

Ovim ajetima muslimanska zajednica koja je bila nepravedno prognana samo zbog toga što su govorili "Naš Gospodar je Allah" počela je da se priprema odbrane. Kao što je eksplicitno navedeno u ajetima, muslimanska zajednica "koja je napadnuta zato što im se nasilje čini" je dobila dozvolu da se brani, ali im nije naređeno da napadaju. Nakon ovog ajeta muslimani su se počeli braniti i uzvraćali su samo onoj svirepoj zajednici koja ih je napadala. Ajeti koji se tiču rata i odbrane objavljeni kasnije sadrže objašnjenja po pitanju obima tokom borbi. Drugim riječima, poseban opis je dat specijalno za situaciju u tom konkretnom ratu. Dakle, svi ajeti o ratu u Kur'anu su specijalno objavljeni u vezi sa konkretnim napadima koji su se događali u to vrijeme kako bi se ukazalo na teške uvjete ovog vremena i pravednost našeg Poslanika (savs).

Pagani ovog vremena su barbarski zlostavljali i mučili muslimane, na načine koji do tada nisu bili poznati. Naš poslanik (savs) je ovim ajetima dobio dozvolu da organizuje samoodbranu i odbranu svoje zajednice od ovih napada i zlodjela.

Protiv Koga Su Vođene Borbe U Poslanikovo (savs) Doba?

Jedan važan parametar mora biti uzet u obzir kada se govori o borbama opisanim u Kur'anu, a to je "druga strana" u borbi. Neki religijski i historijski izvori kažu da su se borbe u vrijeme našeg Poslanika (savs) odvijale protiv Jevreja. Pojedinci koji to pročitaju onda idu tražiti antisemitske poruke u Kur'anu, tvrdeći da se ajeti objavljeni za konkretne bitke u Kur'anu odnose generalno protiv Jevreja. Međutim, to je ozbiljna greška.

Pagani su oni koji su proganjali Poslanika (savs) i muslimane. Većina njih su bili idolopoklonici. Njihov cilj je bio da spriječe štetu za svoje idole i perverzna uvjerenja. Neki su bili licemjeri i politeisti koji su izašli iz Jevrejskih zajednica, ali bilo bi veoma pogrešno takve nazivati Jevrejima. Jednako kako je pogrešno posmatrati politeiste i licemjere koji su izašli iz muslimanske zajednice kao "muslimane", tako je pogrešno politeiste i licemjere koji su izašli između Jevreja i počeli činiti nasilje, zvati Jevrejima. Nemoguće je da istinski Jevrej stupi u borbu i uzima živote vjernika.

Kur'an osuđuje antisemitizam. Zbog toga oni koji traže izraze neprijateljstva prema Jevrejima u Kur'anu odlaze praznih ruku – to moraju shvatiti oni koji ove ajete tumače kao da se odnose na borbu protiv Jevreja. Naš Poslanik (savs) je uvijek uživao dobre odnose s Jevrejima. Tretirao ih je s poštovanjem i privrženošću, a istinski, pobožni Jevreji Poslanika (savs) jednako tako.

Informacije o Poslanikovoj (savs) privrženosti Jevrejima, Tori i judaizmu ćemo razmotriti detaljno u poglavlju namijenjenom sljedbenicima Knjige.

Opis Rata U Kur'anu

Kur'an je veoma eksplicitan u opisu kada i kao se vodi rat:

Borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, ne voli one koji prekoračuju zapovijedi. (Kur'an, 2:190)

Ratovati se mora jedino protiv onih koji napadnu muslimane. Dakle, može se voditi jedino odbrambeni rat. Muslimanima je apsolutno zabranjeno Kur'anom da napadaju nekoga bez povoda.

Ono što Allah nalaže muslimanima Kur'anom jeste da uvijek moraju biti pravedni, čak i kada su ljuti na neku zajednicu zbog nepravednosti ili agresije. Allah u jedom ajetu objavljuje:

O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!(Kur'an, 5:8)

Na primjer, jednim ajetom Allah zabranjuje muslimanima da prelaze granice po u vezi sa onima koji ih sprječavaju da pristupe Ka'abi, savjetujući da njih i sve ostale tretiraju ljubazno.

...i neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Časnome hramu, nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha… (Kur'an, 5:2)

Muslimane je Svemogući Allah upozorio da ne prelaze granice, čak i onda kada su bili spriječeni da obave vjersku obavezu Hadždža (hodočašća) i kada im je učinjena nepravda. Allah naređuje muslimanima da se pravedno ponašaju čak i u situaciji kada su u ovakvim okolnostima, te im zapovijeda da čine dobro i da se ne ljute. Muslimani imaju obavezu da poštuju ovu Kur'ansku naredbu, bez obzira na okolnosti.

Ajet koji opisuje jedini dozvoljen povod za borbu – samoodbrana – također sadrži još jedan uvjet po pitanju rata: umjerenost. To znači da će se muslimani u slučaju napada isključivo braniti, ne smiju pretjerati i mogu poduzimati samo obrambene mjere. Drugim riječima, nasilje, agresivnosti, ljutnja i ekstremizam su zabranjeni u Kur'anu.

Drugi ajeti donose obavezu da se učestvuje jedino u odbrambenim ratovima protiv agresora, slijedećim riječima:

... Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični – ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani… (Kur'an, 60:8-9)

Postoji bitna razlika ovdje. Nezakonito je muslimanima da napadaju one koji ih nikada nisu napali, čak i kada se radi o onima koji se ideološki vrlo oštro protive muslimanima. Muslimani imaju obavezu čak i takve ljude tretirati pošteno i pravedno. U skladu s ovim ajetom, muslimani mogu jedino napadati one koji ih ugnjetavaju zbog religije i zaista fizički ratuju protiv njih, dakle, one koji započinju neprijateljstvo. Kao što smo već objasnili, ukoliko je napadnut, svako će se, naravno, braniti. To je pravo svake osobe, nacije i države, a također je i ispravno.

Činjenica da naš Poslanik (savs) nije vodio ni odbrambene ratove prije objave ovog ajeta kojim se takva aktivnost dopušta, predstavlja ogromnu žrtvu i religijsku posvećenost. Do tog momenta, naš Poslanik (savs) je koristio tek kompromis i pokušavao ubijediti drugu stranu, kao što i zahtjeva ajet: "…i s njima na najljepši način raspravljaj! …" (Kur'an, 16:125), iako je jedini cilj pagana među Kurejšijama bio pokolj.

S obzirom da smo ovo objasnili, sada ćemo analizirati ajete koje tvorci sujevjerja i protivnici islama pokušavaju predstaviti dokazima temelja za nasilje koje provode, navodno u ime islama, te ćemo ukazati na njihove greške u vezi ovoga, jednu po jednu.

Prije nego što pogledamo ove ajete, treba razumjeti da su sve bitke opisane u Kur'anu vođene protiv specifične zajednice iz te regije, te da se te posebne okolnosti opisuju u ajetima. Ta je zajednica bila politeistička, sa kojom je bio potpisan sporazum. Dakle, sve ove borbe je odredilo ponašanje i agresivnost imenovane zajednice koja je prekršila sporazum o miru i prijateljstvu. Ajeti koji su objavljeni tiču se okolnosti u to vrijeme i opisuju specifičnu atmosferu.

