Islam Osuđuje Terorizam

Spremi knjigu

Download (DOC)
Download (PDF)
Kupi knjigu
Komentari

Dijelovi knjige

< <
8 / total: 10

Islam je Donio Mir i Sigurnost na Bliski Istok

O vjernici, živite svi u miru i ne idite stopama šejtanovim;
on vam je, zaista, neprijatelj otvoreni.
(Kur'an, 2:208)

Analiziramo li historiju, vidjet ćemo da su na teritoriji na kojoj su vladali muslimanski vladari uvijek preovladavali mir, tolerancija i sigurnost. Praksa koju je Muhammed (savs) primjenjivao u toku svog života na osvojenim područjima veoma je bitan primjer toga. Međutim, pravedni vladari koji su došli nakon Muhammeda (savs), koji nisu odstupali od Kur'anskog morala i koji su slijedili put svoga Poslanika također su uspjeli formirati društveno ustrojstvo ispunjeno mirom i sigurnošću. Pravda, čestitost i poštenje, koji su opisani u Kur'anu, preovladavali su i u vremenu ovih vladara, a takav vid vladavine poslužio je kao uzor pokoljenjima.

Jerusalem i Palestina, područje na kome su živjele sve tri vjere, također je veoma bitan primjer sa aspekta prosperiteta i sigurnosti koje muslimani donose uspostavom svoje vlasti. U posljednjih 1400 godina muslimani su u Jerusalem i Palestinu uvijek donosili i uspostavljali mir.

Mir I Pravda Koju Je U Palestini Uspostavio Omer, r. a.

Sve do 71. godine n. e. Jerusalem je bio Jevrejska prijestolnica. Međutim, te godine rimska vojska organizirala je siloviti napad protiv Jevreja, a nakon velikog vandalizma protjerali su ih sa tog područja. Dok je za Jevreje počeo period dijaspore, Jerusalem i okolina došli su u stanje napuštene zemlje.

Međutim, nakon što je, u vrijeme imperatora Konstantina, Rimska imperija prihvatila kršćanstvo, Jerusalem je ponovo postao tačka interesiranja. Kršćanski Rimljani izgradili su crkve u Jerusalemu, a ukinuli zabranu Jevrejskog povratka i nastanjivanja u tom području. Palestina je do VII st. ostala kao Rimska (Bizantijska) zemlja. To područje su jedno kratko vrijeme u svojim rukama držali Perzijanci, ali ga je potom Bizantija ponovo preuzela.

A najveća prekretnica u historiji Palestine bila je 637. g., kada ju je osvojila muslimanska vojska. Ovo osvajanje značilo je uspostavu mira i sigurnosti u Palestini, koja je bila poprište stoljetnih ratova, protjerivanja, pljački i pokolja, koja je veoma često mijenjala vladare različitih vjeroispovijesti i gdje je svaka promjena vlasti značila nove vandalizme. Islamska dominacija predstavljala je početak jedne ere u kojoj će različite vjere moći zajedno živjeti u Palestini.

Palestinu je osvojio Omer, r. a., drugi halifa nakon Muhammeda (savs). Njegov ulazak u Jerusalem i izuzetna tolerancija, zrelost i uljudnost, koje je nakon toga pokazao prema različitim vjerama koje su tu živjele, bili su vijesnici početka lijepe ere. U svojoj knjizi Holly War (Sveti rat), engleska historičarka i expeert za Bliski Istok, Karen Armstrong, na slijedeći način je opisala hazreti Omerovo osvajanje Jerusalema:

Citadela Jerusalema, litografija u boji L. Haghe-a nakon D. Robertsa, 1841.