Kako bismo bolje razumjeli ovu činjenicu, hajde da pogledamo definiciju politeiste u to vrijeme i sporazume koji su s njima sklopljeni:

Politeisti S Kojima Su Bili Sklopljeni Sporazumi

Iako, prema nekim komentarima iz ovog perioda, riječ politeist jednostavno znači "oni koji Allahu pripisuju ravne," termin se zapravo odnosi na pagane koji obožavaju idole, koji izričito Allahu druge smatraju ravnim i vjeruju u bezbroj božanstava, i koji nisu muslimani, Jevreji, sabijci, kršćani, niti mazdanci (obožavatelji vatre).

Iako su u Kur'anu spomenute različite religije koje su postojale u Arabiji u vrijeme dolaska islama, politeisti se uvijek pominju kao posebna grupa. Posmatrajući vrijeme našeg Poslanika (savs), iako je bilo dozvoljeno ženiti žene i jesti hranu koju spreme sljedbenici Knjige, Jevreji i kršćani, bilo je zabranjeno ženiti se ili jesti ono što spreme mazdanci i sabijci, kao i politeisti.

Kao što smo već vidjeli, naš Poslanik (savs) je bio prisiljen migrirati u Medinu zbog jakih pritisaka politeista, a od prvog dana preseljenja, uspostavio je bratske veze između Ansara (pomagača, muslimana iz Medine) i Muhadžira (izbjeglica, muslimana koji su napustili Meku i došli u Medinu). Potpisao je brojne sporazume s politeističkim zajednicama i ljudima koji su živjeli u regiji, i uvijek ih je pozivao da budu ujedinjeni da bi izgradio mir, uprkos ekstremističkim stavovima politeista.

Naš Poslanik (savs) je po dolasku u Medinu počeo raditi na jačanju ljubavi i bratstva, čime je dokazao da ljudi mogu živjeti u miru s narodima drugih vjera i jezika. Jedan od najvećih dokaza da je on Poslanik mira i ljubavi jeste i to što je prvi tekst koji je napisao bio mirovni sporazum. Nakon što je osvojio Meku, poslanik Muhammed (savs) je čak i oslobodio sve politeiste koji su ranije mučili muslimane i tretirao ih je veoma samilosno. Ova vrijedna moralna karakteristika poslanika Muhammeda (savs) je nešto što nikad ranije nije viđeno u arapskom društvu i dočekano je s velikim odobravanjem.

Poslanik (savs) je uzor svim muslimanima po pitanju implementacije pravde na osvojenim teritorijama. Naš Poslanik (savs) je primjenjivao pravdu o kojoj govori Kur'an prema stanovnicima država koje su zauzete i sklapao s njima sporazume koji su na zadovoljstvo obje strane i prema kojima niko neće biti diskriminiran. Iz tih razloga ljudi osvojenih zemalja, bez obzira na svoju religiju ili etničku pripadnosti, su uvijek bili oduševljeni pravednošću koju je sa sobom donosio islam. Naš Poslanik (savs) i njegovi ashabi predstavljali su zajednicu koja je uspostavljala pravednost među ljudima, kao što je opisano u ajetu: "A među onima koje stvaramo ima ljudi koji druge upućuju istini i koji prema njoj pravedno sude." (Kur'an, 7:181)

Sporazum koji je naš Poslanik (savs) sklopio sa kršćanskim narodom Nadžrana na jugu arabijskog poluotoka jedan je od najboljih primjera njegova razumijevanja i pravičnosti.

Jedna od odredaba ovog sporazuma glasi ovako:

"Životi ljudi u Najrana i okolice, njihova vjera, njihova zemlja, imovina, stoka onih od njih koji su prisutni ili odsutni, njihovi poslanici i njihove bogomolje su pod zaštitom Boga i u skrbništvu Njegova poslanika." (The Pact of Najran, Article 6, http://www.islamicresources.com /Pact_of_Najran.htm)

Na osnovu ugovora sa svim zajednicama u regiji, naš je Poslanik (savs) osnovao državu Medina i napisao prvi ustav u historiji islama, Medinski Ustav. Ovo je bio prvi i najsavršeniji primjer demokratskog i multilateralnog ustava. Ni jedan demokratski sistem danas nije uspio uspostaviti takav red poput ovog koji je naš Poslanik (savs) uspostavio Medinskim Ustavom, a niko nije uspio ni da primijeni taj isti Ustav tako dobro kao naš Poslanik (savs).

Prvi Multilateralni I Najdemokratičniji Ustav Ikada: Medinski Ustav

Medinski Ustav je bio prvi pluralističkog karaktera i najdemokratsije uređenje u historiji, kojim je predviđena zaštita pripadnika drugih religija, pa čak i politeista, od strane muslimana.

Medinskim Ustavom, prvim Ustavom države Medine, naš Poslanik (savs) donio je demokratsko i mirno uređenje kakvo ranije nije viđeno na Arapskom poluotoku, i to u urbanoj zajednici čiji su članovi bili različitih rasne, religijske i plemenske pripadnosti

Prema ovom ustavu, svi građani Medine treba da žive zajedno u miru, urede svoj život prema vlastitoj religiji i uvjerenjima i da imaju mogućnost da osnivaju i uređuju svoje institucije i zakone. Čineći to, živjet će u miru i zajedništvu sa ostalim građanima Medine.

Medinski Ustav je napisan 622. godine pod vodstvom poslanika Muhammeda (savs) prije otprilike 1,400 godina, kao odgovor na zahtjeve ljudi različitih vjera, a do nas je stigao kao pisani pravni sporazum. Zajednice koje su živjele u neprijateljstvu 120 godina i bile sačinjene od različitih religija i rasa, objedinjene su pod ovim ustavom. Posredstvom ovog sporazuma, poslanik (savs) je pokazao da se sukobi mogu okončati čak i među onima koji su jedni druge napadali svakom prilikom, bili otvoreni neprijatelji jedni drugima i nikada nisu surađivali, te da čak i takve zajednice mogu početi živjeti lagodno, jedne kraj drugih.

Prema Medinskom Ustavu, svako je bio slobodan ispovijedati vlastitu religiju, političke ili filozofske izbore, bez ikakve prisile. Mogli su osnovati udruženja ljudi sličnih interesa. Svako je mogao prakticirati svoj vlastiti sistem pravde. Ipak, neko ko je počinio prekršaj nije mogao biti zaštićen od bilo koga. Stranke sporazuma su se međusobno pomagale i podržavale, te bile pod zaštitom poslanika Muhammeda (savs). Nesuglasice s strankama bi se iznijele pred Božijeg Poslanika (savs). Zaista, čak su i politeisti preferirali arbitražu Poslanika (savs), s obzirom da je on bio najpravednija osoba.

Ovaj sporazum kojeg je napisao naš Poslanik (savs) je postepeno implementiran između 622. i 632. godine. Putem ovog ustava su ljudi prevazišli plemensku strukturu zasnovanu na rodbinskim vezama, te usprkos svojim ogromnim geografskim, kulturalnim i etničkim razlikama, uspjeli oformiti cjelinu. Medinski Ustav je pružao i veoma široku slobodu vjeroispovijesti i religije. Jedan od stavova kojim se to garantuje je slijedeći:

"Jevreji iz Banu ‘Awf plemena su zajednica poput vjernika. Jevrejima pripada njihova, a muslimanima njihova religija." (Medinski Ustav, http://www.islamic-study.org/jews-prophet-page-2.htm)

Medinski Ustav se sastoji od 47 stavova. 1-23 se odnose na muslimane, dok se članovi 24-47 odnose na Jevrejska plemena u Medini. Referiranje na kršćane, koji su bili veoma malobrojni, također je važno istaći u kontekstu sveobuhvatnosti ovog akta po pitanju religije.

Analiza Medinskog Ustava prema izvještaju zvanom "Pregled Medinske povelje prema pluralističkoj perspektivi profesora Leonarda Swidlera" kaže da je Ustav značajan dokument za dokazivanje Poslanikovih napora da ujedini grad i da okupi ljude oko zakona koji su svi prihvatali.

Prema ovom izvještaju, pravničkom terminologijom, svaki pojedinac je imao jednaka prava, uživao istu slobodu izbora religije i učešća u ratu zajedno s muslimanima kada je za tim bilo potrebe, bilo im je zabranjeno da surađuju s neprijateljem, što ukazuje na napore da se uspostavi solidarnost među građanima Medine. Autor ovog izvještaja kaže da je ovo politički i vjerski tekst čiji je cilj uspostavljanje novog društva zasnovanog na vrijednostima kao što su jednakost i sloboda. Kao što je i naglašeno u Ustavu, superiornost zakona nad pojedincem je prvi korak ka ostvarivanju cilja, tj. uspostavljanja atmosfere dijaloga i suživota. Odredbe Ustava su također propisivale i jednako odgovornost svakog pojedinca u odbrani grada. Prema ovom izvještaju, s obzirom da su imena svih grupa koje su živjele u gradu poimenično nabrojana, Ustav, a time i sam Poslanik, su priznali sve grupe kao legalne subjekte o kojima se vodilo računa. (Kenan Çetinkaya, Amerika'da Diyalog anlayışı ve Medine Vesikası [Razumijevanje dijaloga u Američkoj i Medinskoj Povelji])

Iako postoji veliki broj referenci na Jevreje u Ustavu, važno je napomenuti da su u tom gradu živjele i paganske zajednice. Iako su politeisti u Meki otvoreno iskazivali neprijateljstvo prema poslaniku Muhammedu (savs) i muslimanima, te ih prisilili da napuste svoje posjede, Poslanik (savs) je uvijek bio ljubazan prema medinskim paganima, te je potencirao pomirenje i suživot. Medinski Ustav pokazuje da su muslimani zaštitnički tretirali prava i zakone politeista, te da su ovi politeisti bili voljni stupiti u odbranu Medine zajedno sa muslimanima. Takav stav prema politeistima nije uopšte iznenađujući, s obzirom da prema Kur'anu muslimani imaju odgovornost da štite politeiste s kojima su potpisali sporazume, čak i kada bi ih to koštalo njihova vlastitog života. (Ovo ćemo detaljnije razjasniti u nastavku teksta.)

Zaključno, Ustav o kojem je riječ se smatra veoma važnim dokumentom koji sadrži bit jedinstva i suživota, ljubavi i privrženosti, prijateljstva i mira, te predstavlja primjer dijaloga među muslimanima i nemuslimanima općenito, a posebno među muslimanima i Jevrejima. Koncept mira našeg Poslanika (savs) je zasnovan na Kur'anu ali je danas teško pronaći muslimansko društvo koje je u stanju da živi na osnovu tog istog koncepta. Ovo je neupitan i veoma važan dokaz da je najdemokratičniji ustav u historiji napisao i sproveo naš Poslanik (savs), te da su današnja društva napustila praksu našeg Poslanika (savs) kakvu nalaže Kur'an.

Naredna poglavlja ove knjige stoga treba cijeniti u svijetlu ovih informacija. Prakse današnjih kreatora sujevjerja su radikalno drugačije od naredbi Kur'ana Časnog, koji zapovijeda da čak i politeisti budu zaštićeni, te da sljedbenici Knjige (Jevereji i kršćaćni) uživaju poseban status kod muslimana, kao i od prakse poslanika Muhammeda (savs) koji je uvijek težio miru i demokraciji. Kreatori sujevjerja uvijek u Kur'anu traže dokaze za neprekidne konflikte, dok sam Kur'an uvijek nalaže mir. Ova važna činjenica se mora imati na umu kada se tumače ajeti o ratu.

Privilegije Koje Je Poslanik Muhammed Dao Kršćanima (Pisma Monasima Manastira Sveta Katarina)

◉ Ovo je poruka Muhammeda ibn Abdullaha, radi zavjeta onima koji prihvate kršćanstvo, u blizini ili na daljinu, mi smo s njima.

◉ Zaista sam ja, moje sluge, pomagači i oni koji me slijede, tu da ih odbranimo jer su kršćani moji građani, i, tako mi Allaha, borit ću se protiv svega što im je nelagodno.

◉ Nikakva im prisila neće biti nametnuta.

◉ Niti će se njihove sudije uklanjati sa pozicija, niti će njihovi monasi biti istjerani iz manastira.

◉ Niko neće uništavati njihove religijske objekte, oštećivati ih, niti iz njih unositi išta u kuće muslimana.

◉ Ako iko učini nešto ovakvo, pokvario je Božiji zavjet i oglušio se o naredbu Božijeg poslanika. Zaista, oni su moji saveznici i imaju moj čvrstu povelju protiv svega što mrze.

◉ Niko ih neće prisiljavati da putuju niti ih obavezivati na borbu.

◉ Muslimani će se boriti za njih.

◉ Ukoliko je žena kršćanka udata za muslimana, neće joj se protivno njenoj volji zabranjivati da posjećuje crkvu radi molitve.

◉ Njihove crkve će se poštovati. Ne smije ih se sprječavati da ih popravljaju, niti osporavati svetost njihova zavjeta.

◉ Niko od naroda (muslimana) ne smije se oglušiti o ovaj zavjet do Sudnjeg dana (kraja svijeta).

Ajeti O Ratu I Njihovo Tumačenje

Nakon što smo pojmili definiciju rata prema Kur'anu, treba da ispitamo ajete o ratu koje zloupotrjebljavaju radikali, a za kritiku ih koriste i pojedini protivnici islama.

Pregled Ajeta 191 Sure Al-Baqara:

I napadajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali. A zlostavljanje je teže od ubijanja! i ne borite se protiv njih kod Časnoga hrama, dok vas oni tu ne napadnu. Ako vas napadnu, onda ih ubijajte! – neka takva bude kazna za nevjernike. (Kur'an, 2:191)

Ovaj ajet je objavljen nakon što su muslimani proživjeli ozbiljno nasilje i progone, te su bili prisiljeni preseliti se iz Meke u Medinu. Ispunili su se uvjeti koje smo ranije spomenuli i muslimani su dobili zapovijed da se brane od direktnih napada. Koristili su iste metode kao i zajednica koja ih nikada nije prestala ugnjetavati, odbila je biti ljubazna prema njima, te se oglušila na pozive za mir i pregovaranje.

Ipak, ovaj ajet sadrži i podsjetnik na pravila ratovanja: "I ne borite se protiv njih kod Časnoga hrama, dok vas oni tu ne napadnu." Kao što i možemo vidjeti, jedini uvjeti pod kojima je moguće boriti je jeste da je druga strana napala prva. Ako nisu u ratu s njima, ako ih ne napadaju, onda je za muslimane potpuno nedozvoljeno boriti se protiv takvih.

Zaista je sumnjivo kako radikali i protivnici islama koji iskrivljuju ovaj ajet ignorišu ovu veoma važnu odredbu. Ajet eksplicitno daje pravo muslimanima na samoodbranu: dakle, ajetom se ne naređuje osvajanje, niti agresija.