Halifa Omer je u Jerusalem ušao na bijeloj devi, a pored njega je bio grčki upravnik grada, nadsveštenik Sophronius. Halifa je prvo zamolio da ga odvedu na Brdo Hrama (mjesto porušenog hrama Sulejmana (savs)), gdje je njegov prijatelj Muhammed činio Noćno putovanje (Mi'radž). Tu se sageo i pomolio (proučio dovu). Nadsveštenik je ovaj prizor posmatrao sa velikom prestravljenošću... Mislio je da su mu se već primakli posljednji dani. Potom je halifa Omer izrazio želju da vidi kršćanske hramove, i baš kada je bio u crkvi Holy Sepulchre (crkva Svetog groba), došlo je vrijeme namaza. Nadsveštenik ga je uljudno pozvao da u toj crkvi obavi svoju molitvu, međutim, halifa Omer pristojno je odbio ovaj poziv. Objasnio je da će, u slučaju da tu klanja namaz, neki muslimani kasnije tu, u znak sjećanja na ovaj slučaj, htjeti sagraditi džamiju, a to bi moglo značiti rušenje crkve Sveti grob. Zbog toga je Halifa izišao iz crkve i na mjestu malo podalje od nje obavio svoju molitvu. Upravo se na tom mjestu, tačno naspram crkve Svetog groba, danas nalazi mala džamija izgrađena u znak sjećanja na halifu Omera.

A druga, velika džamija halife Omera izgrađena je tačno na Brdu Hrama. Kršćani su godinama ovaj prostor, gdje su se nalazile ruševine Jevrejskog Hrama koristili kao gradsko smetljište. Halifa je svojeručno pomagao muslimanima u čišćenju ovog smeća, a izgradnjom dva hrama na tom mjestu muslimani su nastanili islam u treći sveti islamski grad.22

Kada je došao u Jerusalem, halifa Omer, r. a., kao rezultat muslimanske tolerancije, sa jerusalemskim patrikom potpisao je slijedeći sporazum:

Povelja o sigurnosti data narodu Ilye (Jerusalema) od strane Omera, Allahovog roba i emir-ul-mu'minina, Emir-ul Mu'minin garantira da će biti zaštićeni životi i imeci cijelog naroda, i bolesnog i zdravog. U isto vrijeme, garantiram da se neće dirati njihove bogomolje, križevi i vjere. Kao što se crkve neće moći rušiti, isto tako se neće moći pretvarati ni u prebivališta. Prava koja su prije posjedovali bit će im doslovno zaštićena. Niti će onome što posjeduju biti načinjena neka šteta, a niti će im se vršiti bilo kakav pritisak u vezi sa vjerom. Niko od njih ni na koji način neće biti oštećen... Allah, Njegovi poslanici, sahibije i mu'mini svjedoci su ovog sporazuma. Potpis: Omer b. Hattab.23

Omerova džamija

Ukratko, zajedno sa muslimanima u Jerusalem i u cijelu Palestinu došla je i civilizacija. Umjesto brutalnih i barbarskih uvjerenja, koja nisu bila izraz poštovanja prema svetim vrijednostima druge strane i koja su ljude inspirirala na međusobne pokolje samo zbog različitih uvjerenja, zavladala je pravedna, tolerantna i umjerena islamska kultura. Nakon hazreti Omerovog osvajanja, u Palestini su muslimani, Jevreji i kršćani stoljećima živjeli u miru i sigurnosti. Muslimani nisu nastojali da bilo koga prisilom primoraju na islamiziranje, međutim, određeni nemuslimani, koji su u islamu prepoznali istinu i istinske vrline, svojevoljno su prešli u islam.

Ovaj mir i sigurnost u Palestini trajao je sve dok se teritorija nalazila pod islamskom vladavinom. Međutim, krajem XI st. tom teritorijom je zavladala nova snaga i na civiliziranu palestinsku zemlju donijela neviđeni barbarizam i divljaštvo. Ti barbari bili su križari.