Još jedan važan element je objavljen u ovom ajetu, a glasi: "A zlostavljanje je teže od ubijanja." Raspirivanje jaza u zajednici, ohrabrivanje i širenje mržnje, anarhije i terora baveći se klevetama i lažima, izazivanje agresivnosti kod mase ljudi je fitna prema ovoj odredbi, a ajet nam govori da je fitna gora od ubijanja. Dakle, oni koji napadaju muslimane su oni koji se bave stvarnom, psihološkom i prikrivenom fitnom i time nanose ogromnu štetu. Muslimani se, prirodno, brane od agresije koja se pojavi.

To što pojedini fanatici obuzeti glasinama i sujevjerjem optužuju pojedince, društva ili cijele religije da šire fitnu i pokušavaju da pronađu navodne dokaze za svoje perverzije u Kur'anu je izuzetno bolno. Fitna uključuje poteze koji vode do korupcije, kao što su stvaranje razdora među muslimanima, navođenje muslimana na gubitak ili grijeh stvarajući im različite nevolje, uspostavljanje aparature za masovne pobune i izvođenje fizičkih ili verbalnih napada na muslimane. Dakle, kako bi se nekog moglo optužiti za fitnu, takav mora počiniti jedno ili više ovih dijela. Oni koji pokušavaju optužiti Jevreje ili Izrael, žigošući ih kao one koji čine fitnu, dakle spadaju u one na koje se odnosi ovaj ajet.

Prema Kur'anu, pogrešno je optuživati sve Jevreje ili Izrael za fitnu. Ljudi koji šire fitnu mogu biti iz svih religija i država. Jednako kako ne možemo reći da svi Arapi, Turci ili muslimani šire fitnu jednostavno zato što postoje pojedini Arapi, Turci ili muslimani koji to zaista čine, nema osnova za fitnu optuživati ni sve Jevreje ili sve Izraelćane. Prema Kur'anu, muslimanu je dozvoljeno jesti u domu Jevreja, može biti njegov gost i prijatelj, pa čak može i oženiti Jevrejku (ovo će biti pojašnjeno u jednom od narednih poglavlja). S obzirom na to, nemoguće je da musliman bezuslovno smatra Jevreja odgovornim za fitnu. Ljudi koji daju takve stereotipne izjave ne znaju ništa o Kur'anu, kao što smo rekli i na početku, te se tako ponašaju zbog neukosti koja proističe iz utjecaja bezbroj izmišljenih hadisa o fitni i Jevrejima. O ovim hadisima i stavu Kur'ana prema sljedbenicima Knjige bit će riječi u narednim poglavljima.

Pregled Ajeta 89, 90 I 91 Sure An-Nisa':

Oni bi jedva čekali da i vi budete nevjernici kao što su i oni nevjernici, pa da budete jednaki. Zato ih ne prihvaćajte kao prijatelje dok se radi Allaha ne isele. A ako okrenu leđa, onda ih hvatajte i ubijajte gdje god ih nađete, i nijednog od njih kao prijatelja i pomagača ne prihvaćajte, osim onih koji se sklone kod nekog plemena s kojim vi imate ugovor o nenapadanju, ili vam dođu, a teško im je da se bore protiv vas ili plemena svog. A da Allah hoće, okrenuo bi ih protiv vas i oni bi se, uistinu, protiv vas borili. Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir, onda vam Allah ne daje nikakva prava protiv njih. Vi ćete nailaziti i na one koji žele biti sigurni i od vas i od naroda svog; kad god se pozovu da budu mnogobošci, vrate se u bezvjerstvo. Ako se oni ne okane vas i ne ponude vam mir i ako ne prestanu vojevati protiv vas, vi ih hvatajte i ubijajte gdje god ih stignete, puno pravo vam dajemo protiv njih. (Kur'an, 4:89-91)

Ovi se ajeti odnose na licemjere. To su bića koja tvrde da su muslimani, koji žive među muslimanima i čini se da su dio njih, ali koja zapravo vrlo neprijateljski posmatraju Boga i islam, te pokušavaju muslimanima zabosti nož u leđa. Bog objavljuje da oni koji umru kao licemjeri završavaju u najnižim dijelovima pakla, kao što je i vidljivo. Zbog ovakvih dvoličnjaka i izdajnika, licemjerje je posebnoopasno i odvratno ljudsko ponašanje, koje se razlikuje i od poricanja politeista.

Zabranjeno je ajetom 89 sure an-Nisa' biti prijatelj s licemjerima koji su napustili muslimane i koji su pokušavali da zavedu muslimane u istu zabludu u koju su i sami pali. Ono što opravdava borbu protiv njih jeste stanje u kojem oni napadaju muslimane. To možemo vidjeti iz slijedećeg ajeta, 90-tog ajeta. Kako jasno kažu riječi: "Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir" ništa ne smijete činiti protiv zajednice koja vas ne napada. Oni koje je dozvoljeno ubiti su, veoma eksplicitno, samo oni koji prvi muslimanima objave rat. Muslimanima je jasno dato pravo da se brane u slučaju napada ovdje.

Uz to, 90-ti ajet sure an-Nisa' je još jedan primjer pravednog, samilosnog i ljubaznog jezika Kur'ana koji uvijek favorizuje mir. Neki licemjeri koji su do tada uvijek zadali nož u leđa muslimanima i učestvovali u izdajama, a koji su kasnije postali miroljubivi prema muslimanima su također izvan dometa ove dozvole, kao što je rečeno: "osim onih koji se sklone kod nekog plemena s kojim vi imate ugovor o nenapadanju, ili vam dođu, a teško im je da se bore protiv vas ili plemena svog." U tom istom ajetu Allah kaže: "Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir, onda vam Allah ne daje nikakva prava protiv njih," ponovo naglašavajući njihov imunitet. Ovo je izričita definicija pravednosti.

Ajet 91 sadrži objašnjenje situacije zasnovane na istim okolnostima. Radi se o licemjerima koji se pokaju i koji kažu da ne žele da se bore, a onda se ponovo vrate fitni i počnu napadati muslimane. U tom slučaju, odredbe koje se tiču rata u Kur'anu ponovo stupaju na snagu i kaže se da se ove ljude ne smije dirati sve dok ne napadaju, ali ukoliko to učine, onda je samoodbrana dozvoljena.

Treba imati na umu da je situacija opisana u ajetu bila specifična i da se događala tokom bitke na Uhudu, te se tiče onih licemjera koji su izdaju počinili na bojnom polju.

Pregled Ajeta 5 Sure At-Tawba:

Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakome prolazu dočekujte! Pa ako se pokaju i budu molitvu obavljali i zekat davali, ostavite ih na miru, jer Allah zaista prašta i samilostan je. (Kur'an, 9:5)

 

Da bismo razumjeli okolnosti u ajetu koji je gore naveden, moramo početi čitati od prvog ajeta sure at-Tawba, tako ćemo shvatiti da mnogobošci koji zaslužuju da budu napadnuti nisu "svi mnogobošci", nego samo oni koji su smišljali divljačke napate na muslimane i koji su sklapali primirja kako se s njima ne bi borili tokom svetog mjeseca. Mnogobošci o kojima je ovdje riječ su oni koji su lukavo pokušavali istrijebiti muslimane i nastavili ih napadati i tokom svetih mjeseci, te ubijali muslimane, iako su sklopili validna primirja s muslimanima i savršeno znali da muslimani neće ratovati tokom svetih mjeseci.

Pod ovim okolnostima, muslimanima je dato pravo ovim ajetom da se brane od divljačkih napada. Kao što je i vidljivo iz ajeta, iako su mnogobošci izvodili napade tokom svetih mjeseci, muslimani nisu odgovarali tokom ovog perioda, kao što je Allah naredio. Pokazali su strpljenje tokom ovih mjeseci i počeli se braniti tek kada su sveti mjeseci prošli. Također, vidimo da ovaj ajet opisuje metode koje treba koristiti u samoodbrani: zarobljavanje, opsada i zasjede na putevima. Osnovne tehnike ratovanja zasnovane na međunarodnim zakonima su opsada i zarobljavanje. Putevi koji su ključni su zauzeti i zadržani, te je time suprotna strana spriječena u kretanju. Ovaj ajet, dakle, opisuje metode koje su danas usvojene i smatraju se legitimnima po međunarodnom pravu, jedina razlika je to što muslimanima nije dozvoljeno napadanje, oni jednostavno pokušavaju da prekinu napade koji se izvršavaju protiv njih.

Također, nema nikakva govora o napadanju onih koji odustanu od svojih napada i pokaju se. Njih se mora osloboditi – to je izričito naređeno.

Kada pogledamo već slijedeći ajet, pronalazimo veoma bitnu izjavu koja opisuje ljubazan i zaštitnički duh Kur'ana. Ovaj ajet eliminiše sve tvrdnje o muslimanima koje iznose protivnici islama. Ajet glasi:

Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna. (Kur'an, 11:6)

Ovim ajetom se muslimanima nalaže da pomognu mnogobošce koji su se kod njih sklonili i zatražili pomoć, čak i kada to ugrožava njihove vlastite živote. Ovaj ajet nalaže da bi musliman ovdje trebao koristiti čak i samog sebe kao štit za mnogobošca. Drugim riječima, on ima odgovornost da rizikuje vlastiti život da zaštiti nekoga ko poriče Boga i da mu obezbjedi sigurnost.

Ovo su odredbe Kur'ana. Prema ovoj odredbi, nikoga se ne smije ubiti jer ne vjeruje u Boga. Nasuprot tome, takva osoba mora biti zaštićena, čak i po cijenu života muslimana. Dakle, opravdanje za rat ne može biti nikako u vezi sa vjerovanjem druge strane u Boga ili to što on pripada drugoj vjeri. Opravdanje za rat je to što druga strana izvodi napade, te muči i oduzima živote ljudima.

Još jedna činjenica je iznesena u ovom ajetu, a to je da ljudi moraju biti pod zaštitom muslimana sve dok ih ne napadaju ili se ne počnu ponašati neprikladno, omalovažavajući njihovu religiju, jezik, etničnost ili uvjerenja. Musliman ima odgovornost da zaštiti sljedbenike knjige ili ateiste i komuniste, na jednak način kako štiti druge muslimane. To je uslov da neko bude musliman, prema opisu muslimana u Kur'anu. Ukoliko neko ustvrdi: "Ja sam musliman", on mora štititi druge:

Pregled Ajeta 13 Sure At-Tawba:

Zar se nećete boriti protiv ljudi koji su zakletve svoje prekršili i nastojali protjerati Poslanika, i prvi vas napali? Zar ih se bojite? Preče je da se Allaha bojite, ako ste vjernici.(Kur'an, 11:13)

Ovaj ajet je još jedan u nizu od onih koji ukazuju na odredbe povodom borbe u Kur'anu. Kada je mnogobožačka zajednica, koja je postigla primirje s muslimanima, dakle, koja je živjela mirno s njima kako i propisuju ti sporazumi, prekršila ugovor i počela ih napadati, kada su pokušali prisiliti Poslanika (savs) da napusti svoju zemlju i da ode u egzil, te kada su započeli neprijateljstvo, kako u ajetu stoji, onda muslimani imaju pravo da uzvrate i bore se protiv njih.

Pregled Ajeta 33 Sure Al-Ma'ida:

Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovome svijetu, a na onome svijetu čeka ih patnja velika. (Kur'an, 5:33)

Tema koju smo posebno naglašavali u svim ovim ajetima o ratovanju je primjetna i u ovom ajetu. Karakteristike zajednice protiv koje je dozvoljeno boriti se, su ovdje prikazane detaljno: oni ratuju protiv Boga i Njegova poslanika, te idu svijetom kvareći ga. Ljudi se ne bave isključivo fizičkim napadima na muslimane, nego oni također šire iskvarenost svijetom. Ajet govori o zajednici koja predstavlja problem cijelog svijeta, koju svi smatraju perverznom, korumpiranom i ratnički nastrojenom.

Kao i u svim ratovima, ubistva su moguća kod otpora zajednici koja aktivno proglašava rat muslimanima, sve do svog posljednjeg resursa, a jedna od mjera koja se može nametnuti jeste da se takvi ljudi izmjeste iz zemlje. Drugačije rečeno, prema Kur'anskim ajetima, muslimanima je dozvoljeno ono što im je inače zabranjeno – ubiti i istjerati – ali isključivo u takvom ratnom stanju.

Pregled Ajeta 57 Sure Al-Anfal:

Ako se u borbi s njima sukobiš, tako ih razjuri da se opamete oni koji su iza njih. (Kur'an, 8:57)

Također je potrebno i ovaj ajet cijeniti u svjetlu okolnosti i dokaza koje smo razmatrali detaljno u prethodnim redovima. Ne smije se zaboraviti da je Medinski period, kada su objavljeni neki od ajeta, bio period žestoke borbe. To je bio rezultat nepravde koja je sprovođena nad muslimanima, dakle "onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: "Gospodar naš je Allah..." (Sura al-Hajj, 40), kako glasi jedan od ajeta. Šta više, kao što i ajet kaže: "Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir, onda vam Allah ne daje nikakva prava protiv njih." Muslimani imaju odgovornost da zaustave borbu i ne napadaju drugu stranu kada ona prekine napadati.

Pregledajući nekoliko ajeta prije ajeta 57 sure al-Anfal, uvidjet ćemo da se isti odnosi na zajednice s kojima su muslimani potpisali primirje. Kao i u skoro svakom drugom ajetu kojim se legitimizira pravo na samoodbranu, opisuje se kako su ove zajednice prekršile primirje s muslimanima i odmah ih po tom napale.

Važno je pokazati značajnu snagu takvim zajednicama koje se trude napadati ostale, odbijaju se voditi razumom i stvaraju nered kršeći stalno primirja, jer kada se to jednom učini, te zajednice koje su navikle stvarati nered više neće imati snage da to čine, a i druge grupe mnogobožaca koje su se spremale da ih slijede i stvore još dodatnih nereda, te počnu napadati, će time biti obeshrabrene. Ovo je neophodna i važna mjere predostrožnosti protiv zajednica koje krše svako primirje i spriječit će sve naknadne konflikte. Velika važnost se pridaje sankcijama koje su u službi zastrašivanja, a stoje u ustavima svih država svijeta i međunarodnopravnim aktima. Cilj je da se spriječi agresivno djelovanje jedne ili više različitih osoba. Ove mjere su u međunarodnom pravu veoma cijenjene, te je nepravedno, ali i suprotno zdravom razumu i pravdi, da oni koji ih smatraju neophodnim u državnim zakonima, kažu da jednake mjere ne vrijede za zaštitu islama.