Križaski Vandalizam

Dok su narodi sve tri velike vjere u miru i sigurnosti živjeli u Palestini, evropski kršćani su donijeli odluku o organiziranju jednog "križarskog" pohoda. Pozivom pape Urbana II upućenom sa Vijeća u Clermontu 27. novembra 1095. godine, pod geslom "spašavanja Svete zemlje od muslimana", a, zapravo, radi preuzimanja legendarnog bogatstva Istoka, preko sto hiljada ljudi iz cijele Evrope zaputilo se prema Palestini. Nakon dugog i iscrpnog puta, te niza pljački i pokolja koje su počinili nad muslimanima, 1099. g. su stigli do Jerusalema. Nakon dugog opsjedanja grada, koje je trajalo oko pet sedmica, grad je pao. Križari su ušli i pokazali vandalizam koji se rijetko susreće u historiji. Kao što smo već ranije istakli, izvršili su strašan pokolj. Svi muslimani i Jevreji u gradu posječeni su mačevima! Palestinski mir i sigurnost, koji su do tada trajali od hazreti Omera, r. a., okončani su križarskim vandalizmom. Gaženjem svih moralnih kriterija kršćanstva, koje predstavlja vjeru ljubavi i milosrđa, križari su, navodno u ime te vjere, primjenjivali teror.

Jerusalemske muslimane i Jevreje su brutalno izmasakrirali krstaši.

Salahuddin Ejjubijeva Pravednost

Barbarska križarska vojska je za svoju prijestolnicu odabrala Jerusalem i osnovala Latinsko kraljevstvo čije su se granice su se protezale od Palestine do Antakije. Međutim, život ovog kraljevstva neće biti dugog vijeka. Salahuddin Ejjubi, koji je sve muslimanske emirate Bliskog istoka ujedinio pod zastavom Džihada, u Hittinskom ratu 1187. g. porazio je cijelu križarsku vojsku. Nakon rata, dva komandanta križarske vojske, Reynauld od Chatillona i kralj Guy, dovedeni su pred Salahuddina Ejjubiju. On je smrtnom kaznom presudio Reynauldu od Chatillona, koji se prethodno proslavio neviđenim vandalizmom nad muslimanima, međutim, na slobodu je pušten kralj Guy, koji nije počinio iste zločine. Još jednom je palestinska zemlja vidjela šta znači pravednost.

Neposredno nakon Hittina -tačno na dan Miradža kada je Muhammed (savs) u toku jedne noći preveden iz Meke u Jerusalem- Salahuddin Ejjubi je, ulaskom u Jerusalem, oslobodio grad koji se osamdeset i osam godina nalazio pod križarskom okupacijom. Kada su zauzeli Jerusalem, križari su pobili sve muslimane i zbog toga su ovaj put sa strahom očekivali da će isti vandalizam Salahuddin Ejjubi počiniti nad njima. Međutim, Salahuddin nijednog kršćanina u gradu nije dirnuo. Štaviše, samo je naredio da latinski kršćani (katolici) napuste grad, a ortodoksi, koji nisu bili križari, mogli su nastaviti živjeti u gradu i moliti se onako kako im to njihova vjera nalaže. Ovo drugo muslimansko osvajanje Jerusalema engleska historičarka Karen Armstrong opisuje na slijedeći način:

Drugog novembra 1187. g. Salahuddin i njegova vojska su u Jerusalem ušli kao osvajači. Narednih osam stotina godina to će biti muslimanski grad. (...) Salahuddin je održao riječ (da neće izvršiti pokolj) koju je prethodno dao kršćanima i grad je zauzeo u svjetlu visokih islamskih principa. Izbjegao je slijedeći Kur'an nasilje, i nije ustao na osvetu za pokolj iz 1099. g. Nije ubijen ni jedan kršćanin, nije počinjena ni jedna pljačka! A fidija, koja se tražila za oslobađanje zarobljenika, bila je krajnje niska. (...) Većina zarobljenika, kao što je naređeno Kur'anom, oslobođena je bez plaćanja fidije. (...) Salahuddinov brat El-Adil zatražio je da se oko hiljadu zarobljenika da u njegovu službu, a kasnije - kada je vidio da su u žalosnom stanju - bez naknade ih je sve pustio na slobodu. (...) Imućni gradski kršćani spakovali su svoje vrijedne stvari i na brzinu napustili grad, međutim, novac kojim su oni raspolagali bio je više nego dovoljan za otkup svih ratnih zarobljenika u gradu. Nadsvećenik Heraclius je, kao i svi drugi, platio fidiju od deset dinara, a potom, sa kolima napunjenim dragocjenostima, napustio grad.24

Ukratko, Salahuddin Ejjubi i muslimani pod njegovom komandom su se prema kršćanima odnosili krajnje pravedno i milosrdno. Štaviše, prema njima su pokazivali više milosrđa nego što su to činili njihovi lideri.