Pregled Ajeta 4 Sure Muhammad:

Kada se u borbi s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane. Tako učinite! Da Allah hoće, On bi im se osvetio, ali On želi da vas iskuša jedne pomoću drugih. On neće poništiti djela onih koji na Allahovu putu poginu.(Kur'an, 47:4)

Kao i sa prethodnim ajetom, ono što ovaj ajet naglašava jeste prisustvo ratnih okolnosti. Mirovni sporazum je prekinut, mnogobošci su postali nasilni i sada ne postoji druga alternativa nego da ih se direktno napadne. Ovaj ajet opisuje međunarodna pravila ratovanja. Pri tome, opisuje još i nešto što se zapravo ne primjenjuje pod okriljem međunarodnih pravila o ratovanju: obaveza da se zatvorenici oslobode čim se neprijateljstvo okonča. Ipak, danas su ratni zatvorenici još uvijek u zatvoru Guantanamo Bay na Kubi, čak iako je rat u Afganistanu završen, a organizacije kao što su UN i NATO ovo smatraju legitimnim. Ali Kur'an ne smatra ovo legitimnim, prema stavovima islama, svi zatvorenici moraju biti pušteni čim se borba okonča.

Ajeti o ratu jasno opisuju odbrambene ratove u skladu s okolnostima tog vremena, s obzirom da su vođeni isključivo protiv mnogobožaca i licemjera koji su započinjali neprijateljstva, činili fitnu i nered stvarali. Glavni razlog pogrešnog tumačenja ovih ajeta i njihova korištenja za kreiranje politike bijesa i mržnje kod radikala su hiljade lažnih hadisa koji su ubačeni u islam i u lažne predstave nekih analitičara. Ipak, Kur'an treba čitati čista i otvorena uma, lišenog svih lažnih hadisa i drugih sujevjerja. Kada se posmatraju u svjetlu ratnih okolnosti tog vremena, značenje ovih ajeta je kristalno jasno.

Po islamskom zakonu je rat dozvoljen jedino u odbrambene svrhe, a zatvorenici se moraju pustiti čim se rat završi. To je praksa koju ne pronalazimo čak ni u trenutnim međunarodnim pravilima ratovanja. Zaista, danas se zatvorenici iz proteklih konflikata još uvijek drže zatvoreni u surovim uvjetima, poput onih u Guantanamu.

Nema Opravdanja Za Rat U Islamu

Oni koji tvrde da je islam širen ratovima i da je stoga borbena religija (sigurno je islam iznad toga) moraju shvatiti da je takav stav zapravo dijametralno suprotan učenjima islama. Sve zablude po pitanju islama potiču od izmišljenih hadisa i sujevjerja koje se pojavilo nakon objavljivanja Kur'ana i nakon smrti poslanika Muhammeda (savs). Pojedine radikalne grupe, zasnovane na ovim lažnim hadisima i pogrešnom tumačenju islama, došle su na ideju da pravdaju ratovanje. Ovo su metode kojima iznalaze takozvana opravdanja za svoje napade na nemuslimane, pa čak i na one muslimane koji imaju drugačije stavove.

Kao što smo prethodno detaljno objasnili, ne posoje opravdanja za napad na suprotnu stranu po Kur'anu. Kur'an nudi najljepše objašnjenje demokratije i slobode. U atmosferi demokratije i slobode koja je tu opisana ne ostavlja se mogućnost da se neko proglasi neprijateljem ili da ga se pokušava ušutkati. Ta atmosfera je takva da su svi poštivani i da svi mogu slobodno iznijeti svoje stavove, a islamski Šerijat opisuje upravo to. Stoga, nema opravdanja za ofanzivu u Kur'anu. Međutim, prema Šerijatu koji izmišljaju pojedini sljedbenici sujevjerja, postoji bezbroj razloga za borbu, za napade i za ubistva. Hajde da sagledamo ove činjenice kroz Kur'anske ajete:

Rat Se Ne Može Voditi S Ciljem Prisilnog Prelaska Na Islam

Oni koji ratuju, prisiljavaju ili nameću islam nekome krše Kur'an. Jedna od najeksplicitnijih naredbi Kur'ana je da "nema prisile u vjeru/i":

Nema prisile u vjeru/i... (Kur'an, 2:256)

To je jasna odredba Kur'ana. Ni jedan musliman ne smije se protiviti toj naredbi i prisiljavati nekoga da bude pobožan. To je u Kur'anu strogo zabranjeno.

Naš Poslanik (savs) je samo savjetnik. On ima odgovornost da podučava i zajednicama predstavlja islam, posljednju objavljenu religiju. U to vrijeme, neki od onih koji su čuli za islam od Poslanika (savs) lično i od drugih muslimana postali su vjernici, ali neki također nisu. Kao što Kur'an striktno zahtjeva, ni naš Poslanik (savs), ni drugi muslimani njegova vremena nikada nisu posezali za prisilom. Našem Poslaniku (savs) Kur'an naređuje: "Pa ih opominji! Tvoje je samo da opominješ. Ti ih ne možeš prisiliti [da vjeruju]." (Kur'an, 88:21-22) Prisila je ovim, dakle, potpuno zabranjena.

Prema Kur'anu, svaki musliman ima obavezu da ljudima prenosi moralne vrijednosti islama, ali niko ne smije za to koristiti silu i govoriti: "Ti moraš biti musliman" ili "Ti moraš obavljati vjerske dužnosti." Svrha Kur'ana je da donese ljubav i mir svijetu. Takav pritisak je nekompatibilan sa Kur'anom.

Drugi ajeti u kojima se zabranjuje prisila glase:

i reci: "Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje"… (Kur'an, 18:29)

Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?(Kur'an, 10:99)

Mi dobro znamo šta oni govore; ti ih ne možeš prisiliti, nego podsjeti Kur'anom onoga koji se prijetnje Moje boji.(Kur'an, 50:45)

Reci: "O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam, vama – vaša vjera, a meni – moja"(Kur'an, 109:1-6)

S obzirom da je prisila zabranjena u Kur'anu, ne postoji opravdanje za rat, agresiju, neprijateljstvo ili ljutnju. Na šta drugo, osim na promjenu vjere, bi musliman mogao siliti mnogobožačke zajednice? Jasno je haram/zabranjeno prisiljavati nekoga da primi islam. Dakle, prema islamu u Kur'anu, nametanje islama nikada ne može biti izgovor za rat.

Rat Se Ne Može Voditi S Ciljem Ideološke Niti Etničke Superiornosti

Islam poštuje sve ideologije, nacije, etničke grupe, sve ideje i vjere. Islam je vjera u kojoj se sve ideje saslušaju i koja dozvoljava maksimalnu slobodu mišljenja. Rat povodom bilo kakvih sukoba mišljenja ili etničkih grupa je naravno nemoguć u vjeri sa takvim konceptom demokratije i slobode.

Rat Se Ne Može Voditi U Svrhu Širenja Islamskih Pravila Koja Donosi Vjerski Lider

Prema Kur'anu, muslimanski vođa mora biti neko ko također prihvata kršćane, Jevreje, ateiste, komuniste, agnostike, budiste i ljude koji teže drugim uvjerenjima i ideološkim sistemima u zajednici koju predvodi. On mora implementirati kompletnu slobodu mišljenja. Mora dozvoliti ljudima potpunu slobodu. Konfliktne i licemjerne osobe, te klevetnici se pojavljuju tamo gdje nema slobode. On mora to zaustaviti i raditi ono što Kur'an zahtjeva. Kao što i ajet kaže: "O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka..." (Kur'an, 4:135), njegova je odgovornosti da bude pravedan bez obzira o kojem se pojedincu radi, njegovoj vjeri ili porijeklu, pa čak i kada je to na njegovu štetu.

Rat Se Ne Može Voditi S Ciljem Eliminacije Onih Koje Smatramo "Neprijateljima"

Obično radikalne grupe vode ratove, ali oni kojima je rat potreban za njihove lične, podle ciljeve su njihovi nalogodavci. Neukost je od krucijelnog značaja ovim nalogodavcima, jer im neukost omogućava da ljude iskorištavaju kao pijune.

Zar u islamu mogu postojati neprijatelji? Islam je religija koja zahtijeva da svi ljudi budu jednaki i kao braća. Prema islamu, bez obzira na nečiju rasu, religiju, boju kože, državljanstvo ili društveni status, oni ili ona su jednako vrijedni poštovanja čisto zbog toga što su ljudska bića. Kao što sve objavljene religije kažu, ljudska bića su braća jer smo svi potomci poslanika Adema (savs). Ovo je princip bratstva koji je uvjet za ispravno vjerovanje.

Islam je suprotan svim fašistoidnim ideologijama, kao i materijalističkim i darvinističkim idejama koje su zasnovane na rasnoj superiornosti i dijele ljude u razne kategorije kao što su "napredni" i "primitivni." Samim time islam vodi intelektualnu i racionalnu borbu protiv sukoba koje ove ideologije sa sobom nose, te u sebi nema prostora za njihove zastupnike.

Pravilo u islamu da su svi ljudi vrijedni poštovanja predstavlja osnovu svih međuljudskih odnosa. Pram islamskom gledištu, čak i neko ko se pogrešno ponaša uvijek ima šansu da se okrene Pravom Putu, putu Dobrote. Time je nemoguće da pravi musliman ima ikakve neprijatelje. Svaki musliman je odgovoran za ponašanje prema drugima, a to treba biti pažljivo, uz obavještavanje o moralu, a nikako stvarati neprijatelje i kovati urote kako da ih se porazi.

Pored toga što u Kur'anu nema nikakvog materijalnog kriterija za kvalitet ljudi, upotrebljava se i termin "Ademovi sinovi" koji upućuje na to da su svi ljudi stvoreni jednaki:

Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.(Kur'an, 17:70)

Razlog toga što se religija koja ne nudi nikakav izgovor za ratovanje uveliko smatra religijom rata potiče u potpunosti iz prakse kreatora sujevjerja. Neki ljudi općenito griješe po pitanju islama jer jednostavno nisu svjesni ovakvog razjašnjenja i imaju uvid jedino u djela radikala. Ljudi s radikalnim razmišljanjem nisu svjesni da primjenjuju zapovijedi koje nisu iz Kur'ana i da su prihvatili potpuno drugu vjeru koja je potpuno različita od istinskog islama. Međutim, islam i islamski Šerijat su zasnovani na Kur'anskim ajetima. Drugi izvori koji se zasnivaju na izmišljenim hadisima i sujevjerju nemaju nikakvu vrijednost za pravog muslimana. Da li onda muslimani žele rat?

Ko Želi Rat?

NASILJE, MRŽNJA I LIŠENOST LJUBAVI SU OSOBINE RADIKALA. NJIMA NIJE MJESTO U ISLAMU.

Neki, navodno religiozni lideri, su pijuni postavljeni kako bi, kada bude potrebno pokrenuli ratove i nerede. Njih nadziru raličite obavještajne jedinice i njihova je uloga da pokrenu one ratove koji se od njih zatraže.

Kada govorimo o nekoliko navodnih učenjaka koji upućuju široke narodne mase u islam, moramo imati na umu jednu veoma važnu činjenicu: za neke grupe, sektor naoružanja je jedini koji se obavezno mora održati živim. To je jedini sektor na koji ekonomske krize nemaju utjecaj. To je veoma vitalno tržište na kojem ponuda i potražnja nikada ne prestaju i koje uvijek nudi neke novine. Zašto je tako vitalno? Jer ga ratovi održavaju živim. A jedan od načina da se ratovi održe živim je slijedeći: provokacija neuke mase ljudi koji svoju vjeru smatraju vjerom ratovanja i koji su spremni da ubijaju i budu ubijeni. Nije teško, naravno, zaključiti ko najbolje odgovara ovom opisu: radikalne grupe koje se pojavljuju u ime islama.

Neki protivnici islama na Zapadu su u pravu kada kažu da ovakvi radikali šire nasilje. Međutim, ovi ljudi su u krivu kada su u pitanju neki lideri, poput Osame bin Ladena. Ti takozvani lideri su ljudi koje generalno islam ne zanima, niti ih je briga za muslimane koje su zatvorile različite obavještajne službe. Oni se odmah aktiviraju kada god se pojavi potreba za neprijateljskim ili ratnim okruženjem. Provode svoje vrijeme po barovima i kafićima Zapadnih zemalja, ali kada komanda dođe, oni uzgoje svoje brade, promijene svoju odjeću i jezik, usvoje tipičan bliskoistočnjački izgled i bace se na posao da implementiraju sujevjerje koje su učili godinama.

Ovaj fenomen se dogodio više puta, Osama bin Laden je samo jedan od primjera. Dolazak hazreti Mahdija (savs) je najveći događaj koji je naš Poslanik (savs) predvidio u periodu pred kraj svijeta, pa je čak i iskreno iščekivanje muslimana ovog događaja iskorišteno od strane pojedinih krugova da se oda utisak kako je bin Laden upravo Mahdi, te su u tu svrhu uloženi napori kako bi se što više ljudi ubijedilo. Ono što je bin Laden započeo nije samo imalo posljedice po Afganistan, nego po cijeli muslimanski svijet. Ovaj scenario je okončan slikama bin Ladenovog mrtvog tijela. Ovo je možda najupečatljiviji dio cijelog plana. Prema tom planu, muslimanski svijet je trebalo da vidi onoga koga su smatrali Mahdijem, mrtvog i da izgubi nadu i prestane čekati. Ovo je bio sistematski smišljen scenario sa svrhom slabljenja i iskorištavanja islamskog svijeta.

Ljudi radikalnih shvatanja su bez sumnje krivi za ovo, ali ne smijemo ignorisati određene sile koje su ih podstakle na to. Rat uvijek služi interesima nekolicine u vrijeme kada je oružana industrija tako jaka i profitabilna. Obično su radikalne grupe one koje se potiču na borbu, ali onima koji povlače konce je zapravo potreban rat. Ove uvijek na borbu spremne grupe, zbog svoje neukosti, su odličan paravan za sile koje stoje iza svega, a akteri su tek pijuni koje je veoma lako poslati u rat.

Amerikanci ili Evropljani koji se žale na radikale ne smiju zaboraviti ove menadžere koji njima upravljaju. Ovo, naravno, ne opravdava zločine onih koji su zapali šaka radikalnih grupa i kreatora sujevjerja podijeljenih u sekte i koji jedni drugima izjavljuju neprijateljstvo, ali ni ova činjenica ne bi smjela biti zanemarena. Zaista, različite organizacije koje su otvoreno režirale i vodile proteste i pobune, posebno u muslimanskim zemljama, ne oklijevaju jasno iskazati svoje ciljeve.