Ne samo kršćani, muslimanskim osvajanjem Jerusalema i Jevreji su dobili mir i sigurnost. Poznati španski Jevrejski pjesnik Yuda al-Harizi, koji je grad posjetio nakon što su njime zavladali muslimani, svoje emocije je na slijedeći način opisao u jednom svome djelu:

Saladin je ušao u Jerusalem 1187. godine i oslobodio ga 88-godišnje okupacije krstaša. Iako je najbolje poznat po svojim vojnim trijumfima, Saladin je također bio blag i pravedan prema krstašima i drugim kršćanima. Iako su krstaši počinili neopisive ortunosti muslimanima, Saladin im se nije svetio i niti jednom civilu nije naudio kada je oslobađao Jerusalem.

Bog je odlučio da Sveto mjesto ne ostane u rukama sinova Esavovih i upozorio je princa sinova Ismailovih, dušu Salahuddinovu, hrabru i dostojanstvenu osobu. On je sa svojom vojskom osvojio Yerašalayim i saopćio da će prihvatiti sve sinove Efraimove. Sada živimo pod okriljem mira...25

Izvan Jerusalema, u ostalim gradovima Palestine također je vladao križarski vandalizam i muslimanska pravednost. Richard The Lion heart (Richard lavljeg srca), koji se u engleskoj historiji predstavlja kao veliki junak, 1191. g. u tvrđavi Akra nitkovski je poklao 3000 muslimana među kojima je bilo i mnogo žena i djece. Iako su bili svjedoci ovog vandalizma, muslimani nikada nisu pribjegli korištenju istih metoda. U skladu sa Allahovom odredbom "...jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu..." (Kur'an, 5:2), prema nevinim civilima muslimani nikada nisu primjenjivali silu. Nepotrebnu surovost nisu upotrebljavali čak ni prema križarskoj vojsci koju su porazili.

Križarski vandalizam i muslimanska pravednost koja je došla nakon toga još jednom je pokazala jednu historijsku činjenicu: vlast koja je uspostavljena na principima islama pružala je priliku miroljubive koegzistencije različitih vjera. Ova činjenica se nastavljala dokazivati i sedam stoljeća nakon Salahuddina Ejjubija, a naročito u vrijeme Osmanlijske imperije.

Saladin i Guy de Lusignan nakon bitke za Hattin 1187. godine

Kralj Richard je beskrupulozno pogubio 3,000 muslimanskih civila u tvrđavi Akra, među kojima su uglavnom bili žene i djeca.

 

Bilješke

22. John L. Esposito, Islam: The Straight Path, p. 59

23. Karen Armstrong, Holy War, p. 185

24. Francis E. Peters, Jerusalem: Holy City in the Eyes of Chroniclers, Visitors, Pilgrims, and Prophets from the Days of Abraham to the Beginnings of Modern Times, Princeton, Princeton University Press, 1985, p. 363

25. Charles Darwin, The Descent of Man, 2nd edition, New York, A L. Burt Co., 1874, p. 178

8 / total 10
Knjigu “Islam Osuđuje Terorizam” Haruna Jahje možete čitati online, podijeliti na društvenim mrežama kao što su Facebook i Twitter, sačuvati na svoj kompjuter, korisiti u svojoj zadaći i drugim radovima, i objavljivati, kopirati i reproducirati je na svojoj web stranici ili blogu bez ikakve naknade, uz jedinu obavezu navođenja ove stranice kao izvora.
O ovoj stranici | Postavi kao pocetnu stranicu | Dodajte u favorite | RSS Feed
Sav materijal koji se nudi na ovoj stranici se moze kopirati i iskoristiti pod uslovom da se prikaze izvor
(c) All publication rights of the personal photos of Mr. Adnan Oktar that are present in our website and in all other Harun Yahya works belong to Global Publication Ltd. Co. They cannot be used or published without prior consent even if used partially.
© 1994 Harun Yahya. www.harunyahya.com
page_top