S obzirom na ovo, kako bi zavladao mir, treba težiti dobrobiti cijelog čovječanstva, a ne ličnim prednostima, zadovoljavanju gladi za teritorijom i treba okončati neprijateljstva, te eliminisati fanatične svjetonazore. Ove istinske religije i vjerske moralne vrijednosti, vjernici i Kur'an su esencijalne za te potrebe. Konflikti zasnovani na željama za političkim ili materijalnim prevagama, teritorijom ili ideologijom uvijek poprime najstrašnije obrise i dimenzije. Ono što može iskorijeniti sve ovo jeste ispravno obrazovanje i istinsko shvatanje vjere uz pomoć Kur'ana kao jedinog njenog izvora. Obrazovanje može eliminisati sve ove greške i neutralisati sva neprijateljstva. Jednom kada se ljudska svijest promijeni, neće postojati osnova za neprijateljstva i ratove, a jedini način da se postigne promjena svijesti jeste kroz obrazovanje i moralne vrijednosti Kur'ana.

Važan Uzrok Koji Raspiruje Radikalizam: Guantanamo

Pažljivo revidirani izvještaji CIA su objavljeni početkom 2015. godine. Izvještaj je privukao ogromnu pažnju cijelog svijeta. Iako je bilo poznato da su Sjedinjene Američke države ozbiljno mučile zatvorenike na osnovu sumnje, a posebno nakon 11. septembra, ovaj izvještaj je dokumentovao iživljavanje.

Svijet je već znao, više-manje, kako se odvijaju obavještajne aktivnosti SAD-a nakon 11. septembra kroz slike iz zloglasnog Abu Ghraib zatvora, tehnike ispitivanja koje potiču iz Guantanama, te izjave svjedoka i žalbe zatvorenika koji su otpušteni. Mučenje je praksa koja se primjenjivala čak i prije 11. Septembra u SAD-u, ali cijeli svijet je stekao detaljan uvid kroz ovaj izvještaj o novim metodama mučenja koje su izumljene i koja su sredstva izdvojena da se plate eksperti da implementiraju ove tehnike. Pa, šta su, dakle, sve te godine mučenja zapravo donijele SAD-u i slobodnom svijetu?

Lako možemo odgovoriti na to pitanje riječima "apsolutno ništa!" Senator SAD-a, Harry Reid, priznaje da mučenje nije donijelo ništa osim loše reputacije SAD-a.1 Suprotno onome što neki Republikanci tvrde, istraživači su potvrdili nakon istraživanja zapanjujućih šest miliona stranica CIA dokumenata, da ta agencija nije došla ni do kakvih vitalnih informacija.

Dobro je poznata činjenica da je gotovo nemoguće pribaviti aktuelnu ili tačnu informaciju o radikalnim terorističkim organizacijama od njenih vođa ili članova. Teroristi koji su u posjedu takvih informacija će ili biti ubijeni od strane sigurnosnih snaga – vojske ili policije, ili će se sami ubiti ukoliko uvide da će biti uhvaćeni. To se nebrojeno puta potvrdilo. Međutim, ispitivanje profila ljudi koji su zarobljeni i zatvoreni od strane SAD-a pokazuje da je većina njih uhapšena bez opiranja. Ovi ljudi su zatočeni a da nisu pokušali da naude sebi ili ljudima oko sebe, a informacije koje su pribavljene od njih su, kako je i dokazano, izneseni isključivo da bi mučenje prestalo. Dakle, ova historijska lekcija je još jednom pokazala da teroristi koji imaju informacije koje bi mogle biti pribavljene mučenjem ne mogu biti uhvaćeni živi.

Još jedna stvar na koju se treba fokusirati jesu vrijednosti koje SAD želi zaštititi i pozicija mučenja među tim vrijednostima. SAD želi da njen narod bude slobodan, bezbrižan od napada i da gradi državu prema svojim tradicionalnim vrijednostima koje su očuvane u miru i stabilnosti, pa stoga troši trilione dolara u te svrhe i svjesno gubi hiljade mladih života na bojnim poljima. Jedini cilj je da se odbrane američke vrijednosti i pokore bilo kakvi prijeteći faktori.

Kao što je svima poznato, iako je SAD po ustavnom uređenju sekularna, njeni predstavnici je opisuju kao kršćansko društvo i mnogo je konzervativnija od Evrope. Zar Biblija, sveto pismo te konzervativne zajednice, ne naređuje ljubav, saosjećanje, oprost i jedinstvo? Koji bi kršćanin mogao podržati ideju da se osoba koja je počinila bilo kakav zločin, divljački muči sve do smrti? Koji kršćanin bi bio zadovoljan da zbog toga stradaju nevini ljudi? Ako SAD želi da se bori za vlastite vrijednosti, onda mora ostati vjerna tim vrijednostima i kada postane teško. U svom govoru u Senatu, Dianne Feinstein, senatorica Demokratske stranke iz Kalifornije, također je priznala da su mučenja mrlja na obrazu američkih vrijednosti.2

Mučenje nije sredstvo ratovanja, nego manifestacija okrutne kulture. Informacije koje se prikupljaju mučenjem tokom 12 godina ratovanja nisu pomogle eliminaciji, niti barem slabljenju terorističke grupe Al-Qaeda, niti Talibana. Upravo suprotno, terorističke organizacije su čak i ojačale nakon izlaganja nasilju, divljaštvu i okrutnosti, te se još više raširile po svijetu3 i postale još većom prijetnjom radi osnivanja novih frakcija. Napadi na SAD su doveli do smrti velikog broja civila, a umjesto da se bore protiv uzroka koji su doveli do nastanka Al-Qaede intelektualnom kampanjom, oni su ih pokušali eliminisati vojnim, pa su tako utjecali da i na one ljude koji su pretrpjeli štetu od širenja terorističkih organizacija koje su počele da regrutuju nove članove radi osnivanja novih ogranaka.4

Odgovor na destruktivan čin još destruktivnijom metodom ne može spriječiti ponavljanje tog čina. Nasilje će uvijek voditi do većeg nasilja, a krvoproliće do većeg krvoprolića. Dakle, pribjegavanje još radikalnijim tehnikama u borbi protiv radikalnog terora će jednostavno rezultirati pojavom začaranog kruga koji potvrđuje tvrdnje tih terorističkih organizacija i jača njihove težnje. To znači otvaranje vrata ka novim beskonačnim sukobima. Moramo se vratiti temeljima međusobne privrženosti i ljubavi, ako želimo da buduće generacije žive u humanom okruženju u kojem se poštivaju ljudska prava.

 

Bilješke

2. http://www.ibtimes.com/why-do-people-join-isis-psychology-terrorist-1680444

3. Karen Armstrong, Holy War, MacMillan London Limited, 1988, p. 25

4. Tabari, Ta' rikh, 1, 1850, cited in Majid Khadduri, War and Peace in the Law of Islam, Johns Hopkins Press, Baltimore, 1955, p. 102

4 / total 10
Knjigu “Islam Osuđuje Terorizam” Haruna Jahje možete čitati online, podijeliti na društvenim mrežama kao što su Facebook i Twitter, sačuvati na svoj kompjuter, korisiti u svojoj zadaći i drugim radovima, i objavljivati, kopirati i reproducirati je na svojoj web stranici ili blogu bez ikakve naknade, uz jedinu obavezu navođenja ove stranice kao izvora.
O ovoj stranici | Postavi kao pocetnu stranicu | Dodajte u favorite | RSS Feed
Sav materijal koji se nudi na ovoj stranici se moze kopirati i iskoristiti pod uslovom da se prikaze izvor
(c) All publication rights of the personal photos of Mr. Adnan Oktar that are present in our website and in all other Harun Yahya works belong to Global Publication Ltd. Co. They cannot be used or published without prior consent even if used partially.
© 1994 Harun Yahya. www.harunyahya.com
page_top